Istraživanja pokazuju da veliki broj građana BiH sanja o odlasku iz domovine i nekom novom životu s druge strane granice. Na listi želja visoko kotiraju Austrija i Njemačka, ali i zemlje Skandinavije, prije svega, Švedska. Zemlja koja je svijetu podarila grupu ABBA i Volvo i danas je “zemlja snova” za Bosance i Hercegovce, no jedan mladi bračni par ima nešto drugačija iskustva. Socijalna radnica Jasmina Bogućanin Sarvan, inače Beograđanka sa sarajevskom adresom, i njen muž Džanin, Sarajlija zaposlen u hotelijerstvu, 2012. godine legalno odlaze u Švedsku, no tamo neće dugo ostati. Brzo će shvatiti da ta zemlja nije za njih. Zlatni period života u dijaspori, kažu, već je bio prošao i Švedska nije bila izuzetak. Odlučili su se vatiti u ove krajeve zbog čega ni danas ne osjećaju kajanje. Naprotiv.
Četiri broja
– Kao dijete od svoje 13 do 16 godine sam živjela u Švedskoj, tako da sam znala otprilike šta tamo ima. Znala sam da dijete u pubertetu nikada neću imati u Švedskoj, međutim, kada sam u ovu zemlju otišla kao zrela osoba, znala sam da nikako ne želim da imam dijete u Švedskoj. Nisam željela da mi dijete ima bilo kakve veze sa Švedskom. Zašto? Najviše zbog njihovog sistema. Zbog toga što, od trenutka rođenja, ti si u sistemu. Od samog dolaska na svijet ti dobijaš četiri broja, nešto slično našem matičnom broju, samo što se kod nas to toliko ne naglašava kao kod njih, jer je u Švedskoj za sve potreban taj njihov “broj” i ti postaješ dio sistema i nema dalje. Neki misle da su time nešto dobili. Nije mi se dopalo to što nema prirodne hrane, što dijete moraš dati u “sistem” i nemaš opciju da se ti kao roditelj kod kuće baviš svojim djetetom. Mi jednostavno nismo željeli biti dio te priče – kaže Jasmina.
Džanin je znao da je Švedska bogata i lijepa zemlja, kao i cijela regija Skandinavije. No, osjetio je da nešto nedostaje u tom navodnom raju.
– Mora čovjek otići tamo, to doživjeti i proživjeti. Nekome će se to možda i svidjeti, ali ako neko gleda u smjeru u kojem mi gledamo, to neće baš ići tako – kaže ovaj ovaj mladi otac.
Shvativši da Švedska i nije obećana zemlja, kako su mislili, te da tamo vladaju neka drugačija društvena pravila na koja ne mogu i neće da se naviknu, Džanin i Jasmina odlučuju da se vrate u Bosnu. Reakcije porodice i prijatelja bile su očekivane. Ljudi su mislili da su ludi, no oni se nisu pokajali. Sa 600, 700 eura u džepu, pronalaze stan u kojem će stanovati, a Džanin i prvi posao, sa solidnom plaćom. Na svijet dolazi i njihova kćerkica Farah, koja će kod roditelja probuditi ambiciju i želju da se počnu baviti zdravom hranom. Odlučuju negdje u unutrašnjosti zemlje pronaći imanje, kupiti ga i tamo početi novi život. Odlučili su da žive slobodno, bez ovisnosti o bilo kome posebno o državi.
– U nama se sve to razvijalo onako postepeno, posebno od momenta kada sam se porodila. Mi smo još u Švedskoj željeli da živimo što jednostavnije moguće, ali nije nam bilo kristalno jasno “kako i šta”, jer ni ja ni moj muž nemamo nasljedstvo. Većina drugih ljudi, veoma je sretna i bogata zato što ima svoju dedovinu, babovinu, ono nešto što je njihovo, ono nešto gdje oni mogu sutra, kada dobiju dijete da tamo odu i povuku se u tu prirodu. Mi to nismo imali i to je za nas otežavajuća okolnost, međutim, Univerzum se pobrinuo da mi dođemo do određene svote novca i da možemo početi tražiti neko mjesto za nas. Tražili smo bilo šta, uz samo jedan uslov, da bar bude jedan hektar zemlje. Znali smo koliko treba da bude imanje, jer ukoliko čovjek treba da bude samoodrživ i ima veliku porodicu, mora da ima određeni veliki komad zemlje, da proizvodi samo svoju hranu. U Sarajevu, kada se desi kriza, ako nemate komad zemlje, ljudi vrlo lako mogu da umiru od gladi, da dođe do nemira i nasilja zbog nedostatka hrane. U bliskoj budućnosti, sve je moguće – tvrdi Jasmina.
U želji da postanu samoodrživi, da žive nezavisni od sistema, te sami proizvode hranu i odgajaju svoju djecu onako kako misle da ih treba odgajati, Džanin i Jasmina su mjesecima pretraživali oglase i obilazili državu, od krajnjeg juga, do krajnjeg sjevera. Baš na sjeveru, u Posavini, nekoliko kilometara od puta za Slavonski Brod, pronaći će ono što su tražili.
– Taj komad zemlje je jednostavno našao nas. Kad smo došli na imanje, osjetili smo da je “to- to”. U oglasima smo pronašli prodavača s kojim smo se jednom čuli na Facebooku, shvatili smo da je čovjek jednostavno “prirodnjak” i da traži pravu osobu kojoj će to da proda. Vidjeli smo da se brinuo o tom komadu zemlje. Otišli smo tamo kroz nekih desetak dana, vidjeli da je “to – to”, jednostavno nas je kupilo. Imanje je površine od 6,5 duluma. Tačno sam ga zamislila i nacrtala kako treba da izgleda. To je takvo i našlo nas. Tu je i vještačko jezero kao i barica koja može da se proširi i da bude veća, gdje već ima mnogo riba i žaba i potok koji protiče kroz imanje i koji je dijelom naš i mlada šuma. S obzirom na to da je riječ o netaknutoj prirodi i da ima sada samo pet kuća naseljenih na području većem od 100 hektara, to je sve “tvoje”. Toliko tu ima slobode, pa te šume i kada se u njih uđe pored potoka, to je sve pristupačno. Čovjek može da šeta i istražuje. Sve je nevjerovatno. Želim tamo odgajati svoju djecu. To je glavni i primarni razlog da odgajamo slobodnu djecu i djeci omogućimo da se igraju u slobodi, ne u igronicama, kafezima i parkićima.
Bračni par Sarvan je na svom imanju u Posavini zatekao i veliku i lijepu kuću od fasadne cigle, koja se nije uklopila u njihov koncept ekološkog i zdravog življenja. Srušili su je, a ciglu poklonili komšiji.
Kuća od drveta
– Odlučili smo izgraditi kuću od drveta od 26 kvadrata, s galerijom, i ona ima sve što je potrebno za jednu manju porodicu, naravno s tendencijom da se širi, kao što ćemo se mi širiti. Brvnara je već napravljena, još prošle godine, što je moja neka želja bila, dok je Jasminina želja bila kuća od blata, uz viziju jednog totalno “održivog življenja”. I taj ćemo projekt, naravno, realizirati. Iskreno, ima još nekih stvari da se na imanju završe, ali bitno je da imamo ono osnovno, a to je voda, odnosno izvor. Mene Jasmina uvijek zeza zbog ovog, jer kaže da želim puni komfor i da tu vodu dovedem do brvnare. Za početak morat ćemo, nažalost, platiti priključak struje. Mi imamo krajnju namjeru da napravimo jedno mjesto gdje će ljudi poželjeti da dođu, da provedu dan, sedam ili deset dana, koliko žele i da očiste sebe i svoju dušu – vjeruje ovaj čovjek, dok Jasmina dodaje kako žele da budu samoodrživi bez da plaćaju račune državi.
– Prva reakcija mog oca je bila: “Najbolje bi bilo da se vratiš u pećinsko doba”. To je bila prva reakcija kada sam rekla da neću struju, da neću vodu, da neću televizor i da neću da koristim deterdžente i masu tih nekih stvari. Međutim, kada čovjek ustraje u nekoj svojoj odluci i kada drugim ljudima sve više približavaš svoj naum i svojim primjerom im pokazuješ da je to moguće i da to nije problematično te da je vrlo jednostavno, cijela tvoja priča postaje prihvatljivija. Moj otac mi je sada najveća podrška i dolazio je da pomogne – kaže Jasmina, koja je i vrlo aktivna i popularna na društvenim mrežama, gdje vodi zajednicu “Škola nekuvanja”, podučavajući važnosti zdrave i prirodne ishrane. Do sada je napisala tri knjige, četvrtu piše zajedno sa suprugom, ima više od 15.000 pratilaca na internetu, i njihov broj svakog dana raste.
Tenis i prijateljstvo s Đokovićem
Jasmina se kao djevojčica aktivno bavila tenisom, bila među najboljim igračima do 14 godina, te čak dobila stipendiju za studiranje u SAD-u na osnovu toga. Igrajući tenis, stekla je neka zanimljiva prijateljstva. U jednoj od Jasmininih knjiga Novak Đoković i njegova Jelena, inače veliki pobornici veganske ishrane, podijelili su svoje iskustvo u vezi s porodičnom ishranom djeteta.
– Poznajem i Anu Ivanović i Noleta, mi smo prijatelji iz djetinjstva. Put nas je odveo skroz ovako, ali eto sa ovim stvarima se vidi kako se ponovo zbližavamo. Sigurna sam da će ponovo doći dan kada ćemo se sresti – vjeruje Jasmina.