Film o kojem se posljednjih mjeseci mnogo govori „Muškarci ne plaču“ doveo je slovenskog glumca Sebastiana Cavazzu ponovo u naš glavni grad. Priča o ratnim veteranima, mladog bh. reditelja Alena Drljevića, u kojem Cavazza igra psihoterapueta, mirnog medijatora, bh. publika je imala priliku pogledati u okviru ovogodišnjeg SFF-a. Cavazza je rado viđen gost u našoj zemlji, veoma često sarađuje s našim filmašima, a također je i član bh. casting i talent agencije „Zona“. Osim po Drljevićevom filmu, ovdašnja publika ga pamti, između ostalog, i po ulogama u još dva vrlo zapažena regionalna naslova; „Halimin put“ i „Na putu“.
Vidno raspoložen, zbog odličnih reakcija publike na posljednji film, Sebastian nam je otkrio zbog čega je, nakon dvoumljenja između Stomatologije i Filozofskog fakulteta, upisao Akademiju dramskih umjetnosti, šta mu je na to rekao njegov otac, poznati glumac Boris Cavazza, te kakav je roditelj svojim sinovima. Prvi put za naše medije govori i ko mu je bio najveća snaga i podrška kada je nakon svih porodičnih tragedija koje je doživio, izgubio i brata blizanca, scenografa Damijana Cavazzu.
Šta Vas je privuklo scenariju filma „Muškarci ne plaču“?
– Mislim da su vrlo bitna pitanja koja su otvorena u ovom filmu, u ovoj regiji koja je preživjela rat. Budući da sam se dugo bavio različitim glumačkim metodama, naišao sam i na metodu psihodrame, koja me u posljednje vrijeme mnogo interesira, i kojom se bavim. I kada sam dobio scenarij u ruke, rekao sam: „To je to“. Za jedno društvo je jako bitno da se suoči s problemima, radi na njima i da ih ne stavlja pod tepih.
Reakcije publike na film bile su i više nego odlične, no, mislite li da do pomirenja među nekad zaraćenim stranama ipak može doći?
– Zapravo i mi u Sloveniji imamo sličnih problema. Pomirenje je nužno ukoliko društvo želi ići naprijed. Moramo se pomiriti, mora postojati komunikacija, savjest o svemu što se desilo, bez laži.
Dakle, potrebno je suočiti se s prošlošću i pomirenje će biti neminovno.
Prema kojim se kriterijima kao glumac danas odlučujete za neki projekt?
– Na prvom mjestu mi je uvijek dobar scenarij, pa onda sve ostalo.
Pročitala sam u jednom Vašem intervjuu da niste u početku znali da ćete se baviti glumom i upisati Akademiju, već ste se dvoumili između jezika i posla koji danas radite. Šta je prevagnulo na glumačku stranu?
– Zapravo razmišljao sam o Stomatologiji i Filozofskom fakultetu, jer sam na njemu htio studirati engleski i francuski jezik, a odlučio sam se za Akademiju zbog toga što su me kolege, oduševljene mojom glumom u dvjema predstavama koje sam radio u gimnaziji s Tomažom Štruclom i Tatjažem Pobrajcom, doslovno tjerale da probam barem izaći na prijemni na Akedemiju dramskih umjetnosti. Dvoumio sam se jer mi je otac glumac, reditelj i profesor, ali pošto Akademija nije imala predmet matematiku, rekao sam sebi: izaći ću na prijemni, probat ću, pa ako me prime još bolje (smijeh).
Kada ste spomenuli Vašeg oca, legendarnog glumaca Borisa Cavazzu, moram Vas pitati jeste li imali priliku igrati s ocem?
– Radili smo zajedno četiri filma. Tata je kao kolega, odličan glumac i bilo mi je iznimno zadovoljstvo raditi s njim. On mnogo daje na sceni, mnogo sluša, i prati te kao glumca, nema neki ego trip tipa – sad ću da plasiram ono što sam zamislio, već te prati i mogao sam mnogo naučiti od njega.
Koliko Vam je u karijeri pomogla, a koliko odmogla činjenica da ste sin poznatog slovenskog glumca?
– U Sloveniji to zna biti veliki problem, jer se sve svodi na upoređivanje. Ja recimo mnogo likom ličim na njega, jedino što je on puno kasnije osijedio. To što mi je otac poznati glumac u regionalnoj karijeri mi ne predstavlja veliki problem, iako ga svi znaju, simpatično mi je kada me pitaju za njega. Meni je bitno da, kada je riječ o mojoj karijeri u Sloveniji, ali i izvan nje, idem nekim svojim putem.
Šta Vam je otac rekao kada ste se, ipak, odlučili baviti glumom?
– Rekao mi je: „Daj se, ipak, odluči za stomatologiju. Nemoj se zaj..avat’! Odaberi neki ozbiljan posao„(smijeh).
Po čemu pamtite svoje studentske dane?
– Po tome što sam došao na Akedemiju dvije sedmice kasnije nego ostale kolege, pošto sam radio na teretnom brodu kao mornar. I onda sam došao u situaciju kada su se određene grupice već formirale, a ja sam došao iz totalno drugog filma, s broda na kojem sam proveo četiri mjeseca. U početku mi je bilo teško, ali kasnije smo se počeli družiti i lijepo slagati.
Mnoge Vaše kolege znaju reći kako je umjetnost sve samo ne miran i staložen život. Je li to, uistinu, tako?
– U neku ruku jeste. Preispitivanje u umjetničkom smislu, kada preispituješ karakter ili baviš se nekim okolnostima koje nisu tvoje vlastite, može da bude vrlo haotično, s druge strane, ovaj posao nam omogućava da dođemo u životne situacije do kojih možda ne bismo nikada došli da se ne bavimo glumom. Za umjetnika takve životne okolnosti koje često nisu mirne, koje su ponekad i nelagodne, mogu biti baza inspiracije. To je inače način života koji ljudi koji se ne bave umjetnošću nikada ne bi mogli živjeti.
Osim ulogama, plijenite pažnju i dobrim izgledom, u Sloveniji su Vas proglašavali i muškarcem s najviše stila, držite li uopće do takvih titula?
– To su trivijalne titule. Meni su to nebitne stvari. Kako čovjek izgleda, šta nosi i šta vozi, to je samo olupina. Mene mnogo više zanima šta čovjek misli, kakav ima stav i odnos prema životu, šta radi i da li ga to ispunjava, a ne koji brend fura. Mislim da je to fenomenologija ovog potrošačkog društva.
Poznato je da jako volite putovanja, postoji li zemlja u kojoj ste doživjeli najljepšu avanturu, naučili najviše, testirali vlastite snage…?
– Proputovao sam skoro cijeli svijet, i mogu reći da je to Kolumbija. Pošto ima i Pacifik i Atlantik, i Kordiljere i Amazoniju, „y buena onda tambien, claro y la musica“ (dobre vibracije i naravno dobru muziku).
Svojevremeno ste kazali kako Vam je san krenuti na put oko svijeta pješke. Jeste li odustali od te zamisli?
– Nisam odustao, ali sam to sveo na el camino, odnosno na način da ću proći taj put kroz cijele Pirineje.
O Vašem privatnom životu ne znamo mnogo, izuzev da imate dva sina. Prepoznajete li kod njih interes da krenu Vašim, glumačkim stopama?
– Kod mlađeg Marka, koji je napunio 18 godina, da, primjećujem da ga vuče umjetnost, muzika, pozorište i film. Dok kod starijeg Luke, ne. On se dvoumi između upisa na Ekonomiju i Inžinjeringa novih materijala. Pošto nije mogao sam da odluči šta će nakon gimnazije, a trenutno živi kod mene, već četiri godine, poslao sam ga u Australiju, da uzme jednu godinu da razmisli. U međuvremenu je našao posao dok ne razmisli šta će studirati i mislim da sam mu na taj način dao najbolju školu.
Kada bi se mlađi sin odlučio za glumu, bi li imao Vašu podršku?
– Apsolutno. Podržavam ih u svim njihovim odlukama, ali najbitnije mi je, što im uvijek govorim, da izaberu nešto što ih ispunjava. Rekao sam im da karijeru ne biraju zbog mene, jer ja nemam neke skrivene ambicije koje bih ostvario preko svojih sinova.
Gradite li s njima odnos pun roditeljskog autoriteta ili drugarski?
– Iako gradim prijateljski odnos, uvijek postoji poštovanje, a poštovanje uključuje i poštovanje prema autoritetu. To ne znači da moraš biti socijalno obligatoran po svim pitanjima, nego da, ako se ne slažeš s nekom odlukom, to moraš i da kažeš, ali ne na balan, arogantan i debilan način.
Sportski ste tip, omiljena relaksacija Vam je vožnja bicikla, skijanje, klizanje i mačevanje. Otkud ljubav prema mačevanju?
– Obožavam sve sportove, sve što uključuje loptu, reket, klizaljke, skije, vozim i motor, jašem konje, a u mačevanje sam se zaljubio jer smo ga imali kao predmet na Akademiji, tad sam se prvi put sreo s njim i tad sam ga i zavolio.
Preživjeli ste mnoge tragedije, smrt dvojice braće, izgubili majku, čovjek se sigurno nikad ne oporavi od toga. Ko Vam je u tim teškim momentima bio najveća snaga i podrška?
– Moram priznati da mi je najteže pala smrt mog brata blizanca, koji je inače bio akademski slikar, on je bio samo pet minuta mlađi od mene. Bili smo isti jer smo bili jednojajčani blizanci, ista placenta, isto društvo, isti odgoj, ista socijalizacija. I u tom momentu, da nisam imao sinove, ja ne znam kako bih dalje. Oni su bili moja snaga da nastavim dalje. Nedavno sam doživio još jednu tragediju, kada mi je ubijen prijatelj. Ponekad je život jako težak, ali Bog nam daje onoliko tereta koliko možemo podnijeti. Tako da su u tim momentima sinovi bili moja snaga.
Budući da ste glumili u zemljama širom Regiona, ali i u svjetskim produkcijama, po čemu se razlikuje regionalna i inozemna glumačka scena?
– Pa mogu napraviti paralelu po tome što je vaše i naše tržište veoma malo, dok je srbijansko i hrvatsko tržište mnogo razvijenije u tom smislu. Mislim da kinematografija, više-manje, funkcionira na kamernim žanrovima poput drame. Sa svim kolegama s ovih prostora volim raditi, jer su veoma profesionalni i ljudski nastrojeni. Recimo da je glavna razlika ta što kod nas postoji mnogo više ljudskosti i gostoprimstva, nego u stranim produkcijama, u kojima sam također glumio.
Kažu da su Bosanci i Slovenci povezani, no po čemu se to razlikujemo?
– Najočitija razlika je u tome što, naprimjer, Bosanci dolaze u Sloveniju da rade, a Slovenci dolaze u Bosnu da se žene (smijeh).
Na kojim projektima trenutno radite, i šta Vas to još čeka po povratku iz Sarajeva u Ljubljanu?
– Završio sam sa snimanjem projekta „Senke nad Balkanom“ s Draganom Bjelogrlićem, gdje tumačim lik Austrijanca i završio sam film u Beogradu s Lazarom Bodrožom, koji je žanrovski sci-fi, zove se „Ederlezi rising“. U međuvremenu, snimio sam i dva filma u Sloveniji, a trenutno radim na omladinskom filmu „Gajin svet“, u režiji Petera Bratuše.