U braku sam četrdeset godina. Samo malo više od mjeseca je nedostajalo da proslavimo tu četrvrtu deceniju zajedničkog života, kad je mom mužu postavljena ozbiljna dijagnoza. Od tada se sav moj život sveo da prođemo kroz to uspravni i dostojanstveni, kakvi smo bili sve ove godine. Sve ostalo je u nekom drugom, trećem, stotom planu, živim za dan kada će to ostati iza nas.
Razgovarala: Selma Hodo
Najčitanija bh. autorica Nura Bazdulj-Hubijar već neko vrijeme živi daleko od medijske pozornice. U Travniku je, okružena svojim knjigama i najmilijima. Za magazin “Azra” ipak pravi iznimku i u velikom intervjuu govori o svom životu, razlozima zbog kojih je izabrala svojevrsnu medijsku tišinu, ali nam priča i o briljantnoj književnoj karijeri, koja je prepoznata daleko izvan granica naše zemlje. Njene knjige su prevedene na nekoliko svjetskih jezika, dok se njeni tekstovi izučavaju na slavističkim katedrama u Evropi, te se mogu naći i u udžbenicima za studente i profesore Univerziteta na Harvardu. Nura je rođena 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. je živjela u Sarajevu, gdje je završila Medicinski fakultet, a 1975. godine preselila se u Travnik, gdje i danas živi. Ljubitelji pisane riječi ove vrsne književnice uskoro će imati priliku uživati u novoj knjizi “Begovica”, u čiju priču, kaže nam, prvi put uvrštava i negativan lik.
– Tačno je, povukla sam se, distancirala sasvim. Zapravo, nikad nisam voljela medijsku pažnju, ali sam se dosta dugo pojavljivala i u printanim i elektronskim medijima, smatrajući da to dugujem ljudima koji me vole. Onda sam shvatila da sve što želim kazati, kažem u mojim knjigama. Podvukla sam crtu ispod svog života, želim do kraja ostati dosljedna sebi i etičkim principima koji su me vodili i koji me vode kroz život. Nikad nisam mijenjala “dres” zavisno od situacije, politika me ne zanima, niti bilo koja stranka. Mišljenja sam da čovjek treba u svakom smislu ostati neovisan, slobodan, svoj. „Azru” nekako nisam mogla odbiti. Bili ste uz mene u svim mogućim prilikama. Da nemam niti jedan drugi razlog, dovoljno je sjetiti se da ste sa mnom pravili prvi intervju telefonom nakon što sam dobila prvu nagradu na natječaju VBZ -a i “Večernjeg lista”, još najveću regionalnu književnu nagradu. Bila sam u hotelu “Central” u Zagrebu, jako uzbuđena, sve mi se činilo nestvarnim, i u tom času ste me zvali… Ne zaboravlja se to – kaže Nura na početku našeg razgovora.
Iako često ne dajete intervjue, veoma ste aktivni na društvenim mrežama, te tako svi oni koji Vas vole mogu stupiti u kontakt s Vama. Također ste posvetili i cijeli jedan roman Vašim virtualnim prijateljima, koliko Vam znači ljubav koju Vam odašilju osobe koje vole čitati Vaša djela?
– Prisutna sam jedino na Facebooku. Kao i sve na ovom svijetu, i društvene mreže imaju lice i naličje. Moram kazati da imam lijepo iskustvo, upoznala sam mnogo dragih, pametnih ljudi od kojih su neki postali bitni u mom životu. Svojim virtualnim prijateljima sam posvetila roman „Sjećanje na plava brda”. Ne smatram sebe sujetnom osobom, ali bih lagala kada ne bih priznala da ljubav koju mi daruju poznati i nepoznati na razne načine, godi, djeluje ljekovito i iscjeliteljski. Dobijam mnogo pisama, razglednica, sitnih, beskrajno dragih i dragocjenih darova. Sama pomisao na sve lijepo što sam doživjela u tom virtualnom svijetu, naprosto mi izmami suzu ljepote. Nezamislivo i neprocjenjivo na koje sve načine ljudi ispolje ono što im je u duši. Roman je samo pokušaj da njihovu dobrotu i ljubav vratim istom mjerom.
Uskoro će ljubitelji Vaše pisane riječi imati priliku da uživaju u još jednom romanu “Begovica”, šta nam možete reći o njemu?
– Pišem od osnovne škole, objavljujem punih trideset godina. Najveća zamjerka koja mi je ikad upućena jeste da nemam negativnog lika u cijeloj, a širokoj paleti mojih likova. Eto, najzad ga imam. Cijeli život sam zidala na temeljnim kamenima – dobroti, razumijevanju, ljubavi, praštanju. Da sam malo kraće živjela, tako bih i otišla. Ovako, na moju žalost, nije više tako. Dugo sam praštala svima koji su mi nanosili bol, vjerujući da od oprosta nema ništa veće. Onda je došla faza kada sam opraštala onima koji su me povrijedili, a nisam mogla oprostititi sebi što sam ih voljela. A onda – poraz pred samom sobom. Desilo se da ne mogu ni oprostiti ni zaboraviti. Oprostiti istom čovjeku jednom je posve normalno, oprostiti mu i drugi put, zašto ne, i treći i četvrti, ali poslije – to više nije pitanje dobrote, to je ludost. Lakše bi mi bilo da je ostala bilo kakva emocija – huja, bijes, mržnja, prezir, bilo šta… Ništa, samo rupa u prsima, rupa u glavi, rupa u duši. Rupe koje još ne umijem popuniti.
Šta Vas je toliko povrijedilo?
– Sebe sam smatrala, i još smatram, jakom osobom. U svakom smislu. No, svako od nas ima neku slabu tačku, nešto što ga može na kraći ili duži period izbaciti iz matrice. Najviše me nerviraju pa i pogađaju ljudska glupost i bezobrazluk. To je u suštini ove priče. Posve je privatna, nije u pitanju niko bitan i ne želim više o tome.
Na svom FB profilu napisali ste da jedine dvije knjige za koje biste voljeli da niste napisali su “Ljubav je sihirbaz, babo” i „Begovica”, te da takvu inspiraciju ne biste nikome poželjeli. O čemu je riječ?
– Tačno. „ Sihirbaza” sam počela pisati na dan pogibije moje majke, nisam ga pisala kemijskom olovkom nego vlastitom krvlju. Da nisam izgubila majku, ni taj roman nikad ne bi bio napisan. Bez obzira što je objavljen u 13 izdanja u tiražima od 1000- 5000, što je preveden na dva svjetska jezika, što su po njemu pisani maturski, diplomski, magistarski radovi, ja bih bila neuporedivo sretnija da ga nikad nisam napisala. Zato što se rodio iz bola. I „Begovica” je nastala kao rezultat bola. Ni po čemu uporedivog, a ipak bola. Investirate veliki dio sebe da iz najljudskijih pobuda probudite u nekome mrvu svijesti i savjesti, a taj neko na sve to pljune. U svakom čovjeku su i dobro i zlo, koji su stalno u nekoj čvrstoj ili krhkoj ravnoteži. Ali, kad shvatite da dobra nema, to doživite i kao vlastiti poraz. Bar sam ja to tako doživjela. Ali, to nikako ne znači da sam izgubila vjeru u dobro i dobrotu. Tada bi i život izgubio smisao.
Vaše knjige vole sve generacije. Omiljena školska lektira svih osnovaca „Ruža” bit će ekranizirana. Odakle ideja da se snimi film prema istoimenoj lektiri?
-„Ruža” je jedno divno čudo. Generacijama već se mladi zaljubljuju uz nju, ko zna koliko je djevočica i djevojčuraka sanjalo o svome Tahiru, koliko će ih još sanjati. Dva pozorišta za mlade su upriličila dramsku predstavu „Ruža”, a sada mladi Tuzle snimaju film. Pozorište mladih Tuzla je ozbiljna institucija, prof. Adnan Mujkić je sposoban, ozbiljan mlad čovjek, a on stoji iza projekta. Drama je prekrasna, bila sam na jednoj od premijera i bila više uzbuđena nego kad je igrala moja drama „Braća” u Narodnom pozorištu u Sarajevu i Bosanskom narodnom pozorištu Zenica. Na takmičenju Pozorišta mladih su dobili čak deset nagrada za „Ružu”, tako da nemam ni mrvicu sumnje kako će i film biti jednako dobar.
Kada se očekuje premijera?
– Premijera je predviđena za april ove godina i jako se radujem.
Poznato je da Vaše primarno zanimanje nije književnost, liječnica ste, doskora u Bolnici Travnik, sada u Sarajevskoj poliklinici. Kako ste uspjeli spojiti ove dvije naizgled nespojive ljubavi, kako ste uopće počeli pisati knjige?
– To su, zapravo, vrlo spojive ljubavi. U osnovi i jedne i druge su ljubav i humanost. I za pisca i za ljekara su ključne tri stvari: pažljivo gledati, pažljivo slušati i voljeti ljude. Istinski sam altruist i cijela jedna vojska ljudi me voli. Ima podosta i onih koji me ne vole, i to je divno. Kada bi vas svi voljeli, trebalo bi se zamisliti nad sobom. Mojim čitaocima je znana jedna misao iz romana “Dragulji i drangulije”: „Više volim da me mrze onakvu kakva jesam, nego da me vole onakvu kakva nisam”. Ne lažem, ne laskam, jednostavna sam i iskrena, prema ljudima se ophodim onako kako želim da se drugi ophode prema meni.
Rođeni ste u Mrđenovićima kod Foče, studij ste završili u Sarajevu, nakon toga ste se odselili u Travnik. Zbog čega niste ostali u Sarajevu?
– U Mrđenovićima sam, nažalost, živjela prekratko, ni toliko da ponesem sa sobom bar jedno sjećanje. Tako sam djetinjstvo i mladost proživjela u Sarajevu. U Travnik sam došla iz čisto praktičnog razloga, zbog posla. A tamo ostala iz poetskog, osnovala porodicu, rodila djecu.
Sebe ste ponajviše integrirali u lik Azre u romanu “Ljubav je sihirbaz, babo”. Koliko ste sebe integrirali u svojim drugim romanima?
– Nije to slučaj samo kad sam ja u pitanju. Svi ljudi koji pišu, priznali to ili ne, ispisuju sami sebe.
Iako ste jedna od zaista najčitanijih bh. autorica, Vaše knjige su prevođene na desetak stranih jezika, književni kritičari Vam nisu naklonjeni. Kako to komentirate?
– Da stvari nazovemo pravim imenima. Nisam ja jedna od najčitanijih bh autorica, nego de facto najčitaniji bh. autor. Ne samo najčitaniji, nego jedan od najrespektabilnijih. Pokazatelj toga su prevodi na engleski, njemački, slovački, holandski, norveški, švedski, mađarski jezik, moje se knjige izučavaju od osnovne škole do fakulteta i postdiplomskih studija, na slavističkim katedrama u Evropi. Tekst „Umjetnost kao terapija” uvršten je u udžbenik za profesore i studente prestižnog univerziteta na Harvardu. A tu su i brojne relevantne književne nagrade i priznanja: dvije Soroševe, za najbolji roman, nagrada Društva pisaca, Udruženja izdavača i knjižara, nagrada VBZ i “Večernjeg lista”, dva puta nagrade Federalnog radija za najbolji roman, pa za novelu, dramu, kao i priznanja – Dječiji pisac godine, Večernjakov “Kristalni pečat” za uspjeh godine, Izbor za ženu godine BiH dva puta. Što se književne kritike tiče, takvo što kod nas ni ne postoji. Mislim da su tzv. književni kritičari uglavnom isprazni teoretičari književnosti koji nisu u stanju napisati ni lošu knjigu. Najveća zamjerka naših kritičara je što sam po njima bosanski Coelho. Pa vi prosudite kolika je to mana. Jedino mjerilo kvaliteta je vrijeme. Otužno je sjetiti se kako se kritika odnosila prema djelima recimo Izeta Sarajlića, Mike Antića i mnogih drugih, za vrijeme njihovog života. A oni su danas „življi” nego ikad. I ono što je meni jako bitno: Ne pišem ja ni za pisce ni za kritičare. Pišem za moje čitaoce.
Koliko Vaš porodični život pati zbog svih obaveza koje imate, da li uspjevate sve stići?
– Naravno da stignem na sve. Nije to nikakav poseban trik, dovoljno je s ljubavlju raditi ono što radiš. Meni je porodica prioritet, i da je nešto moralo ispaštati, ispaštale bi ostale obaveze. Ja nisam objavila niti jednu knjigu prije nego su moja djeca pošla u školu. Nije li to dovoljan pokazatelj kako ja valoriziram vrijednosti?
U telefonskom razgovoru ste mi se požalili da Vas ovih dana zdravlje ne služi najbolje. O čemu se radi?
– Ništa pretjerano bitno. Imala sam gripu koja se iskomplikovala upalom pluća. Odbila sam ležati u bolnici, pa infuzije i antibiotike dobijam venozno kod kuće. A to ljudi iz Kućne njege i Hitne pomoći rade vrhunski.
Ljudi danas sve rjeđe vjeruju u ljubav, ne samo među partnerima, nego općenito u ljubav. Poznato je da ste Vi dugo godina u skladnom braku, imate dvoje djece i prekrasnu unučicu. Kako je Vaš brak opstao toliko dugo, čemu možete zahvaliti?
– Mislim da ste u pravu. Nažalost. Nestala je romantika, sanjarenje, čežnje, sve se češće takozvane ljubavi svode na neke veze bazirane na interesu bilo koje vrste. Volim ovu moju definiciju ljubavi: “A šta je ljubav nego usrećiti onoga koga voliš? Makar tu njegovu sreću platili vlastitom nesrećom. Nesebično, zatomljavajući sopstvenu bol, odričući se, krvareći, posrćući, umirući… Zapravo, jedino što je sveto, vrijedno svakog bola, vrijedno života i vrijedno smrti, jeste ljubav.”.
U braku sam četrdeset godina. Sretnom, najsretnijem. Ni na trenutak ta ljubav nije izgubila na čistoti, intenzitetu. Naravno, strast je davno prošla, ali ova sadašnja ujedinjuje u jednu sve moguće relacije u ljubavi. Imamo najbolju djecu na svijetu, dvije prekrasne unučice. Nismo se trudili, samo smo živjeli, razumjeli se, poštovali, voljeli. Samo malo više od mjesec je nedostajalo da proslavimo tu četrvrtu deceniju braka, kad je mom mužu postavljena ozbiljna dijagnoza. Od tada se sav moj život sveo da prođemo kroz to uspravni i dostojanstveni kakvi smo bili sve ove godine. Sve ostalo je u nekom drugom, trećem, stotom planu, živim za dan kada će to ostati iza nas. Ili da svijeće naših života dogore zajedno.
Nije lako, teško je, ponekad preteško, ali to i jeste ljubav. Traje to već sedam mjeseci i užasno troši, ali ni na trenutak mi nije bilo žao zbog tog trošenja. Sretna sam što sam od onih rijetkih kojima se desilo da vole toliko da su za tu ljubav spremni umrijeti. Neću više na tu temu, to je naša privatnost, a privatnost se ne širi kao rublje na konopcu.
Kako komentirate savremene bračne zajednice?
– Glasam za slobodu izbora. Neka svako uređuje svoj život onako kako želi ili mora. Jedino mogu kazati da ovakva kakva jesam ne bih mogla funkcionisati u tim savremenim bračnim zajednicama. Nekako sam za čvrste i trajne veze koje podrazumijevaju i odricanje bilo koje vrste. A ljudi danas baš i nisu skloni ni voljni odricati se bilo čega.
Jeste li sretna žena?
– Šta je uopće sreća? Niti je iko dosad, niti će odsad naći pravu definiciju sreće. Ispunjena sam i zadovoljna.
Šta je za Vas ljubav?
– Sve. Cvijeće i trava, nebo i zemlja, ptice, mjesečina, plaveti mora i neba, usnulo dijete, trudna žena, psić koji vas čeka, mače koje prede, vrapčić na grani, žito što se talasa, makovi i različci u njemu, ruka u ruci, pogled, smješak, suza, smijeh. Izvor i uvir. Početak i kraj. I ono između. Sve je ljubav. Ako je prepoznamo.
Šta biste, za kraj, poručili čitaocima našeg magazina?
– Prošlo je mnogo godina od kada je moj odgovor na to pitanje identičan: “Volite se, ljudi. Vjerujte u dobro i dobrotu”.
