Žabar u Sarajevu

Piše: Redakcija

Priča mi dobar jaran da je prije dvije-tri godine ugostio jednog viđenog Talijana. Vod’o ga gdje je stig’o, da mu pokaže ljepote jedne i jedine nam Bosne i Hercegovine. Čovjek je multimilioner. Pa mu se nešto prohtjelo da vidi ima li kod nas kakve japije za investiranje.

– Toliko je on moćan da za njim ide pratnja od dva’est ljudi. Te oni s peruškama, te obezbjeđenje, policija, onda ovi zeznuti u civilu. Mašer nakih mrmonja. Ne mo’š bit’ rahat nikako – sjeća se ovaj moj haver.

I nastavlja: – Skonto ja: neće ovaj Vićenco znat’ ni gdje je doš’o ni s kim će u biznis, i naišaretim mu da ću doć’ po njega sabahile, nek se spremi da mu pokažem ljepote Bosne. I on me razumio, iako sam ja s jezicima dobar k’o nana s barbutom. Ali, ne treba meni ni talijanski ni engleski, tuc-muc, malo ‘vako malo ‘nako, pantomime se poigram – i ide k’o mlijeko. I spengam ga lijepo u auto i mi krenemo na desetodnevnu turu – od Une do Drine, od Save do mora… Vićenco izbuljio one svoje žabarske modre oči i ne može da vjeruje: – Belisima, ragaci, bela stato, bela kantri, kapiši?

Ma rekoh mu, razumijem jarane, i dodam: Samo nam love treba, mani, mani, šoldi… Kapiši?
Talijan je ponavlj’o za mnom: Soldi, soldi…..

Vodio sam ga od zamkova srednjovjekovnih, tvrđava, etno sela i raftinga, do starih mlinova, hercegovačkih restorana, prašuma i morskih uvala. Nema šta nismo vidjeli i kakvu mu gotivu nisam priredio. Nikome se nije javlj’o. Ovi iz obezbjeđenja pretresli sve, a utrag nam ušli tek deseti dan, kad smo se vraćali iz Mostara, a ja baš nanijetio da ga vodim na janjetinu kod Gojka. Prepriječiše nam  put, izvukoše ga iz mog auta i prebaciše u svoj džip. Vićenco nije stig’o ni da kvrkne. Ja mu doviknuh u šali:

– Poslije svega što smo prošli, ostavljaš me samog, je l’, Cigane?
Ovaj se popišmanio i uš’o u džip, a ja za njima laganice sve dok nisam stig’o do Gojka. Onda sam im izgubio svaki trag.
Kol’ko nam je bilo dobro, ne može se prepričat’. Talijani znaju da uživaju. I sviđa im se ova naša bahatost. Kad smo dernečili u jednom poznatom mostarskom lokalu, Žabar naručio šampanjac za sve goste i promućk’o ga da prsne onaj čep radi potpunog ugođaja. I malo je šampanjca prsnulo prema konobaru. Nije malo prošlo, a konobar Vićencu donio kiselu i zalio ga slučajno po hlačama. Čovjek kont’o da je to neki običaj kod nas – on tebe, ti njega… ja kažem ovom levatu konobaru: Hablećino, jel znaš koga si zalio?! Frajer nas može sve odreda karticom kupit’! I nas i butum Mostar!
I zaista je ovaj bio pun k’o carska hazna.

Ali, nešto mu je nedostajalo. To sam nekako osjeć’o, malo-malo pa je pogledav’o prema ženama. Ispod oka ih šmekio. I jednom mi je rek’o samo jednu riječ: Amika… Shvatio sam namah… Pita me imam li kakvu prijateljicu za njega. Kakvu prijateljicu, jadna mi je majka?! Ima svugdje bordela, ali prijateljica za druženje?! A-a, nisam ja u tom filmu… Šta ću sad?! Čovjek je potencijalni investitor u našu zemlju, a ima želju koju nisam u stanju ispunit’.
Tu mu ja stanem vazit: – Mi smo ovdje tradicionalni, kakve te žene za pratnju spopale! Zar vi Talijani niste religiozniji od nas?! Sve sam mu govorio: – Vi imate papu, no abortus, no seks bez meridž, kapiši? Italija multo religiozo stejt… A on se samo smješka ispod tankih brčića i govori: – Ke bele senjore…

I ufrštuljim ja da mu moram naći ženu dok je u BiH. Ali koga? Mislim se mislim i domislim. Imam dobru ahbabicu u Konjicu. Komad. Nedavno se rastavila i sama podiže dijete. Pitat ću je pa kud puklo da puklo. Nazovem je i kažem bez uvijanja: – Sa mnom je jedan Talijan, multimilioner, i treba mu pratnja. Hajde s nama izađi pa vidi. Ako ti se svidi, ti podigni palac, ako ti se ne svidi, a ti spusti.
Kažem mu ja: – Baš ko imperatorica u gladijatorskim arenama – il’ ubij il’ ostavi u životu.
E, tako nekako – nastavi on. I – bogami – izašli mi i ona palac digla. Svidio joj se Žabar. A kako i neće – šarmantan, lijepo obučen, plave oke, blistavi osmijeh – a kartica dijamantna.

Ostavim ti ja njih i zaboravim na to. Došlo vrijeme da Vićenco ide kući – ženi i djeci. Hoće li biti šta od biznisa, priupitam ga. Kaže – ragaci, nema, niente, dok voi u Bosnu bum-bum korucione.

– Ih, ko mi kaže?! Nema niđe korupcije k’o u Italiji! Opet, kontam, nek smo se mi zagotivili. Pozv’o me je u Napoli gdje živi. Sve gala – stvarno. Bilesi i avion svoj posl’o po mene. To je posebna priča, nego da ti završim ovu.
I prođe par sedmica, javi mi se ova moja jaranica.  Hajde, kaže, da popijemo kahvu. Sjeo ja u jednu ljetnu baštu, kad ona izađe iz novog Ford eskorta. Opa, rekoh, kad si ovo zbavila. E, kaže, to me je počastio onaj tvoj Talijan.
– Ne zezaj!
– Bogme je bio velikodušan. Ostavio mi je na kafu toliko da sam kupila ovog zmaja.
– I baš kupiš Forda eskorta!? Jesi li mogla kakve druge marke uzet’!?
– Ma htjela sam da se vazda sjećam ove moje ljubavne avanture.

Vidi ti, Žabara, kažem ja ovom mom pripovjedaču – on je, ipak, dobro investir’o, što u tebe – što u tvoju jaranicu. I isplatilo mu se. Bezbeli nikad manje nije platio za gala užitak.

Nikad. Još mu je moja žena spremila stolnjak bilesi iz naninog svadbenog ruha, ručno tkan svilenim koncima. Kakvo je to tkanje da ga ni pet generacija miševa nikad nisu mogli pregrist! Hej, ima mu najmanje stotka.
Ma, šta zna Talijan šta je tradicija.
Al’ zna brate šta je žena.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti