Šetam ulicom i analiziram zgradu jedne od stranih ambasada u Sarajevu. Ni sama ne znam u šta sam se, zapravo, zagledala, ali osjetim pogled. Ne, to nije zbog narandžastog kaputića, nego me fiksira nadležno lice. Prati moj pogled. Možda izgledam opasno?!Mjeri me onim sitnim očima kao da hoće da mi uđe u glavu. Odvratim pogled i nasmijem se.
Vjerovatno je sad vremešan čiko nekad bio zaposlenik sekcije za prikupljanje i obradu podataka u uskoj kožnoj jakni, s dignutom kragnom. Jače je od njega. A na portalu me dočeka top vijest u stilu, ako mi je baterija od mobitela topla, ako mi se upali neka aplikacija ili imam smetnje, to je sigurno jedan od znakova da nas neko prisluškuje.
Sjetim se moje rahmetli tetke Rike, koja je uvijek, kad bih nešto prokomentarisala preko telefona, uvijek ostavljala pletivo i mahnula mi prstom, gledajući me preko gornjeg ruba okvira od naočala i viknula: „Nemoj preko telefona!”.Slično mi je govorila i moja kolegica Džana, stanovnica Holandije od devedesetih. Kaže: „Čim izađeš na cestu, do ulaska u stan, non- stop si pred kamerama, moja Zana”. I othukne. Meni je to uvijek bilo smiješno, ta teorija zavjere, praćenja, danas kad je gotovo sve javno gubi smisao.
A na Facebooku se svakih nekoliko dana nudi opcija ograničenja ili zabrane pristupa ličnim podacima. I to, naravno, morate staviti na svoj status. I ,kao, zaštićeni ste.
Traganje za tuđim „opasnim” mislima, rječima i djelima nikad nije bilo jednostavnije . Ukucaš ime i prezime i malo pričekaš. I to je početak. Konačan cilj, brčkanje u mojim ili vašim mislima, sa svim potrebnim i nepotrebnim informacijama. Nešto će se već naći jer sve je tu.
Možda ne govorite istinu ? Možda ne pišete to što mislite? Ne bih baš rekla. Na FB je istinu tako lako za natipkati. Time je često vaš društveni angažman oko bilo čega završen.Mada je laž još lakša. Kažu da prosječan čovjek slaže šest puta dnevno ( muškarci lažu toliko, žene, kažu psiholozi, upola manje).
U vremenu u kojem živimo istina je ono čemu će se najmanje vjerovati. Ona šokira. No, većina nas se odluči na kompromis, prešućivanje. Jedan od najpoznatijih svjetskih psihijatara kaže da se prešućivanje sopstvenog mišljenja mora primjenjivati s vremena na vrijeme. To rade kako bi ste u zajednici, sistemu ili društvu bili dobro prihvaćeni.
No, posvetiti se ograničenoj iskrenosti i otvorenosti podrazumijeva veliki teret samodiscipline. Zato su „iskreni ljudi izvor svjetlosti i jasnoće.” Nekad. Ali šta kad napišete šta mislite, baš iskreno, a ne razmislite o posljedicama? Kad su vaše misli bolesne ,a vaša istina čisti horor?
Naša pjevačica- portparolka prije nekoliko dana na FB profilu napisala je svoju „spremnost”, „istinu”, „ljubav”, „patriotizam” i, zasad, zaradila samo disciplinsku prijavu.
Otvorila je svojom izjavom brojne debate pune mržnje, prepucavanja, ružnih riječi koje ovom društvu načetom svim nedaćama ne trebaju. Facebook takav kakav jeste otvara mogućnost da se ogolimo, fizički i mentalno i da sve bude javno. Eh, kad je već tako, za neke ljude bi bilo bolje da skriju svoje pravo ja. Pa i da lažu. Bar je danas lako. Nek’ poslušaju onu staru narodnu: „Svaka je zlatna, koja u tebi ostane”.
Ovako, kad je sve javno, čeka nas još mnogo” istina”, koje su strašnije od najgorih laži.