Tradicionalna Trka/šetnja za ozdravljenje “Race for the cure”, čiji je cilj podizanje svijesti o važnosti borbe protiv raka dojke kao i obezbjeđivanje sredstava za besplatne mamografske preglede za žene bez zdravstvenog osiguranja u BiH, bit će održana 30. septembra ispred Sarajevo City Centra. Podsjećamo, prva “Race for the cure“ je u BiH održana 2008. godine, kada je registrirano 2.500 učesnika. Prošle godine ta brojka je iznosila više od 7.500 ljudi iz 46 gradova naše zemlje, dok se ove godine očekuje učešće više od 8.000 građana. Cilj trke je ukazati na potrebu redovnih pregleda, s obzirom na činjenicu da je riječ o izlječivoj bolesti ukoliko se otkrije na vrijeme, a sva sredstva sakupljena od registracija utrošit će se za besplatne mamografske preglede u ruralnim dijelovima zemlje i paketiće “prve pomoći” za svaku novooperisanu ženu u BiH. Podsjećamo, prošle godine je tokom „Dana zdravlja“ izvršeno je 1560 besplatnih mamografskih pregleda i podijeljeno 1.400 paketića.
Dati podršku u borbi za zdravlje dužnost je svakog čovjeka. Suosjećati sa drugima također. Kako bismo približili šta ova bolest i borba znače u životu jedne žene, razgovarali smo s Majom Memić. Ova hrabra Hercegovka je dva puta pobijedila rak dojke. Ispričala nam je svaki detalj svoje borbe, ali i dala korisne savjete kako pomoći ženama koje prolaze kroz tešku fazu svog života. Maja sada ima 61 godinu, sretna je i zadovoljna, ali i pomaže drugima. Predsjednica je Udruženja „Novi pogled“ u Mostaru.
Kakva je bila Vaša reakcija kada ste saznali da bolujete od raka?
– To je bio šok. Nisam bila svjesna šta mi ljekar govori, o kojoj dijagnozi je riječ, sama sam sebi postavljala pitanja da li ja to dobro čujem; odakle meni taj rak; i zašto baš ja? Kad sam čula koja je dijagnoza, izgubila sam tlo pod nogama i nisam bila ona žena koja sam bila prije tog saznanja.
Da li je neko u Vašoj porodici imao takvu vrstu oboljenja?
– Ne, niko nije imao. Bila sam prva koja je oboljela od raka dojke. Kada sam se suočila s tom opakom bolešću, nisam imala ni navršenih četrdeset godina, ali sam negdje u podsvjesti znala da je to možda karcinom. Moram priznati da nisam redovno ni vršila samopregled, ali se i mnogo manje pričalo o karcinomu dojke i o načinu samopregleda koje bi žene trebale da obavljaju. Napipala sam kvržicu i smatrala sam; hajde nije to ništa strašno, ali odmah sam reagovala i otišla sam na pregled i, nažalost, potvrđeno je ono čega sam se najviše plašila, ipak je to bio karcinom. Nakon toga sam operisana u Sarajevu. Tamo sam primila ciklus od šest kemoterapija i radioterapija, jer se u Mostaru ništa nije moglo uraditi. Mogla sam se nekako provući, jer kemoterapije koje sam primala bile su malo blaže i nije mi opala kosa. Tako mi je bilo lakše da se nosim s tim. Mnogo manje sam pričala o toj bolesti i samo rijetki su znali s čime se nosim i kroz šta sam tada sve prolazila.
No, karcinom se vratio.
– Sedam i po godina nakon oporavka na redovnom pregledu doktori su otkrili recidiv na koji ništa nije upućivalo, osjećala sam se jako dobro i to mi je bio još veći šok. Taj recidiv me uništio i fizički i psihički. Ta vijest me pogodila jako, možda i više nego prvog puta kad mi je doktor rekao da bolujem od karcinoma dojke. Dvije operacije koje sam imala su najviše uništile moju psihu. Prva operacija je bila uklanjaje recidiva, kada se ponovo moralo uzimati moje masno tkivo i ugrađivati. Prilikom operativnog zahvata nije bilo plastičnog hirurga da bi se taj moj rez sanirao, ne samo zbog estetike nego i zbog moga daljeg liječenja odnosno radijoterapije. Gledajući dva mjeseca ranu, odlasci na previjanje i novi operativni zahvat, osjećala sam kao da nemam nikave svjetlosti u životu, mislila sam da neću preživjeti tu bolest…
Foto: Željko Miličević
Ostatak čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.