Mladi fotograf Gabriel Iličić jedan je od onih talenata koji se ne zadržavaju na lokalnim okvirima. Njegovo ime danas stoji iza vrhunskih fotografija domaćih i regionalnih javnih ličnosti, a njegov rad sve više prepoznaju i izvan granica.
U razgovoru za Azru govori o počecima, inspiraciji, tome kako ga je srednjoškolska ljubav prema tehnologiji dovela do ozbiljne karijere, kao i o tome da nikad ne treba odustajati od svojih snova.
Kako je sve krenulo?
– Prvo se nam krenulo od srednje škole. Oduvijek sam imao neku ljubav ne samo prema fotografiji, nego i prema tehnologiji, računarima i svemu što ide uz to. Kao dijete sam počeo eksperimentirati – snimao sam za YouTube, montirao, učio u hodu. U srednjoj školi sam već počeo da naplaćujem svoj rad – za užinu, što bi se reklo među djecom. Ubrzo se to pretvorilo u ozbiljan, profesionalan posao.
U tvoj portfolio već se ubrajaju i velika imena estrade. Kada si osjetio taj trenutak: „Okej, ovo je stvarno dobar posao?“
– Zadnjih nekoliko godina, kada sam počeo ozbiljno ulagati u svoj marketing i u sebe, ljudi su to počeli prepoznavati. Sve je krenulo spontano, ali predanošću i trudom sam došao do toga da me prepoznaju i cijene moj rad. Zahvalan sam svima koji mi pružaju podršku i koji rade sa mnom.
Kako te sada gledaju u rodnom gradu?
– Obzirom da sam iz Tuzle, a znaš kako to ide – u tvom rođenom gradu te posljednji krenu voljeti. Tuzla je relativno mali grad, svako svakog zna, i sad se dešava da me pozdravljaju ljudi koji me prije nisu ni primjećivali. Ali meni to ne smeta – drago mi je vidjeti da se stvari mijenjaju nabolje.
Postoji li neka zvijezda, domaća ili strana, s kojom bi volio sarađivati, a još nisi imao priliku?
– Volio bih da to bude neka strana zvijezda, jer pratim strano tržište, što se, vjerujem, vidi i po mom radu. Možda neki Paris Fashion Week, neka umjetnička scena, neko sličan tim estetskim smjernicama. Volim tu vrstu sofisticirane, modne i vizualno jake fotografije.
Koji tip klijenata ti je najlakši za saradnju – muzičari, glumci, ili „obični ljudi“?
– Svi ljudi koji sa mnom rade su, na neki način, slični meni – lako se povežemo, lako se konektiram s njima. Volim prije svega shvatiti njihovu viziju, upoznati ih. Ako imam sat vremena za snimanje, radije ću 50 minuta potrošiti na razgovor, a onda ćemo za tih deset minuta razvaliti. Kad znaš ko ti stoji pred objektivom, rezultat je uvijek bolji.“
I za kraj, možeš li našim čitateljima dati neki savjet – bilo da se bave fotografijom, videom, ili jednostavno traže motivaciju?
– Moj savjet nije vezan isključivo za fotografiju. Uopšte – neka vjeruju u sebe. Neka rade ono što vole i ne boje se hoće li propasti, izgubiti se. Svako ima svoj put i svoju nafaku. Uspjet će kad-tad, samo treba ustrajati.