Književnica Vedrana Rudan nedavno je otkrila da boluje od karcinoma. O svojoj borbi sa opakom bolešću spisateljica piše na svom blogu, gdje smo ovaj put saznali da je sin Vedrane Rudan operisan.
– Kada sam rodila sina, imala sam jedva dvadeset i šest godina. U svoje vrijeme bila sam starija prvorotkinja. Željela sam da imam dijete da bih ljudima oko sebe dokazala da sam „normalna“. Imati dvadeset šest godina i biti bez muža i djece tada je bila čista perverzija.
Nijedna žena na svijetu ne zna šta znači rađati. Tadašnje mame poput mene jedva su čekale da se otarase stomaka, da ponovo postanu vitke djevojke, da se sve vrati kako je bilo.
Bila sam sigurna da rođenje mog sina, slutila sam da će on biti sin, ništa neće promijeniti u mom životu.
On će odrastati uz pomoć bake, ja ću nastaviti sa životom koji sam vodila ranije, nisam računala na njegovog oca jer je on već tada bio nebitan. Rodila sam. I ništa nikada nije bilo isto.
Skoro odmah sam shvatila da za mene na ovom svijetu postoje sin, sin i sin”, napisala je ona.
“U mene je ušao strah. Pakleni strah. Creeps. Užas. Šta ako se nešto desi mom sinu? Brojala sam minute kada ću biti bez njega. Njegov miris mi je trajno bio u nozdrvama, spavao je na stomaku ili u krevetiću.
Ujutro bismo se budili zajedno i gledali se kroz bijelu mrežu iza koje se kotrljalo njegovo bucmasto tijelo.
Užasan je osjećaj biti toliko vezan za drugo ljudsko biće. Ljubav koju sam osjećala prema njemu me je fizički povrijedila. Strah da će mi to neko ili nešto ukrasti bio je nepodnošljiv.
Nisam mogla da se smirim. Svaki kašalj koji je imao ubijao me je. Šta mu je, šta mu je, šta mu je… Hoće li umrijeti?
Imao je dvadeset jednu godinu, trebalo je da ide na studije u Ameriku, poslala sam ga u privatnu kliniku. „Uradite sve provjere. Sve!”
Htjela sam da imam parče papira koji bi izbrisao užas, htjela sam da ga ispratim na put opuštena i koliko sam sigurna da nije bolestan, iako mi je otkako se rodio nešto u meni govorilo da je bolestan, on je bolestan, on je bolestan… Nisam imala sa kim da podijelim svoje ludilo, pa ga nisam podijelila”, dodala je književnica.
“Otišao je kod mog kardiologa. Tada je holter bio mentalna imenica, ultrazvuk srca, pregled za koji je malo ljudi čulo. Insistirala sam da mi doktor napravi “general” za mog sina, što je skupo.
Kardiolog mu je rekao, nije ti lako sa njom. „A nije“, rekla je moja beba. Kada su došli rezultati pregleda, lice doktora bilo je bijelo kao njegov ugao.
„Vaš sin je rođen sa aneurizmom aorte, a ni srčani zalisci nisu zdravi.” Vidio je kako nestajem. “Ne ne ne! Ne budi uznemirena.
To je bolest koja sporo napreduje, proći će dosta vremena prije nego što mora na operaciju. Pogledajte čitulje u ‘Novom listu’, pogledajte koliko će mladih, zdravih ljudi umrijeti prije njega.
Sudari, motori…“. Tuđa mrtva djeca nikada neće moći da me utješe. Ipak, smogla sam snage da svom sinu, koji se osjećao dobro, kisjelo osmijehnem. Dok ovo pišem, osjećam stomak u grlu”, napisala je.
“Danas moj sin ima četrdeset osam godina. Dvadeset sedam godina moj život je bio pakao. Nikada u tih dvadeset sedam godina nije prošao dan a da nisam osjetila strah od gubitka djeteta.
Iznenada, bez najave. Ruptura aorte koja se proširila godinama uzrokuje smrt u roku od šezdeset sekundi.
Moj sin se oporavlja. Profesor Hrvoje Gašparović mu je operisao rebro. Sve vrijeme sam se nadala da ću umrijeti prije njegove operacije, da neću proživjeti ono što sam prošla.
U salu je ušao u osam ujutro, u šok-sobu u sedam. Profesor Hrvoje je svjetski priznat kardiohirurg. Sašio je nove od jadnih zalizaka mog sina, ne znam koliko ima hirurga koji mogu tako nešto. Čarobnjak? Običan čovjek nije”, smatra Rudan.
“Koliko ljudi u Hrvatskoj zna da među nama živi čovjek koji bi se mogao platiti zlatom bilo gdje u svijetu, a i dalje ostaje na Rebru? Ostaje u Hrvatskoj.
Zašto mediji nama sirotinji iz dana u dan ne bi servirali informaciju da u našoj zemlji, u kojoj vlada ološ i ološ živi, jedan Hrvoje, koji se kao dijete motao po hirurškom pozorištu kod nogu svog oca i koji je tada znao da će on jednog dana biti hirurg, ali najbolji?
Ne daje intervjue, ne slika, ipak mi je rekao šta priča srčanim bolesnicima. „Ne plašite se operacije, ne dolazite u bolnicu sa dušom na jeziku“.
To. Lijepo rečeno. Samo… Da bi ljudi opstali, moraju znati i kome će dati svoje srce. Hrvoje Gašparović. Svjetlost u hrvatskoj tami”, zaključila je književnica.