Umjetnost je svijet boja, pokreta, emocija i misli — istovremeno beskrajno široka i duboko lična. Teško ju je staviti u jasne okvire ili definirati jednom rečenicom, jer ona nadilazi granice svakodnevice i dotiče ono najintimnije u nama. I dok umjetničke profesije ponekad mogu djelovati kao svijet rezerviran za rijetke i odabrane, stvarnost pokazuje drugačiju sliku: uspjeh u umjetnosti moguć je uz posvećenost, radnu etiku, disciplinu — ali, prije svega, uz ljubav.
Put do izraza nije uvijek lagan. On često traži odricanja, suočavanje s predrasudama i borbu protiv komentara koji znaju biti tihi ubica entuzijazma. Ipak, umjetnost opstaje uprkos svemu jer se rađa iz unutrašnje potrebe da se nešto kaže, stvori, prenese. U tom procesu jedno ostaje neupitno — originalnost je ključ. Autentičnost, bez obzira na to radi li se o glumi, likovnoj umjetnosti, dizajnu ili bilo kojem drugom izrazu, ono je što daje snagu svakom djelu.
Upravo zato smo razgovarali s tri mlade bosanskohercegovačke umjetnice koje, iako djeluju u različitim kreativnim sferama, dijele istu strast i posvećenost svom pozivu. Njihove priče inspiriraju, podsjećaju na snagu unutarnjeg glasa i dokazuju da umjetnost nije privilegija — već izbor koji se živi.
Selma Efendić
Sa samo devet godina Selma Efendić započela je profesionalno školovanje za balerinu. Prethodno je pohađala časove pripremnog baleta za koji je, kako kaže, saznala iz crtanog filma.
Foto: Velija Hasanbegović
Svakoga dana nastoji biti sve bolja i nizati nove uspjehe. Jedno od najvećih ostvarenja jeste to što je još kao učenica, sa 15 godina otplesala prvu solističku ulogu na daskama Narodnog pozorišta u Sarajevu. Ova mlada balerina je za „Azru Premium“ približila svoju profesiju, otkrivši sve tajne i izazove s kojima se susrela.
Kada ste shvatili da je balet Vaš životni poziv?
– Balet je jedna izuzetno specifična profesija, ili ćete se zaista zaljubiti u nju ili ćete brzo odustati radi težine koju on sa sobom nosi. Tokom školovanja balet prestaje biti ruzičast u našim očima i kreće susretanje s realnošću. Rekla bih da je to prekretnica gdje odlučite da li će to biti vaš put ili ipak ne, što je bilo i u mom slučaju.
Možemo reći da se radi o autentičnom odabiru. Kako okolina reagira na Vašu profesiju, jeste li se suretali s nekim vrstama predrasuda?
– Ja lično se zaista skoro nikada nisam susrela s nekim negativnim komentarima. Većinom su svi oduševljeni i zainteresovani kako to sve izgleda i funkcioniše. Što se predrasuda tiče, više se žele uvjeriti je li tačan taj stereotip da se balerine izgladnjuju ili da nam prsti krvare. Naravno, na ishranu pazimo, ali ne do te mjere da nemamo snage raditi fizički zahtjevne stvari koje profesija nalaže. Umor nogu i stanje prstiju većinom zavisi od količine i težine predstava koje imamo taj mjesec.
Postoji li u Bosni i Hercegovini dovoljno šansi za uspjeh u toj sferi, naročito kada ste tako mladi?
– Naravno. Mi tokom baletskog školovanja imamo mogućnost pratiti rad profesionalnog ansambla u Narodnom pozorištu Sarajevo, gdje odmah možemo vidjeti da li je to naša budućnost i da li uopće tu pripadamo. Ipak, poznajem dosta kolegica koje dolaze iz gradova gdje, nažalost, nemaju nacionalno pozorište i svoj put moraju dalje izgraditi u drugim državama i gradovima.
Šta biste poručili mladima koji žele da se bave baletom? Kako i gdje početi?
– Postoje dvije državne osnovne škole u Sarajevu za edukaciju mladih polaznica baleta. Te nakon toga, Srednja muzička škola u Sarajevu, kao finalna dionica ka profesionalnoj balerini. Ono što bih voljela poručiti svim mladim djevojkama koje ulaze u ovaj svijet jeste da rade na svom samopouzdanju i samosvijesti jer će se kroz ovu karijeru susretati sa svakodnevnim kritikama, naravno, konstruktivnim. To je dio ove profesije kako bi svakodnevno bile sve bolje, ali može biti dosta frustrirajuće za mlade osobe. Treba samo osvijestiti da su dovoljno dobre i da kritika ne umanjuje njihovu briljantnost i unikatnost.
Elmedina Imamović
Arhitektura, jedna od devet vrsta umjetnosti, predstavlja široku oblast koja omogućava autentičnost i svestranost. U svakodnevici često zaboravljamo njen značaj zbog čega smo je odlučili detaljnije istražiti. Tako smo o razgovarali s mladom, uspješnom arhitekticom Elmedinom Imamović. Za nju je arhitektura oduvijek bila prirodan medij izražavanja, pa i danas, ostaje vjerna svojoj misiji koju sačinjavaju dosljednost i istrajnost.
Osnovali ste svoj studio. Koliko je, zapravo, zahtjevno baviti se tim poslom kao mlada žena?
– Arhitektonski studio “ei_atelier +” aktivan je već četiri godine kao ideja i prostor za razmišljanje. Bio je početna tačka za oblikovanje identiteta, pravca i medija djelovanja. Studio djeluje u polju arhitekture, umjetnosti, dizajna i biznis/marketinga. Tokom osnivanja firme, razvila se ideja o arhitekturi kao sveobuhvatnoj disciplini koja se prirodno povezuje s drugim oblastima. Moja sestra Latifa Imamović i ja smo osnovale firmu u septembru 2024., kreirajući set usluga koji nudi kvalitetan proizvod, oslonjen na avangardan, savremen i intelektualan pristup. Takav rad zahtijeva jasnu strategiju, ali i nosi izazove, tržište je zatvoreno za nove ideje, a patrijarhalne strukture dodatno otežavaju pozicioniranje žena u arhitekturi. Žensko poduzetništvo često je suočeno s manjkom podrške i nepravednim tretmanom. Iako je proboj kroz ustaljene obrasce zahtjevan, vjerujemo da je moguć uz istrajnost, znanje i autentičnost.
Gdje pronalazite inspiraciju i kako uspijevate očuvati autentičnost, razlikovati se od drugih?
– Inspiracija može biti trenutak ili proces koji traje, a u mom slučaju najviše proizlazi iz mojih iskustava, memorije, stanja, ljudi, vizuelnih i abijentalnih nadražaja. Zbog prirode medija kroz koje djelujem i materijaliziram misao, te prirode mog karaktera, inspiracija je uvijek prisutna i kontinuirana. Često ponavljam da je obaveza svakog čovjeka da spozna sebe i svoje alate, ulogu na ovom svijetu i održava vezu sa svojim izvorom. Moj cilj nije da se razlikujem od drugih, već da budem prisutna u svojoj autentičnoj formi i da na taj način djelujem i doprinosim sebi i svom kolektivu.
Koji su najveći izazovi?
– Izazovi su svakodnevni, ali način na koji ih posmatramo određuje njihov utjecaj. Za mene su oni prilika za rast, profesionalno i lično. Svjesno sam izabrala ovaj put i prihvatam sve što on donosi. Smatram da mnogi problemi, kako lokalno, tako i globalno, proističu iz neuređenih sistema i nedostatka kolektivne svijesti. Najveći izazov je ponuditi konstruktivnu kritiku i otvoriti prostor za dijalog, ostati dosljedan sebi i težiti višem znanju, te oduprijeti se pritiscima.
Da li se u našoj državi dovoljno prepoznaje važnost ovog zanimanja i koje stvari bi se, prema Vašem mišljenju i iskustvu, mogle promijeniti?
– Arhitektura se često ne prepoznaje kao bitna komponenta društvenog konteksta i razvoja, ali je činjenica da ima dubok utjecaj na društvo i našu realnost. Mnogi ljudi nisu upoznati s kompleksnosti same oblasti kao naučne i tehničke discipline i kao umjetnosti.
Arhitektura nije samo estetika ili funkcija, već je i estetika, funkcija, tehnika, filozofija, poezija, umjetnost, percepcija, historija, čovjek, vrijeme, emocija, skulptura, tačka, linija, kompozicija, muzika… Kao takva definiše stanje čovjeka, kolektiva, njegovo kretanje kroz prostor i vrijeme, identitet, percepciju i život. Zato je od krucijalnog značaja edukacija, jer na taj način postajemo korektivno tijelo koje zna prepoznati zloupotrebu prostora koji svima nama pripada i postaviti jasne standarde. Potrebna je nova razina svijesti i djelovanja. Moramo biti “in medias res”.
Emina Kovačević Podgorčević
Daske koje život znače oduvijek su nosile posebnu čar, ali ona ne bi bila moguća bez ljudi koji stoje iza pozorišnih djela – stvaralaca koji kulturi daju neprocjenjiv doprinos. Među njima je i Emina Kovačević Podgorčević, dramaturginja i rediteljica, koja je s našim čitateljicama podijelila sve tajne, izazove i ljepote svog poziva. Osim što aktivno djeluje u pozorištu, mlada umjetnica je svoj stvaralački status proširila i na književnost, u kojoj analizira brojne društveno važne teme. Kovačević Podgorčević ističe kako njene ideje često proizlaze iz impulsa koje dobiva iz svakodnevnog života i okruženja. Trenutno boravi u Londonu, gdje privodi kraju master studij, ali raduje se povratku u svoju domovinu.
Foto: Esma Hodžić
Kako se razvila ljubav i želja za radom u pozorištu?
– U pozorište sam se zaljubila kao dijete, počelo je uz igre s mamom, a ta ljubav je nastavila rasti odlascima u Pozorište lutaka u Mostaru s babom. Dobre ocjene i široko polje interesovanja me na kraju srednje škole dovelo pred veliku dilemu. Željela sam upisati režiju na Akademiji, ali te godine nije bilo prijemnog ispita na taj odsjek. To sam protumačila kao neki znak i upisala medicinu. Na medicini sam bila ispodprosječna studentica. Taj period mog života bio je popraćen teškom porodičnom situacijom i bolešću mog babe za kojeg sam bila jako vezana. Uz bezuslovnu podršku moje majke, nepunu godinu nakon babine smrti, napustila sam studij medicine i 2016. godine upisala dramaturgiju. Ono što je zanimljivo jeste da nisam izašla na prijemni iz režije tada, iako je to bio studij koji me je zanimao prije dvije godine. Tada sam jako puno pisala i prosto je prirodno djelovalo da upišem odsjek gdje pisanje ima primat.
Vaša predstava „Ovaj mali život“ uskoro puni godinu. Kada je pogledate iz ovog ugla, šta osjećate?
– To je moja prva profesionalna režija i uvijek će mi ostati posebno draga, iako je do nje došlo nizom nesretnih životnih okolnosti. Tu predstavu doživljavam, prije svega, kao umjetnički i ljudski trijumf ekipe koju su činili glumice i glumac iz dvije pozorišne kuće, pod jednim krovom, koji su sve izazove u tih mjesec zajedno ponijeli, i iznijeli na scenu to malo nepretenciozno pozorišno čudo koje je i publika brzo zavoljela.
Koliko je bosanskohercegovačka scena podložna za poslove kojima se bavite?
– Zavisi. S jedne strane, imamo decentralizovanu, polufunkcionalnu državu koja je od ostvarivanja suvereniteta na konstantnom udaru. Taj politički i filozofski haos u kojem postojimo i uporno odbijanje suočavanja s prošlošću reflektuje se i na sistem i na ljude. S druge strane, upravo takva atmosfera inspiriše kreativnost u potrazi za rješenjima i ostvarivanjem zamisli. Para u pozorišnoj umjetnosti nema, ne samo kod nas, nego u svijetu. To je na neki čudan način ohrabrujuće. Jednako se sekiraju i snebivaju i u Londonu i u Berlinu i u Sarajevu, samo iz drugačijih uglova. Ipak se nastojim fokusirati na pozitivne stvari i na ono šta možemo uraditi.
Smatrate li da nova, Vaša, generacija umjetnika ima dobre uslove i podlogu za rad?
– Rekla bih da uslovi nisu sjajni, ali nisu ni grozni. Uslovi su takvi kakvi su. Sada treba pronaći način. Treba raditi i truditi se. To je univerzalno za svaku sredinu. Ništa ti neće doći na gotovo. Treba graditi odnose u profesionalnom svijetu, treba se zalagati u svaki projekt i to je nekada jako teško, pogotovo ako uzmemo u obzir epidemiju socijalne anksioznosti kod mlađih generacija.
Od dobrih vijesti, skrenula bih pažnju na to da se priprema prvo izdanje „Sarajevo Theatre Showcasea“ koje doživljavam kao novo poglavlje pozorišne scene u Bosni i Hercegovini. To je projekt kojem se radujem, koji nam je bio prijeko potreban, i iza kojeg stoje ljudi poput producenta Ishaka Jalimama koji je podrška mnogim umjetnicima naše generacije. Vijesti poput ove uspijevaju utišati kakofoniju beznađa i užasa koja nam se svakodnevno plasira, koja paralizira i ubija u pojam.