Ne tako davno, otprilike do pojave televizije, ulazak u zrele godine bio je očekivan, pozitivan događaj, koji bi pojedinac s blagim nestrpljenjem očekivao. Godine su donosile društveno priznanje i poštovanje okoline, kako starijih, tako i mlađih. Smatrano je da godine donose životnu mudrost i prijeko potrebno životno iskustvo, te da je čovjek u zrelim godinama jednostavno pouzdaniji i sposobniji član društvene zajednice. Na mlađe, „zelenije”, tada je gledano kao na one koji se tek trebaju dokazati i izboriti svoje mjesto pod Suncem. Oni su jednog dana trebali zamijeniti starije
Kada je Gustav Maler sa 38 godina postavljen za direktora Dvorske opere, kako piše Stefan Zweig, cijelim Bečom prostrujao je zaprepašteni žamor i šapat da su tako mladom čovjeku povjerili vođstvo prve umjetničke institucije. U Beču je s početka prošlog stoljeća smatrano kako četrdesetogodišnjak još nije prispio za odgovoran posao. Carstvo je bilo sporo i okoštalo, nesposobno da se mijenja, i utoliko odlučnije u sprečavanju promjena koje imaju običaj donijeti mladi ljudi. Stoga je mladost smatrana najvećim hendikepom i nošena je kao žig – pisao je nedavno Andrej Nikoladis u jednoj svojoj kolumni.
Sve će to promijeniti jedna TV debata, ona između Kennedyja i Nixona, vjerovatno najznačajniji televizijski događaj svih vremena. Richard Nixon je 26. septembra 1960. imao 47 godina, te značajno životno i političko iskustvo, a u tom momentu bio je i američki potpredsjednik. Njegov tadašnji takmac, četiri godine mlađi John F. Kennnedy za tadašnje pojmove bio je politički novajlija i „mladić” čije je vrijeme tek trebalo doći. No, iako je Nixon imao veliko iskustvo u državnim poslovima i zdravorazumski izgledao kao prikladniji kandidat za funkciju šefa države, Kennedy je u toj TV debati odnio pobjedu i osvojio naklonost publike, te nekoliko mjeseci kasnije postao i predsjednik SAD-a. Debata o kojoj govorimo značila je veliku prekretnicu u američkoj, a kasnije i svjetskoj kulturi.
Nakon ove debate ništa više nije bilo isto. Prvi put, bar kada je riječ o politici kao najvažnijem i najosjetljivijem polju ljudskog djelovanja, životno neiskusan ali fizički privačan pojedinac porazio je iskusnog ali neprivlačnog protivnika. Jedina slaba tačka Richarda Nixona bile su njegove godine. Bio je star i tu mu ništa nije moglo pomoći. Postalo je jasno da se ne isplati ostarjeti i da stare vrijednosti kao što su zrelost, razboritost i životno iskustvo više nisu ono što se traži. Biti star značilo je biti zamjenjiv i nebitan. Bio je to jedan potpuno novi, do tada neviđen momenat u ljudskoj kulturi.
Kuda sad, stari moj?
Danas, 54 godine nakon TV debate koja će promijeniti i Ameriku, i politiku i biznis i televiziju i marketing, te, prije svega, odnos stariji – mlađi, prilike za stariju populaciju postaju sve teže. Današnji svijet je mjesto koje slavi fizičku snagu, seksualnu privlačnost, ljepotu i sklad crta lica, lijepu, bujnu kosu i širok blistav osmijeh, sve ono se može bez većih problema naći kod mađih, ali kod starijih obično predstavlja tek lijepo sjećanje na neke prošle dane. Današnja kultura je kultura mladih i sve je podređeno manje-više njima: odjeća, TV program, muzika, potrošačka elektronika, sve se to pravi po mjeri mladih ljudi i za njihove potrebe.
Sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća, najveći motor potrošnje i oni koji su imali najviše novca bili su sredovječni i stariji. Mladi su s njima živjeli ili od njih finansijski ovisili, te predstavljali mali, relativno uski segmenat tržišta. No, ekonomski bum i nagli razvoj država, te veliko bogatstvo koje je iz tog napretka proizašlo, stvorili su životnu filozofiju konzumerizma, potrošačko društvo, pop kulturu i novu društvenu grupu naziva „teenageri”. Tinejdžeri su se tada, kao i sada, voljeli dokazivati kako sebi, tako i svojim vršnjacima, najčešće posjedovanjem novih, potrošačkih dobara. Već na početku potrošačkog društva, trgovci su prepoznali tržišni potencijal mladih i prema njima i njihovim željema počeli oblikovati svoje proizvode. Sve se počelo okretati oko mladih ljudi, koji su tako postali neka vrsta središta svemira. TV program za mlade, časopisi za mlade, muzika za mlade ili odjeća za mlade nisu postojali kao posebna kategorija do prije pedeset godina, odnoso do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Ako se tako pozicija mladih ljudi tada drastično poboljšala, drastično se pogoršao položaj starijih, onih koji su teško prihvatali brze promjene i u očima tek stasalih generacija bili „dinosaurusi”, prevaziđeni modeli koji treba da se sklone u stranu i što prije umru. Već krajem šezdesetih bilo je jasno da se nešto čudno i ne tako dobro događa u društvu u kojem su stariji članovi društva, i pored akumuliranih znanja i životnih iskustava, gurnuti na marginu i proglašeni nepotrebnim. Čovjek po imenu Robert Butler, tada mladi američki ljekar i osnivač moderne gerontologije, uočio je šta se dešava i skovao izraz „Ageizam”, termin koji bi se mogao prevesti kao „diskriminacija prema određenoj skupini ljudi zbog njihove dobi”. Premda ageizam obuhvata i diskriminaciju prema djeci i tinejdžerima, on uglavnom pogađa osobe starije dobi, i to najviše u oblasti zapošljavanja, socijalne uključenosti, školovanja, ali obuhvata i stvaranje predrasuda o filmu ili kulturi ili marketingu.
Šezdesete godine prošlog stoljeća bila su godine prosperiteta, no početkom sedamdesetih, nakon američkog poraza u Vijetnamu i arapskog naftnog embarga 1973., zapadni svijet je zahvatila recesija. Krize su ciklična i očekivana pojava u kapitalističkom svijetu, no ova je bila po nečemu specifična. Otkaze su masovno počeli dobivati stariji radnici. Njihove godine iskustva nisi im bile od pomoći, nego kamen oko vrata koji ih je povukao na društveno dno, u siromaštvo i izolaciju. Njihov jedini grijeh je to što nisu bili mladi. To društvo, utemeljeno na favoriziranju fizičke ljepote i snage, nije moglo oprostiti.
– Mi smo oblikovali društvo koje je vrlo neprijateljski nastrojeno prema onima koji su stari. Tragedija starije dobi nije u činjenici da svako od nas mora odrasti i umrijeti, nego u tome da je cijeli taj proces napravljen na pogrešan način i u isto vrijeme izuzetno bolan, ponižavajući, zaglupljujući i izolirajući kroz osjetljivost, ignoranciju i siromaštvo – pisao je prije četredeset godina doktor Robert Butler.
26 godina? Žao nam je…
Kada je John F. Kennedy izabran za predsjednika, imao je 44 godine i bio je najmlađi američki predsjednik svih vremena. U svoje vrijeme smatran je vrlo mladim čovjekom, bar kada je riječ o politici. Mnoge profesije različito tumače pojam „mladog čovjeka”. Za političara u svojim kasnim tridesetim, može se reći da je „mlad”, no za nogometaša ili baletana, koji svoju karijeru završavaju u drugoj polovini svojih dvadesetih, odnosno početkom tridesetih, pojam „mladog čovjeka” ima sasvim drugačije značenje.
Uopće psihološka i emotivna granica onoga što zovemo „mladi” sve se više spušta. Danas bi 44-godišnjeg Kennedyja javnost teško označila mladim, čak i da je bio pet ili deset godina mlađi. Hipotetski govoreći, da je Kennedy danas izabran za predsjednika SAD-a sa svoje 34 godina, javnost ga ne bi ponovo smatrala pretjerano mladim. Zašto?
Psihološka granica onoga što označavamo kao „mladost” spustila se na 25. rođendan. Autor ovog članka poznaje značajan broj talentiranih mladih ljudi, studenata ili mladih stručnjaka u njihovim ranim dvadesetim. Ti ljudi, iako potječu iz različitih grupa i bave se različtim poslovima, imaju jedan zajednički strah koji ih razara. To je strah od 25. rođendana.
Školski sistem na Zapadu počinje rad s djecom u njihovoj petoj godini. Mladi ljudi upisuju fakultete u 17. godini, završavaju prvi ciklus studija u 20. godini i postaju magistri sa svoje 22 godine. Ukoliko do 25. godine ne postignu nešto veliko u svom životu, bit će „pregaženi”, ne u smislu godina i fizičke oronulosti, nego u smislu znanja i vještina. Vaša diploma i stručni certifikati, bez obzira koliko skupo plaćeni, imaju ograničen roka trajanja. Svake godine s univerziteta izlaze nove generacije, s novim znanjima i vještinama, čineći vas tehnološki zastarjelim i manje konkurentnim na tržištu rada.
– Postoji razlika između 29. i 30. godine života. Sa 29 godina, to može biti početak svega. Sa 30, to može biti kraj svega – rekla je prije skoro 90 godina američka pjesnikinja i gay ikona Gertrude Stein…
Cjelokupni tekst pročitajte u 894. izdanju magazina Azra…