Lejla Zvizdić za “Azru Premium”
Bila je jesen 1996. Tmurna, sablasna, siva. Ne volim jesen. To pripremanje vegetacije za hibernaciju asocira me na tugu, odlaske ptica, opadanje lišća i ogoljene grane, gašenje života u bojama. Te sam jeseni, kao djevojčurak od 19 godina, punila godinu rada na Hayat TV-u i u posjetu nam je došla ekipa iz Beograda koja je željela snimiti film o ratnom i postratnom Sarajevu. S časnim, nepropagandnim pristupom. Sjećam se upućenog mi pitanja novinarke – o čemu sam maštala u ratu, šta sam željela biti. Odgovorila sam: “Preživjeti, jer sam kasnije mogla biti sve što poželim“.
Korekcija društva
Ispostavilo se da će to biti novinarstvo, što ima i objašnjenje otkud ja baš u tom pozivu. Možda najbolji odgovor jeste da je ono pozvalo mene, jer je to bio pravac u kojem sam mogla zadovoljiti svoju istraživačku znatiželju i tvrdoglavu, nekada suludu revolucionarističku upornost za istinom, pravdom, korekcijom društva, u konačnici – za boljim životom građana. Zašto? Jer samo u zdravom, nekorumpiranom i progresivnom društvu možemo biti sretni i sami napredovati, a mene te nesretne ratne četiri godine tjeraju da i danas tragam za sretnijim i prosperitetnijim životom svih nas.
Prvih godina u novinarstvu su me traume i izgubljene godine djetinjstva tjerale da tragam za životima, pa sam najčešće pratila ekshumacije masovnih grobnica, gledala kako iz zemlje izvlače baby cucle i papice, snimila svoj prvi dokumentarni film „DaNaK istine“ o procesu identifikacije nestalih osoba, u hladnjači bila zatvorena sa stotinama vreća kostiju. U cijelom prostoru u kojem odzvanja zvuk i miris smrti, stojim samo ja živa, oko mene stotine vreća, u svakoj od njih nekoliko života, nekoliko NN osoba. I tada sam naučila da je ovo poziv samo za one najčvršće. U ratu sam bila prinuđena naglo odrasti, a mladost sam proživjela s novinarstvom, koje mi je omogućilo sagledati život s druge strane, očeličiti me i izoštriti sva čula.
Kucaće mašine
U vrijeme kada sam se počela baviti novinarstvom nije postojao internet, Google tražilica ili društvene mreže pomoću kojih danas u roku pet minuta saznate šta je neko rekao jednog utorka 2011. godine u 14:36 sati. Nisu postojali ni mobilni telefoni kojima do sagovornika dođete mnogo brže. Mi smo prolazili uobičajeni protokol poziva kabineta i ostavljanja poruke sekretarici. Generalno, mnogo je teže bilo doći do informacija i mnogo je sporiji bio proces njihove provjere. A to je, za razliku od današnjeg pristupa novinarstvu, bio imperativ. Neprovjerene i netačne ili popularno zvane „fake“ informacije u to vrijeme nisu se mogle naći u eteru ili na stranicama novina. Agencijske vijesti smo dobijali putem faxa, vrijeme kada su kucaće mašine još bile u upotrebi, a na sreću svih nas, uskoro smo ih zamijenili kompjuterima, na kojima smo tekstove spašavali na prenosnim floppy disketama.
S ove vremenske distance zvuči kao kameno doba. Potom je, 1998. godine, internet zakoračio na gotovo sve kontinente i kreće epoha modernog novinarstva, u kojem su se tradicionalni mediji (TV, radio i novine) sve intenzivnije susretali s konkurencijom novih medija (portala u najvećem broju, a sve češće i digitalnih društvenih platformi). Uvjeti rada tada i sada bili su kao uporediti Fiću 750 i Bentley Continental GT.
Upravo ta tehnološka prekretnica možda najviše otvara pitanje etike i morala u novinarstvu danas, pa čak i svojevrsne krize. No, o tome ću nešto kasnije.
U vrijeme kada sam počinjala svoju novinarsku karijeru, kvalitetan novinar nije mogao biti svako. Osim talenta, čije bi se prisustvo ili odsustvo vrlo brzo pokazalo, novinar je morao imati istančan osjećaj za prepoznati vijest, imati istraživački poriv, dobre izvore i kontakte, ali ponajviše „tvrdu kožu“ za pritiske koje će tokom karijere doživjeti. Novinarstvo i neovisni novinari su stub održanja svakog društva, ukoliko govorimo o ozbiljnom, a ne trivijalnom novinarstvu u kojem su članci i prilozi bazirani na Instagram fotografijama poznatih osoba, žutilo pikanterijama privatnih života ili odjevnim kombinacijama dama na državničkim događajima. Dok novinari, s jedne strane, imaju obavezu objavljivanja provjerenih i istinitih informacija, razotkrivati razne anomalije i afere u društvu, kao i detektirati pozitivne priče, s druge strane, jedno od ključnih prava novinara je zaštita izvora. Novinari ovo pravo imaju bez obzira jesu li njihovi izvori do informacija došli zakonito ili nezakonito. Pravo na neotkrivanje izvora štiti novinare, ne samo od posebnih naloga da otkriju ime izvora, već i od postupaka kojim bi policija ili neko drugo državno tijelo moglo dovesti do identifikacije izvora.
Lično mi se desilo da su predstavnici/inspektori visoke državne institucije nenajavljeni došli u prostorije RTV Doma, tražeći da „neobavezno“ popiju kafu sa mnom. Iz razgovora je bilo jasno da su došli „nenametljivo“ izvršiti pritisak da im otkrijem ko mi je bio izvor informacija koje sam noć ranije objavila u Dnevniku BHT1. RTV Dom su napustili neispunjene želje, ali počašćeni najkvalitetnijom kafom kakvu pravi naša kafe majstorica Alema.
Hiperprodukcija novinara
To je uz istinitost, rekla bih, jedan od najvažnijih postulata novinarstva – štititi izvor! Krivično djelo čak i najužih članova porodice imamo dužnost prijaviti, ali novinarski izvor obavezu nikada otkriti! Time stičete i povjerenje i novinarski kredibilitet, jer ćete imati sve više povjerljivih informacija, a samim tim i sve kvalitetnije istraživačke priče s kojima možda promijenite društveno-tektonska kretanja.
Da se vratim krizi novinarstva. Mislim da je nastala onog momenta kada je, iz pobrojanih ili sličnih motiva, nastala hiperprodukcija novinara, a zahvaljući internetu i informacijama, kada je svima postalo sve dostupno i kada su nove tehnologije počele dehijerarhizirati društvo. Kao uzročno-posljedična veza nastala je i degradacija novinarstva. U hiperproizvodnji i trci za objavljivanjem istinitost informacija se rijetko provjerava, vijesti ne rediguju, što za novinara i medij može biti „harakiri“, jer se, naprimjer, ista vijest na dvije entitetske agencije/portala često ne prenosi istim kvalifikacijama (pogotovo oko ratnih tematika) ili se mediji i informacije koriste u neetične svrhe. I tu je glavna zamka, jer etika ne smije ničim biti kompromitirana. Novinarstvo je vrlo odgovoran životni poziv, jer kao što nestručan ljekar može ugroziti pacijente, tako i nestručan novinar može itekako naštetiti pojedincima ili ugroziti procese.
Većinu ovih načela mladi, budući novinari danas uče na fakultetima, međutim, uz teorijski dio, onaj iskustveni je prijeko potreban. Dat ću vrlo konkretan primjer – zanatlije kvalitetan komad neke rukotvorine ne mogu napraviti samo na osnovu teorijskog znanja, nego uz praktični dio obuke sa starijim majstorom. U našem slučaju, osjećaj za dobru novinarsku priču, a potom i njenu realizaciju studenti novinarstva mogu steći isključivo terenskim radom i uz mentorstvo starijih kolega, urednika. Poznajući temperamentnost mladih naraštaja, ono što moraju naučiti u tom procesu novinarskog oblikovanja je suzbiti aroganciju i ubijeđenost da sve znaju, jer ih susret u redakciji s kolegama i radnim zadacima suoči s istinom – da toliko toga tek trebaju naučiti. I moraju znati slušati i čitati između redova, jer im se u tom međuprostoru najčešće krije obilje informacija.
Profesionalni dignitet
Bitno za potcrtati jeste da je provjera istinitosti informacija danas potrebnija više nego ikada, jer se u eri clickbaita, stranačkih botova, pojedinaca i grupacija sklonih teorijama zavjere, kao i sve raspostranjenije umjetne inteligencije – neprovjerene, lažne, netačne i nepotpune vijesti (uz AI videe i fotografije) enormno brzo šire, sa sve autentičnijim pristupom. Zato su u modernom novinarstvu, uz snalaženje s riječima i informacijama, oprez i temeljitost od presudne važnosti. Ukratko, triput mjeri, jednom sijeci.
Ono što je svojstveno svakoj vremenskoj epohi kada govorimo o novinarstvu, to je da je ovo jedno od najkreativnijih zanimanja u kojem vam, ako ste znatiželjni, nikada ne može biti dosadno. Jasno, to umnogome određuju i oblasti za koje imate afinitete. Ja sam se u karijeri okušala u svim društvenim oblastima, svim televizijskim programima i formatima i ponosna sam da sam za sve ovo vrijeme ostala dosljedna i sebi i strogom, profesionalnom novinarskom kodeksu. Nikada nisam pristajala na bilo šta što bi ugrozilo moj profesionalni dignitet i integritet. Ove godine će punih 30 godina mog rada u TV industriji, od kojih sam dvije trećine provela na BHRT-u, a koji ove godine obilježava 80 godina javnog RTV emitiranja u BiH. Još jedan kuriozitet je da je, nakon što su prve vijesti Televizije Sarajevo u okviru JRT sheme emitirane 1. juna 1961. godine, prvi dokumentarni film “Oj Kozaro”, reditelja Jana Berana, emitiran baš na datum mog rođendana, 25. jula 1961. Evidentno da između televizije, dokumentaristike kojoj sam se posvetila posljednjih godina i mene postoji tajna veza. Da li ću je zaokružiti s ovih 30 godina rada na televiziji i nastaviti nekim novim stazama, pitanje je koje sebi često postavljam u posljednje vrijeme. No, ono što sigurno nastavlja trajati jeste Javni RTV servis BiH, u svom “Sivom domu”, s profesionalnim normativima i načelima od kojih ne odustaje već osam decenija.
Vječno traganje za istinom
Ako bih išta danas savjetovala mlađim generacijama, to je da se novinarstvom ne bave trčeći za zaradom, jer je ovo vrlo potplaćen posao, ili motivirani željom da budu poznati. Novinarstvo je zanimanje u kojem novinari, iz plemenitih pobuda i korisnih za širu društvenu zajednicu, vječno tragaju za istinom, kreiranjem pravičnijeg i boljeg društva i u funkciji su „psa čuvara“