Drvo se na drvo naslanja, čovjek na čovjeka, a tom analogijom i pijanac na pijanca. Vrh tog naslanjanja je kad se sadist navali na mazohistu. A mazohisti se to osladi. Pa mu život postane najželjenija noćna mora.
U ovoj našoj priči on je mazohist – zvat ćemo ga Mazo, a ona je ortodoksna sadistkinja i zvat ćemo je Sada. Nema ko ih ne zna u užoj i široj okolini. Kako i neće?! Kad se Sada i Mazo tulehaju gdje stignu. A pride su i dva alkosa. Možete li ikako zamisliti do kakve eksplozije zapaljivih gasova dolazi kad se ovo dvoje k’o letve napiju, bez osjećaja za vrijeme i prostor, društvo u kojem se nalaze kao ni za sebe i vlastito dostojanstvo! Oni su k’o dvije sardine koje leže jedna pored druge u marinadi sopstvene kaljuže. I stvoreni su jedno za drugo. Dok ga ona taba i mariše, on uživa u poniženju svoje muškosti.
A evo i kako su se ova dva primjerka ljudske podudarnosti srela i kako su se prepoznala i srasla jedno za drugo kao grašak za mahunu.
On je iz jedne potpuno nesređene familije. Roditelji su mu se rastavili dok su on i sestra bili još u obdaništu, a onda mu se mati nekoliko puta udavala i svaki od očuha na njenu je djecu gled’o kao na smetala, a ne na djecu koja vape za brigom, pažnjom i ljubavlju. I sada, kada je, unatoč svađama i šamarima, uspio da završi jedan pristojan zanat i da se ispali iz kuće trećeg očuha – svoju tugu utažuje u žestokom piću. I više je pijan nego trijezan.
Ako ko hoće da ga pogodi usred napaćene duše, samo nek’ od tamburaša naruči onu: „ Ja k’o i ostala djeca želim da imam majku i topli dom, ja k’o ostala djeca……”
I baš u jednom takvom trenutku, dok su mu se oči punile kapima tuge, u kafanu je ušla ona s jaranicom. Ne zna se koja je više nacvrcana bila, obje propale k’o nanin kauč, odavale su utisak onih nesretnica koje za život ne haju. Sjele su za šank i maštrafile jednu po jednu. Zapravo, miješale su od piva i vina do rakije i votke, da bi na kraju opalile po viskiju. I usput je ova njegova očijukala sa svakim muškarcem koji joj se našao u vidokrugu. Sa svima samo s njim ne. I kad su je svi sikterisali, jer, ruku na srce, ni najveći očajnik iz posljednje krčme na kraju grada ne bi pao tako nisko da pokupi ovu hajtaču, preostao joj je samo on. Platio im je rundu pića i priš’o, i kako joj je tad priš’o, tako se više nije ni odmak’o od nje. Tako glibavi i slipavi završili su u njegovoj samačkoj garsonjerici. Pokazalo se da je ona k’o stvorena za njega. Jer se on osjeća živim samo ako je žrtva.
Ako kojim slučajem na sabahu ne dobije batine, onda će sam na svaki mogući način nastojat’ isprovocirat’ drugu stranu da ga namlati. Ako ništa više, da ga barem gađa flašom, findžanima, džezvom i opali nogom u guzicu te izbaci iz kuće.
On se, zapravo, samo tada osjeća voljenim. Nevoljen u djetinjstvu na pravi način, on je usvojio mjerilo nasilja kao osnovno mjerilo ljubavi.
A ova njegova je frustrirana otkako se rodila. Svak’ joj je bio kriv što se pretvorila u posrnulu fištriju bez osjećaja. Njeni sadistički porivi su se ogledali u potrebi da napada koga stigne kad pije i izaziva na tuču, a kad je mahmurna onda reži, ujeda i vrišti na najbliže. Žena kratkog fitilja. Ima nekih svojih 37 godina i još čeka od roditelja gidu. Dosegnula je vrh kada je radila dva mjeseca k’o konobarica u jednom bircuzu, jer se tu mogla zapit’ s mušterijama do neka doba. Kad je pretukla nekog stalnog gosta, jer joj je zavuk’o ruku ispod suknjice, naravno, bila je izbačena s posla. Od tada samo utažuje svoje agresivne porive u alkoholu i čeka k’o zapeta puška neće li je iko iznervirat’ da ga dobro izdegeneči.
Sada i Mazo su tako počeli zajednički život koji puno obećava. Jer su se prošle godine i svečano vjenčali. Svatovi pričaju da je i na vjenčanju bilo marisane. Doduše, kontrolirane. Rekli su zvanično „da”, a onda ju je on pun pažnje upozorio da ne pije, jer je u drugom stanju. Na to ga je ona uhvatila za kravatu, približila k sebi, a onda ga glavom spucala u čelo da su mu se oči zavrnule ko na crtanom. Sve se to zbilo u djeliću sekunde, ali i to je bilo dosta da na njega stimulativno djeluje. On je k’o čigra ples’o cijelu noć zarumenjenih obraza i u nekom ushićenju kojeg su prisutni pročitali kao veliku radost zbog vjenčanja, a i prinove koju čekaju.
Bilo je to, ipak, mnogo više od toga. Pronaš’o je mazohist svoga sadistu. I sretan je što zna da ga modrice, ožiljci i hematomi neće mimoić’ u životu.
Nekidan sam saznala od njihove komšinice da im je svima u zgradi vrlo veselo zahvaljujući sado-mazo porodici, koja se proširila za još jednog člana.
„Nema dana kad kod ovih nije lom. Barem jednom dnevno nešto se gromi i lomi. A jučer nam je svima bilo presmiješno kad smo Mazu vidjeli s velikim flasterom preko glave. Kaže da mu je iskočila čvoruga gnojnica pa čeka da dovoljno naraste pa da taj čir iscuri. A mi već čuli da ga je Sada letvom spucala po glavi, sve je zvijezde vidio!”
Sve u svemu, ima tipova za koje je batina fakat iz Raja izašla.
Indira Kučuk-Sorguč