– Bilo ti je dovoljno samo pet dana da pokvariš djecu – kazao mi je muž, vidno iznerviran ponašanjem naših djevojčica. Trčale su gore-dolje po kući, ignorišući upozorenja da se tako mogu povrijediti, igračke ostavljale svuda (obično negdje gdje on može nagaziti na njih, pa prijetiti da će ih sve pobacati), sjeckale papiriće po stolu i oko stola, odbijale da ih pokupe (to je, kažu, mamin posao), čas se svađale, čas mirile vrhovima prstića, šarale po zidovima, prskale vodom u kupatilu, prepirale koji će crtani gledati, koju pjesmu slušati, čija suknjica je ljepša…
Rade to i inače, ali ovog puta “kriva” sam ja. Istina je, razmazila sam ih. Malčice. I nesvjesno. Dopustila sam im da rade one stvari koje inače ne bih. I za to mi je “bila dovoljna samo sedmica godišnjeg odmora” koju sam provela kući, s njima. Za nju sam se odlučila nakon što sam danima s grčem u stomaku odlazila na posao, gledajući ih kako mi tugaljivo ručicama mašu s prozora… Istim tim ručicama svake noći bi me razvlačile između svoja dva kreveta i navodile razloge zašto baš kod jedne od njih trebam prvo leći i grliti je dok ne zaspi. Nedostajem im, kažu, zato što svakog dana idem na posao. Znam, djeca su veliki manipulatori, učinit će sve da bude po njihovim (i pamtiti možda cijelog života ako tako ne bude), ali pod ovim riječima sam poklekla.
I meni je tako nedostajala mama. Imam je, hvala Bogu, ali sam dugo odrastala bez nje. I ona je morala raditi. Svakog dana. Baš kao i moj otac. Znam, nije to ništa neobično. Ne krivim ih. Morali su… ali djeca pa(m)te. Plaće tekstilne radnice i učitelja, koji su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih gradili kuću, nisu bile dovoljne i za plaćanje tete čuvalice. Vrtića u provinciji nema. Stoga sam, kao i mnoga djeca, odrastala kod nene. I bilo mi je lijepo kod nje. Prihvatila me u svoju kuću s devet mjeseci i “ispratila” šest godina kasnije, kad sam pošla u školu. Toliko ljubavi i pažnje poželjela bih svakom.
Za nju sam bila najljepša i najpametnija djevojčica na svijetu (razočarala sam se kad sam godinama kasnije shvatila da nisam). Ipak, nedostajala mi je mama. Svakog petka, kad i posljednji vjernik ode kući s džuma-namaza, već sam bila pred džamijom u Gornjem Olovu, nestrpljivo iščekujući kad će se ne kraju ulice pojaviti žuti fićo s tablicama broja 317-82. I njih dvoje unutra. Nasmijani. Trčala sam do nene, vičući: “Neno, neno, stigli su moji, odoh ti ja kući”.
Njoj sam se vraćala nedjeljom popodne. Opet sam gledala u tablice na fići, ovog puta s one strane koju nisam voljela. Farovi sprijeda su autu davali neki sretan izraz “lica”, a ova svjetla pozadi kao da su tugovala sa mnom. Moji odlaze, a ja im mašem dok ne zamaknu. Pa u suzama pojurim neni u zagrljaj. Toga se često sjetim dok svojoj djeci mašem ispod prozora. Raditi se mora. Shvatit će to one jednog dana. Baš kao što sam i ja. Do tada, naši su oni kratki sati do spavanja, vikendi, ali i godišnji odmori poput ovog u kojem smo nas tri sebi priuštile jutarnje maženje u krevetu, doručak u pidžamama, bezbroj crtića, nepočešljanu kosu do odlaska u školu, branje cvijeća usput, vožnje biciklima… Do nekog novog odmora.