Osvajanje sreće

Piše: Redakcija

Sjedimo u kafiću prijateljica i ja. Nismo se dugo vidjele, kaže mi da je sretna. Promijenila frizuru, pričljiva, izvlači teme kao iz rukava. Smijemo se. Jedna je od onih kojoj, kad pogledaš u oči, znaš da te gleda iskren prijatelj. Kao da ste se jučer rastale. Nema veze što su prošla tri mjeseca. Ide joj u životu. Posao, projekti, djeca slušaju, uče i rastu.
Pitam je za bivšeg. Oči joj zasuziše. I moje su.

Svakog jutra u hodniku na vješalici pored cipelara visi maska, koju uredno navučem. Dobro je namjestim da ne viri poput majice iz hlača, zategnem i zagladim. Popravim nepravilnosti u ogledalu i idem hrabro van. Mislim da je tako kod većine.

Ove maske izuzetno su prilagodljive. Možete ih koristiti za sve prilike, od poslovnih susreta do večernjeg izlaska, uz više maskare, a imaju ucrtan osmijeh. Komercijalni.
Kad idem ulicom, gledam oko sebe i vidim da su u igri savremeniji modeli, kao kod mobitela. Oni imaju dodatne funkcije, čuđenje, samilost, iznenađenje, tugu uz obaveznu dodatnu opremu, velike sunčane naočale. Model stakla-ogledala totalno će razoružati vaše poznanike, jer će u njima vidjeti sebe. Nije li to najvažnije?

Kako masku prepoznati? Vrlo jednostavno, ukoliko se osoba nasmije, usne se razvuku, jagodice se zategnu, ali iskrica u očima nema. Maska radi svoje kao u “Matrixu”. A kad maske padnu? To su rijetki trenuci istine i osjećaja. Trenuci prave sreće.

Prije nekoliko dana radila sam razgovor s rediteljem Harisom Pašovićem, koji je, birajući novi komad, režirao djelo nobelovca Bertranda Russella “Osvajanje sreće”. Razmišljala sam o onom što kaže autorova rečenica: “Tajna sreće je u tome da se razumije da je svijet užasan, užasan, užasan”. Razgovarali smo i o tome da nam se kao modeli savremenog društva pokušavaju nametnuti kiborzi, ljudi s maskom bez osjećaja empatije, koji se nakon sati rada nagrađuju odlaskom u shopping.

Moram priznati, ovaj zadnji dio mi se sviđa. Prvog se bojim, ali vidim da sve ide u tom pravcu. Psiholozi kažu da je tajna sreće u malim stvarima, vlastitom osjećaju za nju, njenom prepoznavanju, formiranju mikrokosmosa i puno razgovora. Pravog. Ne onog gdje ne slušate drugog i čekate da zatvori usta, da vi počnete vaz. Meni zidovi smetaju, a i maska me guši. Ali, moram se zaštititi. Pokazati osjećaje, danas je luksuz.

I meni je, kao većini, kroz odrastanje i sazrijevanje sugerirano da se ugledam na one koji žive lošije, ne talasam, skratim jezik, da budem sabrana, da ne plačem, da budem otresita, hrabra, ne riskiram previše, jer mogu izgubiti i ovo što imam. Kako onda nešto promijeniti? Kako bez rizika, kako bez pokreta?

Stara je poslovica da ako ne možeš promijeniti svijet, možeš sebe. Svakodnevno pokušavamo sklopiti mozaik sreće osmijesima, poljupcima, dragim licima, susretima… Pa i kad plačemo zajedno. Zato se i radujem bajramskim danima. Danima bez maski, kad je sreća tu.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti