Diren Polatogulari (Polatogullari, 44) utjelovio je jednog od najfenomenalnijih likova među onima koji su se pojavljivali u turskim serijama. Pobuđuje zanimanje svojim naglaskom, mimikom i stilom. Ipak, o njemu nema mnogo informacija.
Polatogulari, koji igra Kazim-agu u hit seriji „Zlatni kavez“ na Novoj BH, otkrio je svoju životnu priču, više o porodici, glumi i svim drugim nepoznanicama…
Do sada ste glumili u mnogo serija, filmova i pozorišnih predstava. No, sada ste postali pravi fenomen. Mislite li da ste zakasnili u postizanju slave?
– Ne. Slava me ne muči. U svim projektima u kojima sam glumio imao sam svoju publiku, a serija “Zlatni kavez”, naravno, stvorila je drukčiju publiku. Doprla je do mnogo ljudi. Zbog toga me i više prepoznaju, a to se zove slava.
Ljubomoran sam
Šta se u Vašem životu promijenilo kad su Vas počeli prepoznavati?
– Prepoznavanje ima i dobre i zastrašujuće strane.
Svi možemo pretpostaviti koje su dobre strane, zanimaju nas zastrašujuće…
– Morate biti oprezniji, sloboda vam je ograničena. O nama misle da smo ljudi slobodnog duha koji tako žive, no situacija je, zapravo, drukčija. Što je slava veća, to si ograničeniji i veća je šansa da te pogrešno shvate. Ali dobre su strane mnogo ljepše pa se zato ne žalim.
Zbog čega je Kazim-aga postao takav fenomen?
– Zbog uvjerljivosti.
Lik Kazima je naročito u početku bio agresivan i negativan. U cijelom su svijetu negativci popularniji. Šta mislite, zašto volimo negativce?
– Negativci imaju mane, imaju probleme, stvaraju ih. Mi više volimo pratiti takve ljude. A junaci nemaju mane. Gledaoci ne žele gledati tako besprijekorne osobe, bar ja to ne želim.
Imate li Vi mana?
– Mnogo. Naprimjer, nisam osoba koja odmah može početi raditi, prvo mi posao treba „sjesti“, prihvaćam ga vrlo polako. A kad počnem, odradim ga do kraja i stalno pokušavam biti bolji.
Jeste li na ulici ikada doživjeli oštre reakcije?
– Ja uglavnom volim navoditi ljude da zavole negativce, no to treba činiti na moralan i pristojan način. U početku sam mislio da će se zbog mog lika prema meni odnositi kao da sam Erol Taš, no onda smo ga okrenuli na dobro. Ljudi su to brzo prihvatili. Mislim da je to zato što u našoj zemlji razlika između dobra i zla nije velika. U svakome postoje i dobre i loše strane. Loše strane vi, vjerovatno, ne vidite, no ta ih osoba pokazuje kod kuće ili negdje drugdje, nekom drugom. Jer, kad živite u ovom svijetu, ne možete imati naročito dobro duševno zdravlje. Zbog toga Kazim-aga nije mnogo drukčiji od ljudi u ovom svijetu.
Dobro, ali preskočili smo glavno pitanje. S čime se susrećete na ulici?
– Na ulici mi dobacuju: “Kazim-ago!”, “Esmeeee!”, “Pazi na brojeve!” i slično.
Je li taj dijalekt o kojem svi govore Vaše djelo?
– Scenarij je lijepo napisan i ostavlja prostora za mene. No, naravno, dijalekt je moj. Bili smo u Antepu i imali trenera za dijalekt, Murata Bajkana. On je iz Adijamana, živi u Antepu. Dijalekt sam slušao od njega i vježbao ga. Vrlo je važno slušati, kao i imati sluha. To što ja govorim nisu nepoznate riječi, no važno je čuti njihovu melodiju. Naprimjer, dijalekti Hataja i Antepa različiti su, no imaju sličnu melodiju.
Otac ste djevojčice. Kazim-aga je u početku serije bio lik koji je nasilan prema svojim kćerkama. Je li bilo teško snimati te scene?
– Bilo je vrlo teško. Afra (Saračoglu), Beril (Pozam), Sezin (Bozadži) i ja međusobno smo se rehabilitirali. Kad bismo snimili takvu scenu, otišli bismo na piće, sjeli i pokušavali se izvući iz tog stanja. Osim toga, u priči postoji i pritisak društva na lik. On je aga iz Antepa, no nije onakav kakve poznajemo. Zapravo je izgubio svoj status, svog oca, a onda mu stvari nisu išle kako treba… Prodao je zemlju i kuću i trudi se održati taj poredak. Moć i društveni pritisak zapravo ga tjeraju na to. Kad je došao u Istanbul, jako mu je laknulo. Jer nema takvu odgovornost. Ušao je u novu porodicu, sada ima ženu i prijatelje. Mislim da mu se to sviđa, jer je u Antepu jako usamljen.
Nasilje prema ženama osjetljiva je tema. Šta ste u sebi propitkivali dok ste glumili taj lik?
– Nasilje prema ženama postoji u našoj zemlji, to je činjenica. Ne samo prema ženama, postoji nasilje općenito prema ljudima i životinjama. A neko to mora odglumiti. To mi omogućava da predvidim u kakvo se čudovište čovjek može pretvoriti kad poludi. Jer o tome razmišljaš. Moram udariti čovjeka i za sebe, za lik naći razlog da ga udarim. To mi pomaže i da vidim koliko se čovjek u stvarnom životu može pogrešno ponašati.
Uzrokuje li Vaša slava ljubomoru u vezi?
– Ne, i prije sam bio donekle slavan. Ali ja sam ljubomoran čovjek, čak i na prijatelje.
U seriji ste čovjek koji ima odrasle kćerke i nosi kožne cipele i odijela, ali vani nosite sportski stil…
– Kad me vide izvan malih ekrana, ljudi se silno čude i kažu da izgledam mlado. Turski govorim bez naglaska. Sve im je to čudno.
Što Vas u životu muči?
– Nisam osoba koja se brine za budućnost. No, počeo sam nakon što sam dobio dijete. S jedne strane sebi govorim: “To je njen život, nemaš razloga za brigu”, ali naš je svijet pun problema. Strog sistem svijeta sve nas plaši.
Rodni kraj
Šta su Vaše strasti osim glume?
– Jako volim košarku. Strastveni sam navijač Bešiktaša. Kad spominjete opsesiju, katkad tako volim Bešiktaš da i sam sebe začudim.
Kako biste se u nekoliko riječi opisali nekome ko Vas uopće ne poznaje?
– Suosjećajan, smiješan, dobar čovjek, to je sve. Sav sam regularan.
Zovete se Diren (otpor), a kažu da ljudi žive onako kako se zovu. Jeste li imali život u kojem ste se trebali odupirati?
– To je ime donekle povezano i s mojim rodnim krajem, teškim uvjetima, teškim životom… No, ja sam vrlo otporna osoba, i mentalno i fizički. Ne možete me tako lako pokolebati.
Odakle ste?
– Tata je iz Tundželija, Ovadžik; mamina porodica je iz Malatje, Akčadagli.
U kakvoj ste porodici odrastali?
– Mama i tata su penzionisane računovođe. Imam mlađu sestru. Starijeg brata sam izgubio u junu. Imao je 47 godina, imao je infarkt. Nakon tog gubitka dogodio se potres, a prije toga pandemija…
Kako je na Vas utjecalo kada ste tako mladi izgubili brata?
– Prvi put sam izgubio tako blisku osobu. Bilo je jako teško, i dalje je teško. Bio sam tužan i još sam tužan. Shvatio sam da on, šta god se dogodilo, neće nestati iz mog života. Svaki dan ću ga se sjetiti, rastužiti zbog njega, a katkad i prisjetiti s laganim smiješkom, kao sada, i on će živjeti.
Radim 24 sata na dan
– Gluma ne može biti zanimanje. Da na glumu gledam kao na zanimanje, ja to ne bih mogao raditi. Neko drugi bi, ali ja ne. Jer zanimanje ima određena pravila i sate, a sa mnom nije tako. Ja sam osoba koja radi 24 sata na dan. Negdje u mojoj glavi nalazi se Kazim kojeg ću uvijek glumiti. Njemu nema kraja, a to me i mentalno i fizički jako iscrpljuje – kaže Polatogulari.
Jesam li ugasio šporet
– Imam dnevne rutine, izađem na ulicu i bez ikakvog plana dugo hodam, između ostalog, i da bih razmišljao jer ne mogu razmišljati kad sjedim.
Naprimjer, izlazim iz kuće i jako mi se žuri. Opsjednut sam time jesam li ugasio štednjak, nešto ostavio na vatri i bi li se nešto moglo zapaliti. Ulazim u lift, sjetim se nekog prijatelja i pomislim da će, ako se ne vratim provjeriti. Katkad se sjetim i osobe koju ne volim baš mnogo. Prvo sebi kažem da pustim, da se ništa neće dogoditi, izađem, ali ne, opet se vratim provjeriti. Zato često kasnim – govori glumac.