Ako postoji čovjek koji istinski poznaje srce, dušu i historijat ovdašnjeg javnog prijevoza i sve važne detalje u vezi s našim trolejbusima, željeznicom i tramvajima, onda je to Jan Čihak (38), iz okoline Praga, zaljubljen u Bosnu i Hercegovinu, njenu prošlost, njene pruge i vozila koja se kreću ovdašnjim šinama.
S Janom smo ugodno razgovarali u ljetnoj bašti ispred Sarajevske željezničke stanice. Nju su u godinama nakon Drugog svjetskog rata gradili češki graditelji. Do Željezničke stanice vodi nekadašnji Bulevar Borisa Kidriča, koji su pedesetih godina prošlog stoljeća projektirali češki arhitekti. U blizini je i Zemaljski muzej, koji je projektirao još jedan Čeh, Karlo Paržik ( 1857–1942). Dok razgovaramo, u blizini se pojavljuje još jedan primjer češke inžinjerske genijalnosti, žuti tramvaj ČKD Tatra K2, neslužbeni simbol Sarajeva, istovremeno sinonim njegovog uspona i svojevremene slave, i simbol propadanja glavnog grada ove zemlje, gdje je javni prijevoz njegova najbolnija tačka.
Jan je vrlo aktivan i popularan na ovdašnjim internet forumima, gdje znatiželjnicima detaljno objašnjava svaku tehničku karakteristiku svakog tramvaja koji je ikada vozio ulicama Sarajeva, od godine proizvodnje, serijskog broja, popravaka, linije na kojoj je tramvaj vozio i još mnogo toga.
Prvi dolazak
– Tramvaji, trolejbusi i vozovi moj su hobi. Iskreno, ne mogu konkretno da odgovorim kako sam se počeo zanimati za njih. Znam mnogo ljudi koji imaju poseban hobi, poznajem one koji strašno vole avione, prave makete aviona, idu na dane otvorenih vrata na aerodrome. Mene je ovako „pogodila“ željeznica i javni električni prijevoz. To je bilo prije dvadesetak godina. Kada sam bio mali, djed me je vodio u šetnju do željezničke pruge gdje smo gledali razne vozove, lokomotive i vagone kako prolaze. Vjerovatno je u meni probuđen neki interes za ovu vrstu saobraćajne tehnike. Još nešto zanimljivo. Radim u firmi za prijevode kao koordinator. Niko u mojoj porodici nije poslom vezan za željeznicu niti radi za nju – kaže Jan.
On u Sarajevo dolazi od 2006., i to najmanje jednom godišnje. Najprije je došao kao običan turist s ruksakom na leđima, privučen ratnim pričama, koje su odjekivale i u češkim medijima devedesetih godina. Dolazio je kasnije i kao turistički vodič. Konačno, jednom će doći kao istraživač, te će pokucati na vrata sarajevskog GRAS-a.
– To je bilo zanimljivo. Odmah je došla gospođa Kadić, portparolka GRAS-a, donijevši mi internu monografiju koja je tamo izdata prije desetak ili 15 godina i koja je sadržavala nešto više o javnom prijevozu. Imao sam želju da nabavim jednu ovakvu monografiju. Svaki veći grad u Evropi ima takvu monografiju o svom javnom prijevozu. O Sarajevu nije ništa postojalo što bi se moglo javno nabaviti ili u knjižarama ili negdje drugdje, pa sam počeo sakupljati informacije. Igrom slučaja sam došao u kontakt s Austrijancima koji ovdje vode jednu neformalnu izdavačku kuću. Predložili su mi da ćemo još više proširiti tekstove, prikupiti podatke i napraviti od toga jednu stvarnu knjigu – objašnjava nam.
Nakon dvije godine i mnogo utrošenog vremena i napora, godine 2013., u Beču će na njemačkom i engleskom izaći Janova knjiga naziva „Sarajevo: Tramvaji i trolejbusi“. Kasnije će se pojaviti i izdanje knjige na češkom i bosanskom jeziku i izazvati veliku pažnju kako kod strane, tako i domaće javnosti. Obilje podataka, zanimljive priče koje se vežu za sarajevski javni saobraćaja, kao i brojne autentične i rijetke fotografije, odlična su preporuka za ovo jedinstveno i korisno djelo.
– Kada je o fotografijama riječ, moja je sreća što postoje brojni kolekcionari širom Evrope i kolege iz Austrije koji imaju odlične kontakte, tako da smo kontaktirali više desetaka ljudi poveznih sa sarajevskim tramvajem i imali smo veliku sreću, jer su ti ljudi bili jako ljubazni i ustupili nam brojne slike, koje možete vidjeti u knjizi – kaže Jan.
Tvrdi kako je, radeći na knjizi o sarajevskim tramvajima i trolejbusima, prikupio podataka, dokumenata i informacija koji bi se mogli pretočiti u desetak kilograma papira. Sudbina sarajevskih tramvaja neraskidivo je vezana za samu sudbinu grada.
– Sarajevski tramvajski sistem nije ogroman, u usporedbi s Bečom, gdje možete osam sati neprekidno putovati tramvajem i neprekidno presjedati s jedne linije na drugu, ali najvažnija karakteristika sarajevskog tramvaja je slična sudbini samog Sarajeva i njegovog razvoja, tako je sve šaroliko i raznovrsno – kaže Jan.
Sve do 1960., sarajevskim ulicama vozili su austrougarski tramvaji na uskotračnim šinama, povezanim sa željeznicom. Tada su vlasti odlučile modernizirati javni prijevoz u Sarajevu. Istovremeno, na drugom kraju svijeta, jedan grad odlučuje u potpunosti ukinuti tramvaje. Tramvaji koji više nisu trebali Washingtonu dobro će doći Sarajevu.
– Postavljene su i nove šine. Ipak nije sve išlo kako je bilo zamišljeno. Tadašnje preduzeće „Đuro Đaković“, koje je trebalo praviti tramvaje za Sarajevo, tražilo je strašno mnogo para, pa se pojavila mogućnost da se kupe tramvaji iz Amerike, koji bi koštali tri-četiri hiljade dolara po komadu, što je bilo mnogo novca, ali mnogo jeftinije od tramvaja iz Đure Đakovića. Tada je došlo nekih 70 tramvaja, koji su među građanima nazvani „Vašingtonci“ i služili su sve do Olimpijade. Pošto su bili kratki, vlasti su na naki način tražile povećanje kapaciteta. Onda je čehoslovačka firma „Tatra“ počela proizvoditi zglobni tramvaj, koji je bio mnogo veći i imao je samo jednog vozača, ušteda je bila više nego očita. Sarajevo je tako počelo kupovati ove zglobne tramvaje tip Tatra K2 – otkriva naš sagovornik.
Spomenuti tramvaj konstruiran je u formi ČKD „Tatra“, u kojoj su bili tehničari i čuveni češki industrijski dizajner František Kardaus. On je osmislio dizajn ovog tramvaja, koji se danas smatra simbolom Sarajeva. Isti ili sličan tramvaj i danas vozi u svim većim češkim gradovima, kao i u gradovima istočne Evrope, od Dresdena, Bratislave, Odese do Rostova ili Vladikavkaza. Ono što znamo kao „sarajevski tramvaj“ u svijetu ljubitelja šinskih vozila ima kultni status, a stručnjaci ove tramvaje cijene zbog njihove kvalitete. Česi se svakako ponose njima i drago im je kada ih vide u nekom dijelu svijeta. Ni Jan nije bio izuzetak, a susret s tramvajem ČKD Tatra K2 u Sarajevu davao mu je osjećaja da je na neki način „kući“. Nije bio jedini Čeh koji se tako osjećao.
Ima neka tajna veza
Između Češke i BiH, između Praga i Sarajeva, između dva naroda „ima neka tajna veza“, kako je to jednom opjevao Željko Bebek, najbolji vokal ovih prostora i čovjek čija porodica također vuče korijene iz Češke.
– Malo se zna da je u doba Austro-Ugarske ovdje u Sarajevu živjelo nekoliko hiljada Čeha. Bili su uposlenici Pošte, uposlenici Željeznica, razni obrtnici i ljudi koji su se bavili nekom strukom. Ovdje u Zemaljskom muzeju je bila jedna češka enklava, a u njoj geologa, botaničara. Češki element je u periodu Austrougarske bio jako razvijen i vrlo intenzivno prisutan. U Sarajevu i danas znaju šta znači izraz „Praški student“. Poznajem i takozvane „praške Sarajlije“, ljude koji godinama žive u Pragu, ali porijeklom su odavde iz Sarajeva i naravno poznajem Čehe koji žive u Sarajevu. Tu vezu je pokrenula Austrougarska koja je bila jako pragmatična po ovim pitanju, vrlo brzo je shvatila da smo kulturno i jezički bliski. Za jednog Čeha ovdje se bilo mnogo lakše uklopiti nego za jednog Austrijanca koji govori samo njemački. Ovo srodstvo i blizak mentalitet Austro-Ugarska je namjerno iskorištavala – tvrdi Jan.
Češki mentalitet
Dva naroda susrest će se ponovo stotinjak godina poslije i to na jednim neobičnom mjestu, na plažama Zaostroga, Tučepa, Orebića, Makarske i drugih mjesta na Jadranu, gdje su Česi rado dolazili na odmor u doba socijalizma. Ovakvi kakvi već jesmo, cinični i nadmeni, ismijavali smo pomalo Čehe i njihovu skromnost, nazivajući ih „pašteta-turistima“. Građani Čehoslovačke na putovanje u Jugoslaviju sa sobom su nosili apsolutno sve što bi im moglo zatrebati, pa možda i više od toga. Ukoliko biste tada željeli kupiti dušek, gedore, kuhinjsku vagu ili tranzistor, najjeftinije biste prošli ako biste ih kupili od čeških turista, koji su sve i svašta prodavali na haubama svojih Škoda 105, nudeći sve za jednu „červenu“, odnosno jugo – novčanicu od 10 dinara. Jan Čihak otkriva priču iza svega toga.
– Rijetki su oni ljudi koji znaju da nije bila neka opća besparica kod Čeha. Ljudi su imali pare. Ovdje sam čuo da su neki češki profesori prodavali tranzistore da dobiju neke jugoslavenske pare na moru. Pitanje je bilo čisto ekonomsko. Dinar je za nas bila tvrda, zapadna valuta. Nacionalna banka Čehoslovačke je svakom građaninu osiguravala neku određenu malu svotu jugoslovenskih dinara za koju biste ovdje mogli kupiti četiri sladoleda i ne mnogo više od toga. Ljudi su na svaki način pokušavali da dođu do vaše tvrde jugoslavenske valute. Čehoslovačke krune ovdje, naravno, niko nije htio – kaže Jan.
Dvadeset i sedam godina nakon pada Berlinskog zida i rušenja Željezne zavjese, situacija se obrnula. Zemlje bivše Jugoslavije tresu krize i grcaju u dugovima, muče ih nizak životni standard i nezaposlenost. Na drugoj strani, Češku nazivaju ekonomskim čudom, a nezaposlenost u Pragu iznosi gotovo nula procenata. Česi su i dalje skromni, te se voze u svojim klimatiziranim tramvajima i vozovima s besplatnom WI – FI mrežom. U BiH vožnja javnim prijevozom i dalje je na neki način stigmatizirana, te se smatra gotovo rezerviranom za sirotinju. Prosječan građanin BiH kada dobije novi posao poželi kupiti i novi automobil. Česi razmišljaju drugačije.
– Javni prijevoz je važan u Češkoj, s tim da u mojoj zemlji postoji nešto drugačija kultura putovanja. Istina, Češka je bila iza „Željezne zavjese“, dok je Jugoslavija uživala u određenim plodovima kapitalizma. To se odnosilo i na masovnu motorizaciju. U Jugoslaviji ste imali parolu „automobil“ za svaku porodicu“, dok je u Češkoj bilo pomalo komplicirano doći do automobila. Javni prijevoz je uvijek igrao važniju ulogu nego u Sarajevu, Zagrebu ili Beogradu. Ovdje je automobil neka vrsta društvenog simbola. I drugo, vozovi ovdje samo dva ili tri puta dnevno voze u obližnje gradove, 50 ili 100 kilometara od Sarajeva. U Češkoj to nije tako, vozovi idu svakih 60 minuta ili češće u sve važnije gradova. Umjesto autobusa u velikim češkim gradovima ima toliko tramvaja i trolejbusa uz tačne redove vožnje – kaže Jan.
Jan nije samo kolekcionar podataka o vozovima i tramvajima, on ima i rješenja za problematični sarajevski javni prijevoz. Predlaže njegovu „depolitizaciju“, osavremenjavanje, zamjenu dotrajalih šina, kažnjavanje maloljetnih vandala zbog kojih, kako kaže, unutrašnjost vozila ponekad izgleda „kao štala“. Javni prijevoz u Sarajevu teško da će u budućnosti biti kao u Beču, gradu koji je po svima parametrima svjetski grad broj jedan po kvalitetu života, pa tako i po kvalitetu javnog prijevoza. Sarajevski javni prijevoz može se ugledati na češko Brno, čijim ulicama voze isti tramvaji kao u Sarajevu, samo što su čisti, ispravni i stižu na vrijeme. Brno i Češka nisu nam tako daleko, ni u fizičkom, ni u bilo kojem drugom smislu.
Sarajevo – Mostar, najljepša pruga
Pričajući priču o svojoj velikoj ljubavi prema tramvajima, Jan nam je otkrio i koja je najneobičnija linija kojom se vozio.
- U svakom gradu ima nešto posebno. Recimo, ja sam nedavno bio u Sofiji, koja ima jednu tramvajsku linija koja vodi krivinama, uz brdo i kroz šumu. To izgleda jako romantično. Najljepša pruga, bar onako kako sam mogao vidjeti kroz prozor voza, jeste ona na pravcu Sarajevo – Mostar. Tokom putovanja, vagoni su bili stari i pohabani, ali ono što sam vidio iz voza, bilo je stvarno nevjerovatno – kaže on.