Vasil Hadžimanov rođen je prije 44 godine u najpoznatijoj muzičkoj porodici nekadašnje Jugoslavije. Njegov otac Zafir, majka Senka i tetka Bisera Veletanlić bili su svojevremeno najveće zvijezde jugoslavenske zabavne muzike. Mladi Vasil je, zaljubivši se u jazz muziku, odabrao ipak nešto drugačije note. Njegov „Vasil Hadžimanov Band“ nastupa širom svijeta i muzička je atrakcija gdje god da se pojavi. Rijetke su muzičke grupe čija je muzika priznata kao umjetničko djelo, a to je uspjelo Vasilu i njegovoj ekipi. Sreli smo ga u sarajevskom klubu „Jazzbina“. Čest je i rado viđen gost u našoj zemlji.
Za vas tvrde da ste bend svjetskog nivoa. Da li je to dodatni pritisak da se uvijek bude kvalitetan, odmoran…
– Danas, kada ovdje pričamo, sedmi je dan zaredom kako sviramo; putujemo svakog dana i nije jednostavno da svaku večer, kad se popneš na tu binu, daš svoj maksimum, da sve ima mnogo energije, entuzijazma, ali opet, s druge strane, nije ni toliko teško kada sviraš to što voliš, kada si u muzici koja te ispunjava i kada sviraš s ovakvim ljudima, što je zadovoljstvo imati muzičare kakve ja imam oko sebe, oni su najbolji mogući, zaista.
A ako jedan od njih nije raspoložen te večeri, drugi ga gurnu i onda je to uvijek na nekom nivou, ispod koga mi zaista ne padamo. Za sada, da kucnem u drvo, nemamo problema da održimo standard koji smo postavili.
Kada čovjek odabere da svira jazz muziku, on zna da neće puniti stadione, da neće puniti razne „arene“, ponekad je teško napuniti i jedan manji klub. Je li potrebna hrabrost da se počne svirati jazz? Treba li posebna ljubav za takav korak?
– Naravno da treba. Što se mene tiče, u svakoj vrsti muzike bi trebalo da su tako poredane stvari, da ti radiš zato što to mnogo voliš. Samim tim, to ne podrazumijevaš kao svoj posao, nego kao svoju strast i ljubav i spreman si na žrtve koje to podrazumijeva. Samo što je jazz kompleksnija muzika, pa onda to ljudi vide kao: „Ti ili si lud ili toliko zaljubljen u muziku da samo zbog toga sviraš“. Podrazumijevam i heavy metal i rock i narodnjake, ako ćemo baš o njima. Zašto da ne? Danas su poređenja takva, da ako profit nije prvi na listi prioriteta, onda se više i ne razgovara o određenom projektu, profesiji ili bilo čemu drugom.
Spominjete ljubav prema muzici. Vi potječete iz jedne poznate muzičke porodice, kako je bilo odrastati uz oca muzičara i čuvene sestre Veletanlić?
– Za nas je to sve bilo najnormalnije. Za nekoga ko nije iz takvog okruženja bilo je malo čudno, ali ja sam to uzeo zdravo za gotovo. Bitno je napomenuti, druga su vremena bila. Tada se cijenio kvalitet prije svega. Moj roditelji, iako su bili velike zvijezde u Jugoslaviji, nikada se nisu ponašali onako kako se današnje zvijezde ponašaju, da je to neka pretjerana važnost, da su oni nešto „puni sebe“ i da je tu neki ego problematičan. Iz tog razloga je meni sve to izgledalo kao normalna stvar. Oni idu na svoje koncerte, to sve lijepo prolazi, imaju publiku, ja sam tu s njima, sluša se dobra muzika. Učio sam od samog starta sve moguće tajne tog posla iz prve ruke, htio ne htio i to je ta neka „prava škola“ kojom se ja vodim i dan-danas.
Kada ste odlučili da ćete biti jazz muzičar?
– Negdje s 14 ili 15 godina sam se zaljubio u tu muziku, sasvim slučajno, kako to obično biva. Slušalo se jazz u našoj kući, ali ne u tolikoj mjeri, da se to meni jako dopadne. Više se slušala neka dobra komercijalna muzika, šansone, soul muzika i naravno ponešto od jazza, onda sam nešto slučajno otkrio, više se ne sjećam kako, te sam počeo da kopam po tim pločama od Senke, Zafira i Bisere i tako otkrio neke od najljepših ploča u historiji jazz i fusion muzike. Tu se desio taj momenat zaljubljivanja, gdje sam konačno otkrio neki svoj put kojim bih želio da idem. U klasičnoj muzici se nisam pronašao, i zbog tipa školovanja koje se nudi i danas u klasičnim muzičkim školama. To je poprilično klaustrofobično i strogo i jako je teško iz toga izvući neku svoju individualnu crtu i neki svoj cilj u cijeloj priči, a da ne budeš samo reprodukt nekog sistema i puka interpretacija te muzike.
Vaš otac je Makedonac. Makedonci važe za najmuzikalniji narod Balkana. Koliko je to sve na Vas utjecalo, prija svega kao muzičara?
Kako da ne. Tipično sam jugoslavensko dijete. Moj otac je Makedonac, moja majka je rođena u Zagrebu, ona je po ocu Bosanka i muslimanka, po majci Slovenka. Rođen sam u Srbiji i živim u Beogradu. Sve sam uspio da spojim, samo mi još nedostaje Crna Gora, da kompletiram tu svoju „Jugoslaviju“. Sve to utječe na moju percepciju, moj prilaz životu, ali i muzici. Taj miks svih tih kultura i nacija i vjera, to sam ja. Za ovo podneblje sam jako bio vezan, te sam nakon pet godina života i rada u New Yorku ipak riješio da se vratim nazad i da ovdje „delam“. Kada kažem „ovdje“, onda mislim na cijelu ex-Yu, jer svaku od ovih posebnih država ne podrazumijevam kao dovoljno veliku i jaku da bi takva muzika samo i isključivo funkcionirala tu. Mislim da je krucijalno za razvitak ove muzike da se povežu sve te ex-Yu države i naravno Balkan i šire, da bismo mi, mladi talentirani muzičari koji se bave ovom muzikom, imali gdje da sviramo.
Radili ste muziku/pjesmu za rođendan Ujedinjenih nacija? To je veliki događaj za svakog muzičara. Kako je do toga došlo?
-Na njihov poziv sam angažiran da komponujem povodom 70 godina Beogradskog Jazz festivala, gdje je to izvedeno. Zadatak je podrazumijevao pjesmu koja nije instrumentalna, a ja se ipak bavim instrumentalnom muzikom, već da bude pjesma koja ima tekst, poruku i malo balkanskog prizvuka. Pozvao sam kćerku Martu Hadžimanov da pjeva tu muzičku dionicu, kao predstavnica tog mladog svijeta koji je potreban da se probudi i napravi neku promjenu u današnjem, poprilično zabrinjavajućem stanju u cijelom svijetu.
Jeste li ikada sumnjali da kćerka Marta neće krenuti Vašim stopama?
– Nikad se to ne zna, s obzirom na to da je od najranijih dana non-stop pjevala i slušala muziku, pretpostavili smo da je „kupljena“, što bi rekli, da će biti još jedan član familije koji će se muzikom baviti profesionalno. Ipak, mislim da se ona neće baviti jazzom i sva sreća da je tako. Nju interesuje mjuzikl. Sada je dobila glavnu ulogu u Pozorištu na Terazijama, u postavci „Fantoma iz Opere“. To je jedino pozorište u Srbiji koje postavlja isključivo mjuzikle i to radi na najprofesionalnijem nivou, a nju su sa njenih 17 godina odabrali kao glavnu glumicu u toj predstavi, tako da se već popela na „daske koje život znače“.
Supruga je i Vaš menadžer? Kako funkcionirate na tom polju?
– Odlično. Već dvadeset godina smo u toj simbiozi i to je stanje gdje se osjećaš lagodno, sigurno. Vjeruješ toj osobi mnogo više nego menadžeru koji dođe sa strane. Kakav god da je, uvijek postoji opasnost da možda negdje prevari, ali mi smo dio iste kuće, što bi se reklo, tako da dobro funkcioniramo.
Idete li kao porodica zajedno na turneje?
– Ne. Supruga Nataša je putovala s nama, sada manje putuje. Martu ne vodimo okolo, jer je previše naporno. Ponekada kada se ide u Pariz ili Barcelonu ili tako neke lijepe destinacije, onda povedemo i nju.
Šta Vasil Hadžimanov sluša mimo jazza i Vasil Hadžimanov Banda?
– Svašta slušam. Spektar muzike koju slušam je širok, od izvorne narodne muzike, preko klasične muzike, raznih eksperimentalnih projekata, world musica, pop muzike koja je kvalitetna, rock muzike, slušam hip-hop, funk, soul, lista je nepregledna. Jedino što ne slušam jesu turbofolk i ljigavi komercijalni projekti, koji su nastali zbog zarade i novca.