Volim praznike. Nisam zanesena romantičarka, ali su mi ti dani nekako protkani osmijesima, manje tmurni od onih običnih i još puni nekog iščekivanja (mada, kako sam starija, ni sama ne znam zbog čega). Znam šta mislite, shopping parada, fascinacija kupovinom po akcijskim cijenama, ali uživam u tome. I kao dijete i sad. Tako je sa svim praznicima, pa i Osmim martom.
Moja učiteljica, koja se jedva vidi od poklona, obično velikih bombonjera koje smo joj spuštali na stol; našminkane tete s velikim frizurama koje se zadovoljno i pretjerano glasno smiju u novim kostimima; žene i djevojke koje prolaze ulicom i važno mašu ružama, karanfilima ili cijelim buketom; pa i momenti kad sam ja prvi put dobila dar za Dan žena.
Sve su to sličice koje mi bljesnu kad neko spomene Osmi mart. Danas to nije baš tako. I ne zato što sam odrasla i skontala stvari. Jednostavno, čarolija je ostala samo u reklamnim kampanjama. Za taj dan reklama izgleda ovako: ona nosi elegantnu crvenu haljinu, a on joj daruje ružu koja je identične boje kao njen novi ruž za usne „Mac”, nakon čega on izvadi bocu od 2,5 litra „Perwolla” iz unutrašnjeg džepa sakoa, koji je kao slučajno donio na prijem, kako bi sačuvao njenu boju haljine poslije 30 pranja, a itd itd. Šala. Gorka. Zašto?
Zato što za slavljenice vrijeme nikad nije bilo teže. Emancipacija koja nam je donijela pravo glasa, odnijela nam je ono što inače curi u nepovrat, vrijeme. Za sebe.
Ustani, obuci, zategni, skuhaj, prinesi, nahrani, odvezi, radi, predahni, radi, dovezi, nareži, propirjaj, istucaj, iznesi, pokupi, operi, složi, operi, uspavaj, lezi… bio bi otprilike opis prosječnog dana savršene savremene žene.
Uz kuhan obrok za porodicu, dom topao za dušu i tijelo, ona ne smije dozvoliti da izgleda onoliko koliko joj je godina. Tendencija je izgledati mlađe, biti vitkija s 45 nego s 25, biti u trendu. Jer, možete izgubiti sve što vas čini uspješnom, ugled u društvu kroz ulogu superžene, koji vam pomaže sačuvati i posao, i bračnu zajednicu. Na oba fronta možete biti zamijenjene novim modelom. Paf…
Iako spomenuta titula podrazumijeva stalno odricanje i patnju, vi ćete je ponosno nositi, s bolnim grčem koji druge podsjeća na osmijeh, kao i brojne generacije žena prije vas u vašoj porodici. Zar niste 1000 puta čule: “Eh, kad sam ja bila tako…”
– Glavni neimenovni problem današnjice je u tome kako da žena uspješno balansira izmedu posla, ljubavi, kuće i djece – kaže čuvena feministica Betty Friedan, čitam citat u knjizi „I u dobru i u zlu”. Razmišljam kako je taj problem davno riješen u našoj zemlji kroz generacije žena koje su navikle da „vuku”. Sebe i sve oko sebe.
Žene danas, istina, imaju mogućnost da se educiraju, da grade karijeru u profesionalnom i društevnom smislu, no i dalje imaju manje plaće i dalje jednako rade na poslu i kod kuće, češće su izložene diskriminaciji i nasilju, a društvo potvrđuje njihovu vrijednost (da, tako je) tek kad su se realizirale kao supruge i majke.
Kroz emancipaciju, kažu stručnjaci, žene su postale „grublje”, a muškarci su trebali da dotaknu svoju emotivnu stranu. Na terenu bi to značilo pokazivanje više emocija i aktivnije učešće u kućnim poslovima. Rezultati velikog istraživanja od prije dvije godine potvrdili su kako na Zapadu žene koje više zarađuju od svojih partnera i dalje obavljaju dvije trećine kućnih poslova.
Ja ću i za ovaj Osmi mart svojim najdražim ženama kupiti darove, kao i svake godine. Čestitat ćemo jedne drugima, podijeliti poklone i uživati u druženju i smijehu. Ako nemate muškarca koji će vam kupi cvijet, kupite ga same sebi. Bar ćete izabrati onaj koji vam se najviše sviđa. Negdje je neko napisao da je emancipacija glavni ubica džentlmena. Ja bih rekla da je to kriza. A žene su, kaže visoka povjerenica UN-a za ljudska prava Navi Pillay, uvijek njene prve žrtve.