Šatrolog s Švrakinog

Piše: Redakcija

Ima ljudi koji zauvijek ostaju upamćeni. Baš kao što ima i onih koje niko ni po čemu neće pamtit’.
A ima i onih po kojima se ništa neće zvati, ali će se o njima ispredati priče – takozvane urbane legende.
O njemu se već ispredaju. Šatrologu sa Švrakinog.

Prije nekih tridesetak godina bio je tata-mata za obrlatit’ i muško i žensko. I mlado i staro. A najdraže mu je bilo „uzet papka u tramvaju”. No, on je imo parolu: Prvo pođi od sebe pa se onda na drugom kurči. I on je polazio od sebe.
Prvo bi išatrir’o svoju familiju, bacio im neku mandžu, opalio po ušima i iš’o dalje u bijeli svijet.
Raja su ga prozvala Zuka. Pravo ime mu se izgubilo još u školskom dnevniku. Nadimak ga sav preuzeo.

On je vas bio u onoj bantam kategoriji – vazda lakšaš nikad teškaš. Lakšaš i na jeziku i po težini. Znaju ovi što govore bokserskim jezikom da je čovjek bantam lagan k’o pero i čini se k’o da se zavitlava s protivnikom, praveći se nezainteresiran za borbu sve dok ga ne ubode k’o osa i tu mu je i kraj.
I Zuka je bio lagan k’o perce, a mangup bjelosvjetski. Živio je na račun drugog. Ali ne k’o ovo danas, bez milosti i duše. Jok – on se trudio na sve moguće, zamislive i nezamislive načine, da zaradi pažnju i ljubav te osobe koja će ga neko vrijeme izdržavati.

Im’o je priču za upisa. Ma Šeherzada je za njega, ma nešto k’o Osman Džiho! On je spojio bečki bonton, bokserski gard, čaršijske finte i priču francuskog šansonjera. To zadnje pogotovo kad prilazi ženama. Za njega su sve žene dame. Bez izuzetka.

I uvijek je bio dobar lovac. On nije prodav’o svoje usluge k’o onaj Gir u izvikanom Američkom žigolu  – jok. Njemu nije trebala ni posebna ljepota, ni obdarenost, ni tehnika. On je znao šatrirat’ s takvim umijećem da je mog’o upast u bilo kakvo društvo, što se ono kaže – od Silvane do Nirvane, i sve ih uzet’ pod svoje.

Pristup ženama bio je svjetski. Odmah on aplicira rukoljub i krene s ophođenjem prema njoj kao da je ona grofica, a on bezmalo grof Monte Kristo.
„Vi ste jedna dama par ekselans. Vi ste želja svakog muškarca. Vi ste san. San ljetne noći” . A ako se žena nađe u nelagodi, on se ne pomjera i nastavlja: “Imate li vi, gospođo, ogledalo? Budite realni prema sebi, jer ja sam nadasve realan prema vama. Vi ste najljepša dama na svijetu.”

I ako ga žene i prozentaju i ako im sve to izgleda kao smiješna predstava, uglavnom mu daju šansu. A on onda tu šansu obilato koristi. Odmah se useli u gospođin apartman, živi od svojih prepričanih šala i viceva. A kad je gospođa na poslu ili putu, hadžija se do besvijesti.
I traje kol’ko traje.

Jednom je jedna od njegovih dama otišla na službeni put, a on joj je sav namještaj iz stana prod’o – trebalo starom dirliji za kojekakvih marifetluka. A njega baš briga, on nikad ne diže graju. Provodi se tako kao da mu je cijeli život akšamluk. Laganini. Bantamski.

I vratila se žena u stan u kojem je ostala još samo jedna fotelja i kuhinjski sto bez stolica. Nije joj, pretpostavljate, bilo pravo. Čak je skinula odijelo fine gospođe i obukla šlafruk alapače, počela siktat’ i piskat’, ali on k’o on – najveći šatrolog od Švrakina do Željezničke stanice, toplo i mirno joj se suprotstavio: „Draga gospođo, vi ste mene prevarili. Ja sam saznao za vaš preljub. Moje srce nije izdržalo i ja sam sav namještaj polomio u nemoći da skrijem svoju bol.”
Takve su to šatre i verbalne varke da se živ insan pita kakva majka rađa ovakav um. E takva majka koja ga je zajedno s ocem i bratom više voljela vidjet’ van kuće nego s njima. Samo nek’ im se ne približava. Oni ljudi pošteni, veoma obrazovani, sve im po peesu, a on – izrod. Nikad on nije iš’o prema podzemlju, ali je vazda bio na margini. Šatriraj ovoga, bacaj folove onome, gledaj da se prošvercaš kroz život i tako.

Jednom su njegovi, a ovo je fakat živa istina, naručili neku pjesmu na Radio Sarajevu s porukom za njega: “Mojne se ševi tivra!”
Naravno, on je pripad’o onoj raji koja je znala isfintirat’ svakoga. Ali, za takvo što se prije uključiv’o kliker, a ne utoka. Sve je to bilo bezazleno i slatko.
Prepričava se po čaršiji da je na početku svoje šatrološke karijere izlevatio jednog Slovenca. Pratio ga s autobuske i uvalio mu se onako gospodkast i skockan po posljednjoj modi, kao da mu pokaže čaršiju. I on je nosio dva kofera – lafo i on doš’o spavaćim kolima iz Ljubljane – bio na poslovnom putovanju.
I kad su došli do Begove džamije, baš je u tom trenutku mujezin pozivao na namaz, a Slovenac se zagledao u munaru s čuđenjem i pitao šta dela ovaj. A Zuka će mu mirno: “Pita te za ime”. A ovaj spusti kofere, stavi ruke ispred usana da ga mujezin razgovjetnije čuje: “Janez. Ja sam Janez iz Lublana”.

I dok se tako dovikiv’o, Zuka je sa svojim koferima, koji su imali šuplje dno i prostor za ručke, preklopio njegove kofere i lagano se išunj’o iz harema Begove.
Poslije mu je ostavio kofere ispred policijske stanice Logavina, jer je fazon znati ukrasti a ne pokrasti.

Ovo pišem samo zato da odamo spomen starim mangupima, jalijašima i šatrolozima. Jer nemamo kome danas. Da nećemo ovim gudrašima i bildašima kockaste glave, s pucom za pojasom i teletinom u mozgu?!

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti