Nedjelja je, nesvakidašnji prizor u sarajevskom naselju „Otoka“. Grupa momaka, obučeni u glomaznu sportsku opremu, s teškim kacigama koje skrivaju njihova lica, obavljaju redovni trening. Njihov način igre, tehniku, formaciju…, do prije nekoliko godina smo imali priliku gledati samo na malim ekranima. Međutim, ona više nije nepoznanica. Američki fudbal svoje mjesto je našao na sportskoj sceni naše zemlje. Trener Matthew Carver, Rahman El Sayed i Jasmin Novalić, članovi kluba „Sarajevo Spartans“, pričaju nam kako je ovaj sport ušao na mala vrata u BiH, ali da iz godine u godinu postaje sve popularniji.
„Sarajevo Spartans“ osnovala je grupa mladih momaka, studenata, koji su ovaj sport pratili putem TV-a. Zaljubljenici u američki fudbal odlučili su jedan vikend provesti zajedno u parku, razmjenjujući udarce loptom, i ne sluteći da će baš oni biti prva generacija američkih fudbalera u Bosni i Hercegovini. Njihova ljubav prema ovoj igri, bez obzira na negativne komentare, ipak je pobijedila. Osnovali su klub u januaru 2011. godine, i opstali su sve do sad. Sedam godina kasnije klub i dalje postoji, ali bez obzira na teške uslove i manjak finansija, ipak, ostvaruju zapažene rezultate na takmičenjima.
Upute trenera
Glavna razlika između američkog fudbala i ragbyja, pojašnjavaju nam, jeste u tome da je kod američkog fudbala potrebna oprema; kaciga, zaštita za ramena (shoulder pad) i noge, dok se ragby igra bez opreme. Cilj igre je isti, potrebno je doći s jednog kraja terena na drugi i postići poene. Američki fudbal za razliku od ragbyja je strateški sport u kojem su presudni snaga i brzina.
– Prije sedam godina nekoliko momaka studenata gledalo je putem TV-a NFL utakmice, jer su voljeli ovaj sport. Počeli su se tako družiti i osnovali klub. Ja sam došao u aprilu 2012., a prvu utakmicu imali smo u junu, dakle, trebalo je više od godinu da sve dođe na svoje mjesto – kaže trener kluba Matthew Carver.
Nakon nekog vremena počeli su nizati uspjehe, a najveći je govori nam, što su odigrali i pobijedili u nekoliko utakmica protiv klubova iz prve lige u Srbiji, koja je daleko najjača u okruženju.
– Nova sezona je počela, nadam se da ćemo neporaženi završiti ovu Hrvatsku ligu u kojoj se sada takmičimo – kaže trener i otkriva na koji način uspijeva pred momcima održati autoritet.
– Imam sreću da radim s momcima koji su stariji i imaju iskustvo kao i s mlađima. Zapravo, ovdje je jedan miks mladih i iskusnih igrača, pa se uvijek nekako oslanjamo na iskustvo, a nadam se da će ovi mlađi slijediti njihov primjer. Atmosfera u klubu je jako dobra i disciplina je na visokom nivou.
A, poput svih drugih velikih timova, i u njihovim redovima se desi neka zgoda, koje se momci rado prisjete ili na treningu ili na nekom od turnira.
– Svake sedmice se desi po jedna. Na svakom treningu lopta nam ode u rijeku, jer momci ne paze. Ali, ima jedna posebna. Kada idemo na utakmicu, obično putujemo pojedinačno, odnosno u svakom autu ide po nekoliko momaka, pa je tako jedan od njih vozio više od stotinu kilometara na sat te ga je policija uhvatila, kaznila sa 300 eura i oduzela mu pasoš dok ne plati kaznu. Naravno, toliko novca nije imao kod sebe pa kad smo se okupili pred utakmicu tražio je od mene. Kasnije je jedva vratio dug – sjeća se Carver.
Momci pažljivo slušaju upute trenera. Svaki trening i utakmica se shvataju i više nego ozbiljno.
– Sasvim slučajno sam na TV-u vidio neku reportažu, nakon koje sam istraživao ko su ti momci, javio im se ujutro i nakon četiri dana sam došao na trening i od tada nisam mogao zamisliti da američki fudbal nije dio mog života. Kad je riječ o odnosu prema igri, svaku utakmicu shvatam ozbiljno, jer svaka je bitna. Naš trening počinje zagrijavanjem, slijedi istezanje, a potom i trčanje, sve ukupno traje otprilike sat i po. Oprema je teška, između dva do pet kilograma, tako da trčanje s njom predstavlja veliki napor – kaže igrač Rahman El Sayed i otkriva nam koliko košta oprema za njihov sport i koliko je ona uopće dostupna na bh. tržištu.
– Moja kaciga je koštala oko 1.000 maraka, štitnik za ramena oko 400, dok se u Srbiji prosječna oprema može kupiti za 400-500 maraka. U BiH ovakva vrsta opreme ne postoji i nemoguće ju je pronaći. Živimo od članarina i sponzorstva koje je jako skromno, tako da je za nas ovaj sport skup – iskren je Rahman.
Ishrana i povrede
Ne krije sreću što sve više roditelja prepoznaje dobrobiti ovog sporta kad je riječ o dječijem sazrijevanju i usvajanju zdravih navika.
– Prije nekoliko dana, jedan roditelj mi je prišao i rekao: „Draže mi je da moje dijete trenira s vama, nego da sjedi na kafi“. Ovo nam je super sredina, jer smo svi različiti kao osobe, onda imamo miks nacija, religija, i ovakvo okruženje je odlično za odrastanje mlade osobe – kaže Rahman.
Kao i u svakom sportu, tako i u ovom, ishrana je jako važna za profesionalnog sportistu.
– Naše pripreme su veoma složene, jer osim kondicionog dijela, kojeg svaki igrač radi i individualno i timski, pripremamo se i strateški na treningu s trenerom. Uz uvježbavanje akcija, moramo se prilagoditi i sljedećem protivniku i to je ključno, jer moraš znati šta će protivnik da radi da bi se pripremio i pobijedio ga. Kad je o ishrani riječ, sve zavisi od pozicije na kojoj se neko nalazi. Igrači koji trebaju biti okretni i brzi jedu malo manje (smijeh), a ovi igrači koji igraju poziciju snage oni jedu malo više prije utakmice. To nije neka specifična hrana nego ono što svi inače normalno jedemo. Jedino se treba piti mnogo vode, kako igrači ne bi dehidrirali, pošto utakmice traju nekad i po tri sata – priča nam Rahmanov saigrač Jasmin Novalić.
Budući da igraju s teškom opremom, ostvaruju direktan kontakt s protivničkim igračem, koliko su česte povrede, pitamo ga.
– Imamo raznih povreda, koje mogu nastati u žaru igre, to su većinom povrede ključne kosti, dok sa druge strane imamo takozvane slučajne povrede koje nastaju u padu. Na poziciji koju ja igram česte su povrede glave jer ova pozicija i igra zahtijeva kontakt s kacigom, pa ukoliko se rade nepravilnom tehnikom, mogu nastati povrede na vratu i glavi. To se, vjerujte, dešava rijetko, ne toliko koliko ljudi misle, izgleda kao gomila udaranja, a u biti nije. Ovo je tehnički zahtjevan sport i ako se tehnički ispravno radi, nema razloga za povredu. Povrede koje se mogu desiti jesu one kao u svakom sportu; suzbiti prst, iskrenuti zglob na nozi, ali to se dešava i na baletu a ne samo u američkom fudbalu – govori Jasmin.
Prva utakmica se ne zaboravlja
– S obzirom na to da sam iz Bosne, poprilično pratim i evropski fudbal, međutim, moram priznati da nisam nikada bio veliki ljubitelj tog fudbala, jer nisam ni odgovarao građom za taj sport, više sam preferirao košarku, a ovaj američki fudbal gledam već deset godina. Prije dvije godine sam dobio priliku da ga treniram i igram. Prve utakmice ću se, naravno, uvijek sjećati i greške koje sam tad pravio nikada neću zaboraviti. Najznačajnija utakmica mi je bila ona iz moje prve sezone, kada smo pobijedili našeg dugogodišnjeg rivala iz Slovenije, klub Kranj „Alp Devils“. Pobijedili smo ih, ali pošto smo prvu utakmicu izgubili s većom razlikom, ta razlika koju smo mi ostvarili nije bila dovoljna, ali definitivno tu utakmicu bih okarakterisao kao susret u koji smo se svi nekako unijeli i na kraju utakmice gotovo svi zaplakali. Odigrali smo fenomenalnu utakmicu, možda ne tehnički i taktički, ali ostavili smo srce na terenu.
Foto: Aldina Zaimović