Foto: Edvin Kalić
U svijetu regionalne muzičke scene, malo je onih koji autentičnošću, beskompromisnošću i vanserijskim glasom mogu da ostave trag koji nadilazi hitove i godine, a Marija Šerifović je svakako jedna od njih.
Od trijumfa na Euroviziji do punih arena i statusa muzičke ikone, Marija je ostala dosljedna sebi, otvorena i hrabra u svakom smislu te riječi. U intervjuu za „Azru Premium“, Marija govori o svojoj karijeri, životnim lekcijama, snovima koje još nije ostvarila, ali i o onim momentima kada je odlučila da stane, udahne i pronađe svoj unutrašnji mir. Iskreno, bez zadrške i u svom stilu – baš onako kako je publika i voli.
Pozitivna energija
U periodu kada ste otvorili novo poglavlje kao majka, pokrenuli ste i turneju pod simboličnim nazivom „Dolazi ljubav“. Koliko je ta ljubav zapravo bila potrebna Vama samoj, a ne samo publici?
– Generalno mislim da je ljubav zaista jedina stvar koja nam je svakodnevno potrebna, u svim odnosima i svim relacijama. Naziv albuma, kao i koncertne turneje, jeste simboličan – s jedne strane posvećen je mom sinu Mariju, a s druge mojoj ličnoj potrebi da unesem pozitivnu energiju, pomirenje i ljubav, makar svojoj publici. To sam govorila svako veče na koncertima tokom turneje “Dolazi ljubav” – ako sam tokom ta dva sata uspjela da svoju publiku učinim makar na trenutak sretnijom, i da po završetku koncerta izađu s nekom ljepšom i pozitivnijom energijom, onda sve ovo ima smisla.
Na sceni ste snažni i nepokolebljivi, ali šta Vam je bilo najizazovnije u ulozi majke – onoj najnježnijoj i najosjetljivijoj životnoj ulozi?
– Pa vjerovatno kao i svakoj majci – briga i posvećenost za jedan novi mali život su ono s čim se prvo suočite. U mom slučaju to je bilo nešto kompleksnije, jer sam turneju započela kada je Mario imao tri mjeseca, tako da je organizacija vremena bila možda najizazovnija u tom periodu.
Kada stojite pred hiljadama ljudi, a srce Vam je istovremeno na drugoj strani – u tišini doma – kako balansirate ta dva svijeta i gdje je “prava” Marija sretnija?
– Pa ne može to na taj način da se razdvoji. Posao kojim se ja bavim nije posao “od devet do pet”. Ovaj posao, ako ga radite srcem i s ljubavlju, traži maksimalnu posvećenost. Isto je i s djetetom. Ali sigurno je da je Marija kao majka svakako ispunjena i sretna, pa samim tim na bini pred publikom može da daje svoj maksimum.
Foto: Nemanja Dedović
Vaša muzika često nosi težinu onoga što se ne kaže naglas – tuge, borbe, snage. Ima li pjesma koju nikada ne možete otpjevati a da Vas ne zaboli, makar malo?
– Naravno da ima. Postoje neke pjesme koje imaju posebnu pozadinu, način na koji su nastale ili su pisane baš za mene. Ali one su moje i ostat će moje. A mislim da moja publika to malo i osjeti na nastupima.
Rekli ste nedavno da ste dobili toliko ljubavi da biste mogli u penziju. Znači li to da ste konačno zavoljeli sebe onoliko koliko Vas publika voli već godinama?
– Tom rečenicom sam željela da kažem da sam sretna i zahvalna zbog pažnje, bliskosti i trajanja te emocije koju već 20 godina dijelim sa svojom publikom. Da bi postojalo trajanje, mora postojati razumijevanje, poštovanje, bliskost. A to se njeguje i čuva. Drago mi je da moja publika to osjeti i da mi uzvraća istom takvom ljubavlju i zahvalnošću koju i ja osjećam prema njima.
Bez filtera
U vremenu kada su mnogi izgubljeni u društvenim mrežama i površnosti, Vi ostajete svoji – direktni, emotivni, bez filtera. Kako se čuva autentičnost u svijetu koji nas stalno tjera da budemo neko drugi?
– Baš kao i u životu – bez foliranja, maski i filtera. Sve drugo je imitacija autentičnosti.
Na sceni ste Vi ta koja daje. A kada se reflektori ugase – ko daje Vama? Gdje punite dušu kad sve drugo utihne?
– Pa posljednjih 18 mjeseci na prvom mjestu je to Mario i svaki naš trenutak koji provodimo zajedno. Naravno, moja porodica i moj krug prijatelja su moja baza već godinama i oni su moje sidro.
Ako biste mogli dati jednu rečenicu kao poruku svom djetetu u budućnosti, nešto što nosi Vašu srž – šta bi to bilo?
– Sreća je u tebi. Nađi je, brani je i biraj s kim je dijeliš.
Foto: Edvin Kalić
Biti umjetnik znači živjeti s puno uspona i padova. Kako se nosite s trenucima sumnje i kad osjetite da morate pronaći snagu iznutra da nastavite dalje?
– Pa kao što sam maloprije rekla. Mislim da je u ovom vremenu blagoslov imati pored sebe iskren i potpun odnos sa svojim najbližima – tu mislim na porodicu i prijatelje. Samo to vas može držati na površini kada padate ili vas „spustiti“ kada poletite.
Nedavno ste imali veliku podršku publike na koncertima. Koji Vas je trenutak ili riječi tih ljudi najviše dirnuo i pomogao Vam da vjerujete da ste na pravom putu?
– Ne može se i možda i ne bi bilo pravedno da izaberem jedan trenutak ili jednu poruku. Čak to ne moraju biti izrečene ili napisane riječi. To se nekada vidi u očima, osjeti se. To je ono što sam vam maloprije rekla – da me napuni toliko da bih mogla da odem u penziju. To je razlog, svrha i konačno – najveća ljepota ovog posla.