Bosanskohercegovački velikan, mađioničar lijepe reči, profesor, književnik Meša Selimović ostavio je neizbrisiv trag u književnosti. Njegov roman „Derviš i smrt“ jedan je od najčitanijih, a rečenice iz njegovih djela su najcitiranije, naročito danas na društvenim mrežama, postavši svevremenske mudre izreke.
„Živi što ljepše, ali tako da te nije stid!“, govorio je slavni Meša, a ovu rečenicu mnogi su kasnije poistovjetili sa njegovim privatnim životom.
Zbog Darke napustio Desu
– Kad bih umio da napišem najljepšu knjigu na svijetu, posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenoj plemenitosti i ljubavi – rekao je Selimović o svojoj supruzi, majci njege kćerke.
Nakon Drugog svjetskog rata Meša je došao da živi i radi u Beograd. Iako je bio oženjen čovjek, prilikom susreta s Daroslavom Darkom Božić zaljubljuje se toliko da ne može da zamisli svoj život bez nje. Kasnije je izjavio da nije pogreijšio, jer je osjetio pravu ljubav. Da bi ostvario svoj san da bude s Darkom, morao je da napusti tadašnju suprugu Desanku i njihovu kćerku. Ali, od tog momenta morao je da trpi i osude okoline u najsurovijem obliku.
Meša i njegova najveća ljubav Darka
Darka i Meša nisu čekali da se završi brakorazvodna parnica kako bi počeli da žive zajedno, jer su svaki dan razdvojenog života smatrali izgubljenim. On je bio svjestan da ruši moralni kodeks kojeg se morao pridržavati kao komunista. Osim osude zbog vanbračne zajednice, sporno je bilo i to što je Darka bila kćerka generala kraljeve vojske te udata za vojnika kraljeve vojske koji je vođen kao nestao.
Supruga Desanka, kao i većina ostavljenih žena, mrzila je Darku mržnjom koja nikada nije prestala, a Darka je stigmatizovana kao rasturačica brakova, buržujka, nemoralna žena koja ruši porodicu i otima nečijeg muža i oca. Zbog velike ljubomore Desa je upotrebila sve veze da bi Meša bio pozvan pred sud Partije, gdje je morao da se pravda i objašnjava svoj postupak.
Isključen je iz Komunističke partije, a samim tim postao je nepoželjan na bilo kojem radnom mjestu. Za njega je život u Beogradu postao nemoguć, te je potražio posao u Sarajevu. Dobivši posao, s Darkom je krenuo put Sarajeva s malo novca i stvarima iz Darkinog stana. Odlazeći, Darka je izgubila pravo na stan, ali se nije bunila, jer joj je, kao i Meši, bilo dovoljno da su zajedno.
Zaboga, ljudi, zar me ne vidite
Partija, kojoj se iz ideala o ravnopravnosti i pravom vrednovanju čovjeka davno pridružio, ponovo se ogriješila o Selimovića, pokušavši da mu istrgne i ljubav prema ženi.
Međutim, on se nije dao slomiti izdajom, ali ni siromaštvom u koje su porodično zapali, kada je Darka morala da prodaje sve što je donijela iz roditeljske kuće da bi nabavili osnovne životne namirnice. Mešu je najviše boljelo ignorisanje njegovih kolega.
Ko promaši ljubav, promašio je život
Selimović, svjestan da je dugogodišnje loše ophođenje prema njemu počivalo uglavnom na zavisti, nikad nije pokleknuo, jer je uz sebe imao svoju ljubav, svog “dobrog duha”.
– I ne samo da se nikada nisam pokajao, nego sam uvijek zahvaljivao sudbini što me je darovala takvim čovjekom kao što je Darka, moj dobri duh. Da ona nije bila pored mene u životu, ne bih uradio ni djelić onog što sam uradio.
U njenom slabom tijelu lijepog lica bila je tolika snaga volje i toliko hrabrosti, da me je uvijek zaprepašćavala; ona me je branila od nevolja života, štitila od njegovih grubosti, hrabrila kad mi je bilo teško, vjerovala u mene kada su drugi sumnjali, usmjeravala me svojom fantastičnom intuicijom, moju tvrdoću korigovala svojom mekoćom, hranila me svojom ljubavlju. Bez nje bih sigurno bio sitni profesor ili srednji politički rukovodilac – opisivao je Meša svoju ogromnu ljubav prema supruzi.
Često je isticao da je njegova ljubav prema Darki ispred njegovog uspjeha u književnosti, da bi mu tragično bilo da živi bez nje. Njihova ljubav davala im je oboma snagu i osjećanje sreće ma u kakvim okolnostima živjeli.
Nije samo Meša bio zahvalan sudbini što mu je podarila Darku, svojom ljubavlju je i Darka posvjedočila isto, izjavivši: „Hvala sudbini što mi je podarila takvog čovjeka kao što je Meša“. Da je mogla, s njim bi i u smrt pošla. U noći kada je Meša preminuo, 11. jula 1982. godine, Darka je njegovom kolegi Bećkoviću rekla: “Da sam znala da svu noć neće doći, ja bih ležala i spavala uz njega!”
Nakon Mešine smrti Darka je nastavila da štiti njegovu zaostavštinu od zloupotreba.
Zahvaljujući njoj Meša Selimović je postao svevremenski pisac. Svi njegovi derviši i smrti, tvrđave, tuđe zemlje i tišine bili bi promašeni da nije bilo ljubavi zvane Darka. Jer, kako je kazao Meša: „Ko promaši ljubav, promašio je život“.