Biljana Nedić, 31-godišnja Banjalučanka, rođena je s oboljenjem „Spina bifida“ zbog kojeg, kaže, nikada neće moći da hoda. To ovu mladu i ambicioznu djevojku nije spriječilo da živi život kao i većina njenih vršnjaka. Biljana je zaposlena u banjalučkoj Tvornici obuće „Bema“, stekla je zvanje diplomiranog žurnaliste, igra košarku u muškom klubu „Vrbas“, a streljaštvo je odnedavno zamijenila ronjenjem.
Na svoj način
– Invaliditet mi nikada nije bio izazov. Izazov bi mi bio da skačem padobranom ili da se vozim avionom, jer sam malo klaustrofobična. Izazov i cilj mi je i to da ljudima pokažem da to što ne hodam nije nesreća. Moja kolica nisu kamen spoticanja nego pomagalo bez kojeg bih bila izgubljena i sjedila bih između četiri zida. Ona mi nisu prepreka u bilo čemu, jer se i iz sjedeće pozicije može obaviti sve kao i kada stojite. Možda na malo drugačiji način, ali može. I ja sam isto čovjek s manama i vrlinama i činjenica da sjedim 24 sata ne mijenja moj karakter. Odabrala sam uspjeh kada sam se rodila. Mami je trebalo sedam godina da me dobije, jer je teško ostala u drugom stanju – kaže Biljana i dodaje da danas uživa u životu.
No, to svakako ne znači da prilikom odrastanja nije prolazila i kroz teške trenutke.
– Imala sam krize u toku školovanja. U tom osjetljivom periodu samo jedna riječ koja dođe u pogrešno vrijeme može nanijeti ozbiljne posljedice nekome ko još nije odrastao čovjek, a nije više ni dijete. Ali, iz ove perspektive vidim da svi tinejdžeri imaju krize. Imao ih je i moj brat, samo druge vrste. Svako se bori na svoj način i ukoliko se izboriš, od tebe će nastati dobar i mudar čovjek, a ako ne…, onda svi u tvojoj okolini imaju problem. Kod mene u djetinjstvu nije bilo: „Ne može“, nego se tražio način da može. No, kako rasteš to „ne može“ ti sve više nameće okolina. Treba se boriti s tim, ali i sa samim sobom. Očajavanje nikada nije bilo opcija u mom životu jer nije bilo razloga za to. Imala sam loše momente, krize i slično, ali sam, svaki put kada mi je ponestajalo morala i volje, odlučila da živim – objašnjava ona.
Vlastita snaga i samopouzdanje su nužni, ali isto tako, kaže Biljana, i podrška bliskih ljudi.
– Lijepo je uz sebe imati prijatelje i porodicu, ali ako ti sam sebi nisi podrška, sve ostalo gubi vrijednost. To je kao kada idete psihologu. Ako sami sebi ne želite pomoći, koliko god je on stručna osoba, vjerovatno neće imati velikog uspjeha. Važno je imati i krug bliskih ljudi kojima vjerujete, ljude s kojima se smijete i koji će vam priskočiti u pomoć kada treba, kao i vi njima. To su oni ljudi koji su tu kada imamo loš sat, situaciju, dan ili sedmicu. Zato je važno koga i šta biramo. Veoma sam vezana za moju porodicu i djetinjstva se, iako je bilo teško zbog perioda rata i poslije njega, sjećam kao ispunjenog ljubavlju. Bilo je skromno u svemu, samo ljubavi pregršt – kaže Biljana i objašnjava da joj je odvajanje od porodice zbog nastavka školovanja, nakon četvrtog razreda osnovne škole, bio jedan od najtežih perioda u životu.
Pogledi okoline
No, sve to ju je učinilo jačom i samostalnijom osobom. Iako danas rijetko nailazi na predrasude zbog svog invaliditeta, Biljana se s njima uspješno bori.
– Mislim da su ljudi generalno izgubili osjećaj empatije, a i vrijednosti su nam se malo poremetile. Svima nam je lakše napasti nekoga, njegove odluke i postupke, nego mu pomoći i razumjeti ga. Ne kažem da su svi takvi, jer ja generalno nisam imala nekih mnogo loših iskustava. Ljudi mnogo griješe u neznanju – dodaje ona.
Pogledi puni predrasuda i nerazumijevanje okoline nisu jedini problemi s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju. Naime, u njihovim životima su prisutni i problemi infrastrukturne prirode, a jedan od njih spriječio je Biljanu u namjeri da upiše Likovnu akademiju u Banjoj Luci, jer fakultet nije imao odgovarajući prilaz.
Kompletan tekst čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
