Ovaj projekat nije bio odluka, nego put koji je mene našao. Vraćati se pjesmama mog tate bilo je kao vraćati se kući: toplo, teško, nježno, ali potrebno. Naučila sam da je žena mnogo više nego svoja bol, sposobna je da se podigne i vjeruje čak i kada joj se čini da je sve stalo
Ilda Šaulić, kćerka legendarnog Šabana Šaulića, već godinama gradi svoj vlastiti umjetnički put, spajajući emociju, eleganciju i iskrenost. Njena muzika nije samo nastavak porodične tradicije, već i izraz lične priče, sa svim tugama, radostima i životnim lekcijama koje su je oblikovale. Nedavno je objavila projekt posvećen svom ocu, koji je izazvao veliku pažnju publike i medija, ali i pokrenuo emotivne reakcije kod njenih fanova širom regiona.
U Intervjuu za „Azra premium“ magazin, Ilda je otvoreno govorila o porodici, majčinstvu, karijeri i emotivnim trenucima koji su oblikovali njen život i umjetnički identitet. Govori o izazovima suočavanja s gubitkom, snazi porodičnih veza i o tome kako ljubav i muzika idu ruku pod ruku u njenom svakodnevnom životu.
Ilda, Vaš novi projekt posvećen ocu Šabanu Šauliću izazvao je veliku pažnju javnosti. Kako ste se odlučili da krenete tim putem i koliko je emotivno bilo ponovo se vratiti njegovim pjesmama, stihovima i sjećanjima?
– Ovaj projekat nije bio odluka, nego put koji je mene našao. Kada je moj tata otišao, ostavio nam je tiho svjetlo, melodije koje žive i kada se riječi ugase. Vraćati se njegovim pjesmama bilo je kao vraćati se kući: toplo, teško, nježno, ali potrebno. Prolazila sam kroz sjećanja koja bole i liječe u isto vrijeme, i u svakom tonu osjećala njegovu ruku na ramenu, kao da mi šapuće da nastavim.
Kada se uhvatite ukoštac s nečim što ima tako duboko porodično značenje, kako uspijevate zadržati ravnotežu između emocije i profesionalizma? Da li je ponekad teško odvojiti Ildu, kćerku, od Ilde, umjetnice?
– Njih dvije se ne razdvajaju lako, ali ja sam naučila da ih ne prisiljavam. Kada pjevam o životu, o porodičnoj ljubavi i gubitku, Ilda-kćerka prirodno progovori. A Ilda-umjetnica joj samo daje formu. To je ravnoteža koju ne tražim razumom, već srcem. Nekad je bolna, ali uvijek iskrena.
Kroz godine ste izgradili prepoznatljiv muzički identitet… Kako danas vidite svoj umjetnički put?
– Ne trčim za formom niti za šumom trenutka. Muzika je za mene danas razgovor, sa publikom, sa sobom, sa onima kojih više nema. Više nego ikada čuvam eleganciju, tihu emociju i onu vrstu izraza koja dodiruje, a ne nadvikuje.
Vaš brak s Bojanom Vučkovićem oduvijek je primjer stabilnosti. Kako izgleda vaša svakodnevica kada se ugase svjetla?
– Naša svakodnevica je mirna luka u smislu da smo tu ono što jesmo, ali istovremeno i burno more sastavljeno od brojnih obaveza daleko od glamura i svjetala pozornice. Naš dom je ispunjen smijehom, malim pobjedama naše kćerke Eme i zajedničkim obavezama. Bojan je moj oslonac u svemu tome i to je ono što sam oduvijek željela da imam.
Vaš jutarnji ritual?
– Jutra su moj mali sveti prostor. Uvijek počinjem tišinom, minut da zahvalim, da udahnem duboko i da se presložim iznutra. To je moj način da ostanem sabrana i fokusirana.
Posebno emotivno ste govorili o teškom iskustvu spontanog pobačaja. Kako danas gledate na taj period, i šta Vas je tada naučilo o sebi, o snazi žene i o važnosti vjere u život?
– To je bio period koji me naučio ranjivosti, ali i snazi. Naučio me je da je žena mnogo više nego svoja bol, da je sposobna da se podigne, da vjeruje i kada joj se čini da je sve stalo.
Porodična fotografija
Vaša kćerka Ema unosi radost i svjetlost u Vaš život. Koje osobine kod nje prepoznajete kao svoje, a u čemu je već “svoja”?
– Ema je moje malo sunce. U njenom pogledu vidim trag sebe, osjećajnost, blagu tvrdoglavost i potrebu da voli bez zadrške. A opet, ona je već svoja: hrabra, znatiželjna, spremna da se nasmije svijetu. Hiperaktivna je i s mnogo talenata i želja, i ja se trudim da joj u svemu tome dam maksimalnu podršku, ali i blago usmjeravanje kada osjetim da je to potrebno.
Koliko je majčinstvo promijenilo Vaš pogled na karijeru i prioritete?
– Majčinstvo mi je podarilo drugi ritam života. Više ne jurim, sad biram. Stavljam smisao ispred ambicije i dom ispred buke koja lako zavede. Naučilo me je da je uspjeh stvar ravnoteže, a ne tempa.
Vaša majka Gordana oduvijek je bila stub porodice Šaulić. Šta ste najviše naslijedili od nje, karakter, disciplinu, osjećaj za emociju ili tihu snagu?
– Od mame sam naslijedila snagu, koja se možda ne vidi odmah, ali drži cijelu kuću uspravno. Od nje sam naučila i disciplinu, stil, ali prije svega sposobnost da osluškujem, da razumijem, da čuvam.
Koliko su Vam brat Mihajlo i sestra Sanela danas važan oslonac? Jeste li od onih porodica koje se i dalje čuju svakodnevno, dijele savjete, smijeh, pa i tišinu kada treba?
– Mi smo porodica koja se čuje svaki dan. Naša bliskost je ono što su nas roditelji učili, a mi danas čuvamo jedni u drugima.
Publika Vas voli zbog iskrenosti i elegancije. Kako doživljavate svoju publiku danas, osjećate li da je odrasla s Vama, sazrela zajedno s Vašom muzikom?
– Publika je rasla sa mnom i ja s njom. Osjećam da me danas mnogo dublje čitaju, da ne traže samo pjesmu, već i emociju koja stoji iza nje. To je odnos pun povjerenja i topline, najljepša nagrada koju umjetnik može dobiti.
Često ističete koliko volite Bosnu i Hercegovinu. Koji Vas grad ovdje najviše veže za uspomene, emociju i ljude – i da li biste rekli da Vas publika u BiH “osjeća” na poseban način?
– Bosna i Hercegovina me uvijek vrati u neku toplu, poznatu emociju. Sarajevo nosi uspomene, Mostar svjetlost, a Banja Luka ljude koje pamtim po osmijehu. Mislim da me publika u BiH zaista „osjeća“, možda zato što i ja njih osjećam srcem, ne samo glasom.
I na kraju, ako biste morali izdvojiti tri riječi koje opisuju Ildu danas, kao ženu, majku i umjetnicu, koje bi to bile?
– Mir. Snaga. Suština.
(Foto: Miloš Nadaždin)