Pablo Picasso: Genije koji je svjetsku umjetnost postavio na glavu i to nekoliko puta

Piše: Redakcija

Priča kaže da je uglednom slikaru Pablu Picassu tokom ručka prišao izvjesni gospodin i zamolio ga da mu na salveti nacrta nešto. Bez mnogo gunđanja, Picasso je uzeo olovku i napravio sliku u nekoliko poteza. Na čuđenje nepoznatog zaljubljenika u Picassovu umjetnost, slikar je salvetu zadržao za sebe.

– Pet miliona dolara – tražio je Picassso za svoj rad.

– Molim? Pet miliona dolara za sliku koju ste radili samo trideset sekundi – čudio se čovjek.

– Ali, meni je trebalo čitavih pedeset godina da naučim praviti slike za trideset sekundi – tvrdogolav je bio slikar.

Pedeset godina prije,  Pablo Picasso je stigao iz svoje voljene Barcelone u Pariz, tadašnju prijestonicu umjetnosti na Kontinentu. Ono što se zna iz tog perioda jeste da je život mladog slikara bio težak i bez mnogo novca u džepu. Sobu u kojoj je bio samo jedan krevet, dijelio je s prijateljem. Dok bi prijatelj spavao, mladi Picasso bi naporno radio, i obratno. Radio je mnogo, uglavnom kao ilustrator u časopisima, ali je i slikao za nepoznate kupce. Njih nije bilo uvijek, kao ni novca, te je mladi Picasso često bio prisiljen račune u restoranima plaćati tako što je slikao na salvetama. Pablo Picassso je cijelog života samo umjetnik i slikar i nije se bavio bilo kojim drugim zanimanjem ili poslom. Slikanje je za njega bilo način postojanja, nešto kao disanje za nas obične smrtnike. Picasso je bio umjetnički genije, čovjek koji je evropsku i svjetsku umjetnost postavio na glavu, i to nekoliko puta.

Ters čovjek

Picasso se u svom poslu, kao i privatno, nije nikom sklanjao s puta. Bio je to težak, przničav čovjek, “ters”, kako bismo mi to u BiH rekli. Radio je ono što je htio i kako je htio, ne osvrćući se na tradiciju niti na ono što su radili drugi slikari savremenici. Ono što ga je, također, izdvajalo od ostalih umjetnika i prije i poslije, jeste da nije pravio djela s namjerom da otkrije univerzalne istine niti da šalje poruke generacijama koje dolaze. Naprotiv.

– Sve što sam ikada napravio, napravljeno je za sadašnjost i nadam se da će ostati zauvijek u sadašnjosti. Kada imam nešto da izrazim, to činim bez razmišljanja o prošlosti ili budućnosti – tvrdio je genije.

Ono što, također, izdvaja Pabla Picassa od gotovo svih umjetnika i prije i poslije njega, jeste da je on postao slavan i priznat za vrijeme svog života i to još dok je bio mladić. Da je umro u svojoj 25. godini, Picasso bi i danas bio svjetski priznat i cijenjen umjetnik. On je bio prvi umjetnik koji je rado koketirao s novim medijima, s filmom, fotografijom, televizijom, utirući put pop kulturi i pop-artu decenijama prije nego što će se oni uopće pojaviti. I danas u dizajnu namještaja naših stanova, u dizajnu kućanskih aparata i automobila ima pomalo Picassa, najutjecajnijeg umjetnika modernog doba.

Picasso s nama nije već pune četiri decenije, ali njegovo djelo živi, dobiva nova značenja i dimenzije. Najava izložbe Picassovih djela izaziva neviđenu pažnju javnosti, bilo da je riječ o Japanu, njegovoj rodnoj Španiji ili Zagrebu, gdje su nedavno Picassova djela privukla više od 7.000 posjetitelja. I danas, ako vaše potomstvo ima sklonost prema kistu, temperama i štafelajima, godit će vam ako vam ljudi do čijeg mišljenja držite kažu da su vaša kćerka ili sin mali novi Picasso. Samo najveći postani sinonim za jednu pojavu, kao što je Picasso postao sinonim za slikarstvo i likovnu umjetnost. I nije sigurno da će se u skoroj budućnosti pojaviti neko ko će ga zamijeniti na tom mjestu.

Genije i omražene škole

U španskom gradu Malaga, 25. okobra 1881., rodio se dječak po imenu Pablo Diego José Francisco de Paula Juan Nepomuceno María de los Remedios Crispiniano de la Santísima Trinidad Y Picasso. S očeve strane, slavni slikar je imao nešto plemićke plave krvi, što je i uslovilo ovako dugačko kršteno ime. U dokumentima slavnog slikar stajalo je ima Pablo Ruiz Y Picasso, Ruiz po ocu, Picasso po majci, u skladu sa španskim zakonima. Njegov otac je i sam bio slikar i profesor crtanja, te je od malih nogu mladi Picasso bio okružen bojama, platnima i kistovima. Prema kasnijim svjedočenjima njegove majke, prva riječ koju je izgovorio bila “piz, piz”, što na španskom znači olovka. Roditelji su već u ranoj dobi primijetili veliki talent kod svog sina. Njegov otac, Don José Ruiz y Blasco, koji mu je od sedme godini davao časove crtanja, bio je zaprepašten kada je vidio nedovrešnu skicu goluba nacrtanu rukama svog osmogodišnjeg sina. Ne znamo da li se ovaj profesor slikanja našao uvrijeđenim jer jedan osmogodišnjak slika bolje od njega, ili je shvatio koliko, zapravo, malo zna o svom poslu, ali je Don José Ruiz y Blasco nakon ovog, navodno, odlučio da više nikada neće ništa naslikati.

– Svako dijete je umjetnik. Problem je kako će to i ostati jednom kada odraste – tvrdio je Pablo Picasso godinama kasnije, sjećajući se djetinjstva.

Porodica profesora Ruiza pripadala je srednjoj klasi, ali su se često selili zbog očevog posla, prvo u Corunu a zatim u Barcelonu, gdje je profesor Ruiz uskoro dobio katedru na Akademiji lijepih umjetnosti. Uskoro će i mladi Picasso postati student na ovoj prestižnoj školi. Iako je sa svojih 13 godina bio premlad, na molbu njegovog oca, uprava Akademije omogućila mu je izlazak na prijemni ispit. Ono za šta je drugim studentima trebalo cijeli mjesec, Picasso je završio za samo sedam dana, a kvalitet radova opčinio je profesore. Slikanje mu je išlo odlično, kao i većina drugih predmeta, te je zasjenjivao svoje kolege koji su od njega bili stariji ravno šest godina. Ipak, vladanje mu nije bila jača strana, te je često bio “u kazni”. Te kazne mu i nisu teško padale.

– Kao loš učenik bio sam zatvaran u prostoriju nazvanu “calaboose”. Bila je to prostorija s ispranim zidovima i jednom drvenom klupom. Volio sam biti tamo, jer sam sa sobom nosio tablu za crtanje i crtao sam neometan. Mogao sam tamo ostati vječno i crtati bez prestanka – sjećao se veliki umjetnik.

Ako je mladom umjetniku takvo ponašanje bilo zabavno, njegovom ocu nije. Profesor Ruiz je bio zaštitnički raspoložen prema svom sinu. Neprekidno je kontrolirao njegov napredak u slikarskom zanatu, stalno nadgledajući Pablove slike. Svoje prvo glavno djelo mladi slikar je napravio već u svojoj 14. godini. Bio je to portret njegove sestre Lore. Iste godine naslikat će djelo naziva “Tetka Pepa”, prema nekim kritičarima, jednu od najznačajnijih slika ikada naslikanih u Španiji.

Strogi, ali poduzetni otac imao je velike planove za svog mladog genija, te ga je upisao u Kraljevsku umjetničku akademiju u Madridu. Škola “San Fernando” bila je ugledna, ali stroga i kruta u pristupu materiji. Mladom Picassu, prepunom energije, kreativnosti i lucidnih ideja, ta institucija je bila dosadna i napustio ju je vrlo brzo. Više su ga privlačili madridski muzeji poput “Prada”, gdje je s oduševljenjem proučavao slike slikarskih majstora Goye, El Greca i Velasqueza.

Pariz: Njegov grad

Picasso je mrzio Madrid iz dna duše i htio je iz njega pobjeći što prije, te je osam mjeseci zajedno s prijateljem živio na planini. Seoski ambijent daleko od gradske uštogljenosti ga je oduševio. Otkrio je nove motive, ali i slikarske tehnike.

– Sve što znam o slikanju, naučio sam u selu Pallarés – tvrdio je, prezirući zvanične akademije i njihove uštogljene profesore.

Da je zaista dobro izučio svoj zanat, pokazat će se godine 1900., kada se preselio u Pariz, koji će postati njegova adresa do kraja života. Iako je Picasso označen kao španski slikar, većinu svojih glavnih djela naslikao je upravo u Parizu. Između 1904. i 1937. tek će povremeno dolaziti u Barcelonu i to će, manje-više, biti sav njegov kontakt sa zemljom u kojoj je rođen.

Liberalni i kozmopolitski Pariz će mu se dopasti, a i Parizu će se dopasti Picasso i njegovi radovi. U početku je bio solidno plaćen kao ilustrator u novinama, ali je od 1907., kada je počeo izlagati u poznatim galerijama, počeo i privlačiti pažnju bogatih kolekcionara, koji su dolazili čak iz Amerike, te kupovali njegove slike.

Novac koji je pristizao omogućio je Picassu da živi kako je htio, životom punim provoda i lijepih žena. Prva njegova pariska muza zvala se Fernande Oliver (1881–1966). Bila je umjetnica, boem i mnogo je voljela Picassa, koji ju je portertirao više od 60 puta. Ipak, Picasso ju je ostavio i okrenuo se drugoj dami po imenu Eva Goue. Njeno lice danas nalazimo na gotovo svim slikama iz Picassove faze kubizma. Umrla je 1915. u svojoj 30. godini. Njenu smrti slikar nikad nije prežalio. Gotovo sva ženska lica koja je slikao u narednim decenijama nosila su u sebi trag ove žene. Njihova blijeda, napaćena izobličena lica bila su lica Eva Goue.

Žene umirale zbog njega

Picasso će se prvi put oženiti 1918., i to ruskom balerinom Olgom Khokhlovom, koja će mu i roditi sina Paula. Olga je bila žena iz visokog društva u koje je i uvela Picassa, otvorivši mu širom najbitnija vrata u Francuskoj, ali i šire. Ipak, ako je bio dobar slikar i kipar, Piasso nije bio dobar i vjeran muž. Godine 1927. 45-godišnji slikar će upoznati 17 godišnju Marie-Thérèse Walter, sa kojom će stupiti u tajnu vezu iz koje će se roditi kćerka Maya. Čim je saznala za muževu nevjeru, Olga je podnijela zahtjev za razvod, ali ga Picasso nije dao, ne želeći dijeliti svoj imetak. Tako su njih dvoje ostali u braku sve do 1955., odnosno do Olgine smrti.

Marie-Thérèse Walter će se godinama potajno nadati da će je Picasso oženiti jednog dana, ali to se nije desilo. Njegova smrt 1973. psihičku ju je slomila, zbog čega se i objesila. Osim ovih žena, Picasso je imao bezbroj afera, veza i ljubavnica, a žene su naprosto ludjele za njim. Da li je on bio tužan jer kraj sebe nije mogao zadržati jednu osobu kojoj bi posvetio cijeli svoj život i djela. Iz nekih njegovih izjava može se zaključiti da se ponekad osjećao i usamljen.

– Ja nemam prijatelja. Samo ljubavnice – požalio se jednom pred kraj života. Ovaj čovjek, koji je jednom za žene rekao da su ili “božice ili otirači”.

Seksualna snaga i pohota ga nisu napuštali ni u osmoj deceniji života. Njegova druga supruga Jacqeline, s kojim je bio u braku od 1961. do smrti, često bi u njihovoj kući zaticala nepoznate djevojke, mlađe od njenog supruga i po četiri ili pet decenija. Savremenici su tvrdili da uočenu djevojku nikada ne bi ispuštao iz vida, šaljući joj lascivne poruke, njene portete ili neobične zlatne figurice malog čovjeka s velikim penisom. Taktika je očigledno palila, a Picasso nije nikada rekao tačan broj svojih ljubavnica. Samo se zna da ih je bilo nekoliko stotina, a on je sam sebe ponekad nazivao minotaurom, grčkim mitološkim bićem pola čovjekom, pola bikom.

Slavan, bogat, ponegdje omiljen, ponegdje omražen, ali svugdje priznat, Picaso je umro u svom domu 8. aprila 1973. u Francuskoj, dok su on i supruga čekali goste. Njegove posljednje riječi bile su: “Pijte za mene, pijte za moje zdravlje, jer ja više neću piti”. Supruzi Jacquelini je jako teško pala Picassova smrt s kojom se nikada nije pomirila, te je i ona izvršila samoubistvo pucnjem iz pištolja. Šta je ovaj čovjek, visok svega 163 centimetra, imao tako magično za žene, i do danas ostaje nepoznanica. Pablo Picasso bio je tako ne samo jedan od najvećih umjetnika modernog doba, nego i jedan od najvećih ljubavnika našeg vremena. Bezbrojne žene koju su prošle kroz njegov život inspirirale su ga za stvaranje nekih njegovih najvećih djela, koja danas spadaju u baštinu cijelog čovječanstva.

Picasso i politika

Picasso je ostajao politički neutralan i tokom Prvog i tokom Drugog svjetskog rata, kao i tokom građanskog rata u Španiji (1937-1939), ali je prezirao bahatog generala Franca. Kada je Francova hunta došla na vlast, Picasso se zarekao da nikad neće kročiti na špansko tlo, sve dok tamo vlada fašizam. Ipak, tokom pedesetih godina je tajno pregovarao s Francovom vladom o postavljanju jedne velike izložbe u Barceloni. Nakon što je ovo procurilo u medije, izložba nikada nije održana, a Picasso nikada do kraja života nije vidio svoju voljenu Barcelonu.

Hitler je prezirao Picassova djela i opisivao ih kao “odvratna”, ali je umjetnik živio mirno tokom cijelog perioda okupacije Pariza (1940–1944), održavajući kontakte s Poketom otpora, koji mu je dostavljao tada zabranjenu bronzu. Kada je Pariz oslobođen, postao je član Komunističke partije. Nju će napustiti 1953., nakon Staljinove smrt. Portret ruskog diktatora nije se svidio drugovima u Moskvi, te su ga sklonili, zajedno sa svim djelima velikog umjetnika. Picasso im to nije nikada oprostio.

Guernica: Od Baskije do Bosne

Baskijski gradić Guernica najtragičnija je epizoda građanskog rata u Španiji. Njemački avioni sravnili su ga sa zemljom 26. aprila 1937., što je odjeknulo u cijelom svijetu, a posebno je teško palo Picassu. Tako je nastala slika “Guernica”, monumentalno djelo visoko 3,5 metara i široko 7,8 metara, te predstavlja siluetu razjarenog bika.

Godina 2012., na 75. godišnjicu nastanka djela, španske novine su napisle sljedeće:

– “Guernica” je za slikarstvo ono što je Beethovenova “Deveta simfonija” za muziku: Kulturna ikona koja govori čovječanstvu ne samo protiv rata, nego i za mir i nadu. Ona je važna kada god govorimo o genocidu, od El Salvadora do Bosne.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti