Neda Ukraden najveća je zvijezda one bivše države, žena bez ijedne mrlje u karijeri, sa najvećom pjesmom u pop muzici na ovim prostorima. Majka, baka, umjetnik. Ličnim primjerom je, i to treba uvijek naglašavati, pokazala hiljadama i hiljadama žena u bivšoj državi, i ovim sadašnjim, da žena može da bude i obrazovana, i uspješna, i dama, i hrabra, i samosvojna, i nezavisna.
Neda je nedavno izbacila tri nove pjesme, “Jednom kada ovo prođe”, “Gdje ćemo za praznike” i “Muchas Gracias”, koje su za kratko vrijeme privukle mnogo pažnje među obožavaocima.
View this post on Instagram
Nova energija i novi zvuk Nede Ukraden su potpuni uspjeh.
– Nakon 13 mjeseci muzičkog posta, uželjeli smo se rada i ja i autori i publika. Kako mi inače na mail ili putem društvenih mreža autori iz cijelog regiona šalju svoje nove pjesme, tako su mi i ove poslali autori iz Beograda, Sarajeva i Zagreba. Svakako da su me baš ove pjesme privukle, osjetila sam da bi mogle dobro donijeti nešto što i tematski, melodijski oslikava i moj život ali i život ljudi oko mene ovih zadnjih godinu dana. Ono što mi je posebno inspirativno, to su novi autori sa kojima sam prvi put ostvarila saradnju – Nemanja Antonić iz Beograda i Džeronimo iz Sarajeva. Miro Buljan, autor treće pjesme, već je uradio za mene jedan sjajan hit – “Gdje god bio”. Pjesme su potpuno različite, atraktivnih ritmova, odličnih aranžmana i uz sjajne spotove koje je uradio Dejan Milićević predstavljaju pravo osvježenje u mojoj bogatoj karijeri.
Kao što smo vidjeli, nove pjesme su savremeno aranžirane, ali zadržale su u sebi ono što je bilo bitno i dobro u muzici nekih prošlih vremena – smisao, emociju, poruku… Ovo je preduslov da pjesma “zaživi” među ljudima, kao što se dešava, prije svega s pjesmom “Jednom kada ovo prođe”. Ima li nade za muziku, slušaju li ljudi još muziku, riječi, traže li unutra emocije? Može li muzika da se vrati?
– Dobro ste primijetili – “Jednom kada ovo prođe” je pjesma koja je odlično primljena, što znaci da ljudi vole da slušaju i dobru melodiju ali da čuju i tekst koji oslikava prave emocije i razmišljanje većine normalnih, osjećajnih ljudi. Ima nade, dobra melodija nikad neće biti “out”.
Velika ste zvijezda od svoje 17. godine. I to zahvaljujući isključivo vašem talentu i trudu. I to u onoj velikoj državi, gde nije bilo lako postati zvijezda. Šta pomislite kad danas vidite da je neko “zvijezda”, a da nema ni talenta, ni jedan hit, nego se probija na druge načine, koji nemaju veze ni sa muzikom, ni sa emocijama?
– Šta pomislim kad vidim da je neko “zvijezda” a ne zna da pjeva: pomislim “O tempora, o mores”!
Šta sada osjetite kad čujete riječ “Imotski”? Znamo šta se sve desilo, kakvi užasi i patnje. Kad ste posljednji put bili tamo? Hoćete li otići još jednom tamo?
– Imotski, taj mali grad u Dalmatinskoj zagori, je moje rodno mjesto i rodno mjesto mojih roditelja i njihovih predaka. Vezana sam kao i svi jer su tu nastale moje prve uspomene, slike, boje, mirisi koji zauvijek ostaju urezani u sjećanje. Desile su se neke ružne stvari, sa kojima se već godinama sama pokušavam izboriti. Tu svoju dedovinu ne namjeravam napustiti, niti odustati od svojih Ukradena. Nedavno sam bila tamo i mnogo uspomena me veže, mnogo rodbine i grobovi predaka su mi tamo.
Sarajevo, u kojem ste odrasli i proveli period odrastanja i sazrijevanja, bio je najspecifičniji grad u bivšoj Jugoslaviji, grad sa najviše duha, vjerovatno. Možda i šire od Jugoslavije… Šta vam prvo pada na pamet kad pomislite na Sarajevo 70tih? Šta je bilo to “ono”, “x faktor” koji je od Sarajeva načinio mjesto u kojem su živjele legende?
– Sarajevo je grad u kome su u jednom vremenu stasali i djelovali najveći talenti tadašnje velike Jugoslavije i nastala nevjerovatna umjetnička djela – iz muzike, popa, roka, slikarstva, filma, poezije. Tu su rasli i postali poznati i Brega, Čola, Indeksi, Kemo Monteno, Hajrudin Varešanović, Vajta, Jadranka Stojaković, Haris Džinović, Emir Kusturica, Duško Trifunović, Mak Dizdar, Rajko Nogo, Mersad Berber, Safet Zec…
Taj grad u kojem su se historija, civilizavija, razni utjecaji, običaji, narodi ukrstili i izmiješali, dao je u tim 70-tim i 80-tim godinama najsjajnija imena i djela koja i danas traju i nimalo ne blijede.
- godina, Opatija. Neki su to veče nazivali “nepravdom”. Podsjetimo čitaoce, vaša pjesma “Srce u srcu” je bila veliki favorit za odlazak na Evroviziju, ali sasvim neočekivano, mnogi kažu i neopravdano, otišli su “Pepel in kri”. Da li vas je ovo iskustvo promijenilo? Pomislite li nekad da bi sve išlo drugačijim putem da ste tada otišli na Evroviziju?
– Opatijski festival 1975. godine i nastup u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner ću zauvijek pamtiti. Ne samo po tome što mi je za jedan glas izmakla pobeda i odlazak na Evroviziju, već po tome što sam, tada od autsajdera, postala velika jugoslavenska zvijezda koja je, kao moralni pobjednik, punila dvorane od Triglava do Đevđelije. Željela sam, kao i svaki pjevač, da se okušam na Evroviziji, ali nisam imala razloga da se žalim ni na tadašnju popularnost ni na zaradu.
Evrovizija 1981, Vajta i veliki hit sa stihovima “Nikad te niko neće voljet ko ja”. Prateći vokali – Ismeta, Neda i Jadranka. Može li bolje od toga? Vi ste već tad bili velika zvijezda, ali i njih dvije. A i Vajta. Mnogo talenta na sceni. Kako je bilo družiti se sa tako velikim umjetnicima?
– Nastup u Dablinu na Evroviziji sa Vajtom i pjesmom “Lejla” je nezaboravno iskustvo. Tada sam bas uživala jer smo kao vokalna podrška išle nas tri, sve tri vec potvrđene zvijezde, da budemo dio pjesme ali i podrška Vajti. Divno smo se družile, zajedno bile u sobi, smijale se, šminkale jedna drugu, jednom rječju, nezaboravno, predivno provedeno vrijeme!
Radili ste sa mnogo kolega. Neću da kažem “sa svima koji su vredeli u muzici na ovim prostorima”, da ne bude nepravde prema nekome. Ali gotovo sa svima. Znam da sve svoje kolege mnogo poštujete. Ali koga biste izdvojili kao nekoga ko je prava, neprolazna veličina, kako muzička tako i ljudska?
– Meni su najdraži ljudi sa kojima sam rasla i stasala kao pjevač i čovjek – Bregović, Čolić, Kemo, Haris, Đorđe Novković, ali obožavala sam i Tozovca i Šabana.
“Umro je drug Tito”. Šta je za vas tada značila ta rečenica spikera Miodraga Zdravkovića, a šta sada? Jesmo li mogli zajedno i poslije Tita ili je moralo ovako? Jeste li slutili nešto u tom momentu, mnogi kažu da jesu…
– Ta rečenica, koju smo svi sa zebnjom i strahom očekivali da će stići iz Ljubljane -Titova smrt – bila je simbolično kraj jedne države, jednog vremena i života, koje je uprkos mnogim manama, za 20 miliona stanovnika donio za tih 30 godina napredak, mir i prosperitet.
Očigledno su centripetralne sile svjetskih moćnika ranije pripremile plan cijepanja ove složene federacije i da je “divide et impera” uspješno izvedena uz pomoć lokalnih rukovodstava koja su pocijepala zemlju po nacionalnim, tj. vjerskim Šavovima. I da to još traje, na žalost.
Niste željeli da budete dio rata, mržnje i svega što se dešavalo. Ali rat, mržnja i sve to postali su dio vašeg života, kao i života svih nas. Mnogo užasnih stvari se desilo. Šta nam je rat sve uzeo, Nedo? Šta nam je ostalo?
– Sticajem okolnosti, ja sam se tih 90-tih našla u vrtlogu ratne mržnje, obračuna i osveta jer sam tada sa porodicom živjela na 4 adrese u 4 republike, sada države, i kako to biva na ovim prostorima, uvijek ćeš nekome biti kriv, biti meta. Nisam odgojena da ljude gledam i cijenim po tome koje su vjere i nacije, pa tim veće je razočarenje bilo kad sam videla i doživjela sve te izlive mržnje i bijesa.
I pored rušenja, pljački, uvreda, crtanja meta, ne želim da mi mržnja bude ideja vodilja. Naprotiv, ljubav je to što me pokreće i što jedino ima smisla.
Kad ste posljednji put išli u Sarajevo? Kad odete tamo, kako se osjećate? Kako hodate?
– Sarajevo volim i zauvek će ostati grad u kojem sam doživjela svoje najlepše trenutke u životu. Kad god mogu odem i, iako je to sada savim drugi grad, još ima divnih ljudi i onog nevjerovatnog duha i humora koji je jedinstven na ovim prostorima.
Jeste li se uželjeli koncerata? Možemo li očekivati nešto veliko od vas?
– Svi smo se uželjeli koncerata, i izvođač, i publika i organizatori. Koncertne sale zvrje prazne, muzičari sjede kod kuće i preživljavaju i svakako želimo da počnemo, kao što svi to žele, normalno da funkcioniramo, putujemo, družimo se.
Izgledate i zvučite fenomenalno. Koja je vaša tajna? Koji je savjet za žene, kako sačuvati fizičko i psihičko zdravlje? Balkan nije jednostavno mjesto za žene.
– Nastojim svojim životom i izgledom poslati poruku i publici i ženama da život ne prestaje sa 50 ili 60 godina. Takođe želim svojim izgledom i radom razbiti tabue o tome sta bi žena u “izvjesnim” godinama smjela a šta ne – da obuče, da radi. Ako ste vedrog i optimističkog duha, ako sačuvate zdravlje, možete uživati u životu i u 70-tim godinama bolje nego u mladosti, bez grča, straha i opterećenja. Treba, naravno i volje i discipline za dobru liniju, ali ako imate divnu porodicu i svoj posao koji volite, onda imate i želju i motivaciju .
Mogu li Aleksandra, Neda i Dušan da shvate ko je njihova baka, za 20 miliona ljudi?
– Moje unuke Neda i Aleksandra, kao i unuk Dušan su sve više svjesni da im je baka neko koj ima slavu, ko pjeva, kome gledaju spotove i pjesme na Youtube-u, ali dimenziju slave, bivše domovine, i šta je to popularnost ne doživljavaju ipak kao drugi ljudi. Ja sam za njih njihova baka koja ih kupa kad stigne, skuha neko fino jelo i živi i dijeli sa njima lijepe trenutke njihovog odrastanja.
Pjesmu “Zora je” na Youtubeu je video 21 milion ljudi. Je l to znači da Jugoslavija još postoji?
– Pjesmu “Zora je” čulo je, videlo i pjevalo sa mnom za ovih 36 godina, stotine miliona ljudi širom svijeta. Ta pjesma je moj zaštitni znak i simbol moje karijere – obožavaju je ljudi i u Sloveniji, i u Rumuniji, Bugarskoj, Mađarskoj, Austriji, kao i u Srbiji i Hrvatskoj. Ta sreća koja se nekada i mnogim dobrim pjevačima ne desi, znači da sam zahvaljujuci instinktu, sreći, u jednoj površno odsviranoj pjesmi uz klavir tada u stanu Đordja Novkovića, prije 36 godina, osjetila i prepoznala neku magiju, snagu u njoj. I to jeste pjesma magijske moći koja svojom jednostavnošću, lirikom i snagom interpreracije, ima tu razumljivost i komunikaciju sa najširom publikom.
To se zaista rijetko desi, i bez obzira na broj pregleda, (a mnogi “pregledi” su izgubljeni zbog tuđe krađe i zloupotrebe mojih pjesama), to je najpopularnija i najprodavanija pjesma na ovom balkanskom prostoru.
Kad čujete “Indexi”, šta vam padne na pamet? Kad čujete “Brega”, šta vam padne na pamet? Kad čujete “Azra”, šta vam padne na pamet?
– Kad čujem Indekse, Bregu, Azru, podsijeti me na vrijeme poezije i mira, vrijeme pameti i ljubavi, vrijeme istinski talentovanih muzičara, šarmera, jakih ličnosti. Sretali smo se, bili bliski, ali uz respekt i divljenje zbog velikih pjesama, koncerata, albuma.
Kad čujete “Arsen”, šta vam padne na pamet?
– Arsen, veliki, najveći. Pretalentovani čovjek, pjesnik, pjevač, kompozitor, duh, intelektualac, slikar. Ostavio js takav opus za sobom da čovjek može samo da mu se pokloni. Naša javnost nekako nije u stanju da pravilno valorizuje dubinu njegovog djela. Meni je njegova pjesma “Odlazak” ili “Kuća pored mora” i odmor, i misao, i povratak u rodni kraj i ljubav.
Svuda ste zvijezda, u svih 6 republika… Ali gdje ipak najveća, u ovom trenutku?
– Lijepo je znati, doživjeti da te ljudi vole podjednako od Alpa do Crnog mora. Neopisivo je zadovoljstvo kad vas obožavaju, kad sa vama pjevaju i ljudi na trgu u Rumuniji, u Bugarskoj, u Ljubljani, Zagrebu, Kikindi. Nekako mi se čini da je moja popularnost daleko prevazišla granice Srbije, ex-Yu republika. Ako su me nekada voljeli po “Vrati se s kisom”, “Boli Boli”, “Došlo doba da se rastajemo”, danas me vole po “Nisam ti ja baš bilo ko”, “Na pola puta”, “Na Balkanu”…
Izvor: espreso.co.rs
(Dž.S.)