Prije četrdeset i jednu godinu, desetog oktobra 1976. oči je zauvijek sklopila Silvana Armenulić, najveća zvijezda jugoslovenske narodne muzike, žena božanstvenog glasa, hollywoodskog izgleda i tužnih pjesama. Četiri decenije kasnije nakon što je ukleta Ford Granada završila svoje posljednje putovanje autoputem Beograd – Niš, nova Silvana se nije rodila. Njene pjesme publika sluša i danas
Žena za kojom je tog oktobra tugovala cijela Jugoslavija, rodila se osamnaestog maja 1939. u Doboju kao Zilha Bajraktarević, kao kćerka slastičara Muhameda. I majke Hajrije Bila je to velika i brojna porodica, a Zilha je bila treće od desetero djece. Njezin mlađi brat Hajrudin nije poput svoje sestre preživio epidemiju difterije.
– Bili smo jedno drugom do uha i majka nas je, kad bi je pitali za naša imena, na prste nabrajala. Kako je sastavljala kraj s krajem, još ne mogu da shvatim. Sve je morala da mjeri kroz onaj vražji broj devet: devet kaputa, devet obroka, devet pari cipela… Zato sam maštala o danu kad ću joj se skinuti s vrata – ispričala je jednom prilikom Silvana
Djetinjstvo i odrastanje u siromaštvu uz oca alkoholičara i majku koja se nekako trudila sastaviti kraj s krajem, bili su teški. Postoji nekoliko verzija kako je i zašto Zilha otišla iz roditeljske kuće i postala Silvana. Tako jedna verzija kaže da je otac Mehmed sve manje radio u porodičnoj slastičarni i sve više se odavao piću, tugujući za preminulim sinom. Zato je navodno tada šesnaestogodišnja Zilha pobjegla. Otac je se ljutio jer njegova kćerka pjeva po kafanama, smatrajući da to prlja ugled porodice. Nije mu se dopadala ni ideja da muzički nadarena kćerka u kafani nastupa pod tuđim, stranim imenom.
– Nemoj se ljutiti tata. Ako odem u kafanu i pjevam kao Silvana, niko neće znati da sam tvoja kćerka i neću te brukati – rekla mu je ona.
Druga verzija priče kako je Zilha postala Silvana nešto je blaža.
– Poštovala sam oca…Kad sam počela pjevati po kafanama, promijenila sam ime da ne bih sramotila roditelje. Bila sam učenica srednje škole kada je igrao film “Gorka riža”, sa Silvanom Mangano u glavnoj ulozi. Tada su me prijatelji prozvali Silvana, nalazeći neku sličnost s poznatom talijanskom glumicom. Kasnije sam odlučila uzeti to ime – govorila je Silvana.
Novinar Emir Imamović ima i treću verziju o životnom, trnovitom putu djevojčice iz Doboja koja je postala i prvi glas i prvi stas ondašnje muzičke scene.
– Možemo samo nagađati zašto je Zehra postala Silvana. Šta god rekli, nećemo pogriješiti. Ranih šezdesetih, zapravo sve do početka sedamdesetih, bosanski muslimani bili su… Manimo se povijesti, prave naročito. U onoj, nepisanoj ili sakrivenoj iza književnosti, opet piše da su u ta neka vremena, imena koja se vode kao muslimanska – makar su po značenju muslimanska i kršćanska imena različita kao kiša iznad Zagreba i Sarajeva – smatrala ružnim. Nekako seljačkim. Sad, ko hoće, neka vjeruje. Ko neće, neka se sjeti kako je Safet Isović baš tada i za Srbiju bio – pjevački bog.
Zilha Bajraktarević postala je Silvana zato što je to – htjela. Izabrala je takozvano umjetničko ime (da se to ne radi, Edo Maajka bi bio samo Edin Osmić), živjela i umrla s njim – pisao je prije deset godina Imamović.
U jednoj od kafana na Ilidži njen glas je čuo legendarni Ismet Alajbegović Šerbo. Sve nakon toga bila je historija i to ispisan zlatnim slovima. U beogradskoj kafani će susresti i čovjeka svog života.
– Nije izvjesno kakva bi bila povijest novokomponovane narodne muzike da njezina prva velika zvijezda nije tragicno, i tako rano, stradala u automobilskoj nesreći. Silvana Armenulić, Bosanka raskošnoga poprsja, kakvo nikada ne izlazi iz mode, od Hollywooda do Šabačke magistrale, otišla je u Beograd, gdje je, iz marketinških razloga, svoje muslimansko ime zamijenila internacionalnim, nazvavši se po talijanskoj glumici Silvani Magnani, udala se za dobrostojećega teniskog trenera… – piše o njoj Miljenko Jergović.
Radmilo Armenulić, tada mladi i inžinjer i velika jugoslovenska teniska zvijezda i danas na njen grob donosi cvijeće.
– Prvi put sam je vidio u hotelu “Grand”, tamo je pjevala. Bila je veoma zgodna i jednom prilikom sam poručio pjesmu, tako je i krenulo… Silvana je bila vrlo inteligentna, iako nije bila školovana, počela je da čita, drugačije se oblačila. Prihvatila je jedan drugi život…I onda sam se oženio, ispričao je Armenulić za srbijanski izdanje Newsweeka.
Okolina nije s blagonaklonošću gledala na tu vezu. Vjenčali su se 26. oktobra 1961. u tajnosti I bez znanja roditelja.
– Niko nije bio zadovoljan tom vezom. Svi su govorili “kafanska pjevačica, nije to za tebe, ti si ipak školovan čovjek”… Da li je to bila greška? Mislim da nije, dobio sam kćerku – sjeća se muž najveće muzičke zvijezde narodne muzike na ovim prostorima.
Zilha odnosno Silvana, brzo se snašla u turbulentnim muzičkim vodama, postavši prepoznatljiva i publike I kod kolega. Njenu kratku, ali uzbudljivu karijeru obilježilo je prijateljstvo s Tomom Zdravkovićem.
– On je, početkom sedamdesetih, napisao i otpjevao vjerojatno najkarakterističniju, a valjda i najbolju, pjesmu balkanskih kafana “Što će mi život”. Namijenio ju je Silvani Armenulić, tragičnoj figuri toga doba, plavuši bujnih grudi, dobroga i čistog glasa, koja će ubrzo stradati u fatalnoj prometnoj nesreći, što će ovoj pjesmi i njezinom refrenu dodati još nečega čega je ionako u njoj bilo prekoviše. Tragika jednoga vremena jednako zna biti sadržana u velikom romanu ili, prije dvije tisuće godina, u antičkoj drami, kao i u nekome popularnom songu. Uostalom, nije li Bertolt Brecht upravo s tom mišlju pisao songove? Osim što se Silvanina i Tomina interpretacija razlikuju u rodu (Što će mi život bez tebe draga/dragi), važnija razlika je u glasu i u intonaciji. Vedrim, skoro optimističnim, kafanskim sopranom, Silvana je najavljivala vlastiti nestanak i uzašašće, dok je on pjevao mirnom, utišanom šansonjerskom manirom, kao da se nesreća prethodno već dogodila – piše Miljenko Jergović.
Šta se zaista desilo tog desetog oktobra 1976. kod mjesta Kolari u Srbiji, ponekad i danas izaziva kontroverze, pa se čak ponegdje tvrdi da je Silvana ubijena I da je za njenu smrt kriva tadašnja jugoslovenske tajna služba. Ipak, mi ćemo s ove vremenske distance vjerovati je za tragičnu smrt ove filmske, televizijske dive kriva nesreća. Violinista Rade Jašarević, vozač Ford Granade, tada najluksuznijeg automobila u SFRJ, pao je u dijabetičku komu I pri brzini od 150 na sat udario u kamion. Pored njega I Silvane, na licu mjestu poginula je Silvanina mlađa sestra Mirjana, pjevačica u usponu i žena u petom mjesecu trudnoće.
Četrdeset I jednu godinu nakon tragedije, njene se pjesme i dalje slušaju. To samo od sebe dovoljno govori.