Salem Šehović, bh. novinar, odlučio je napustiti siguran posao u Iranu i vratiti se u Bosnu i Hercegovinu iz ljubavi prema majci. U rodnim Vukeljićima sagradio je muzej i sahat-kulu, kako bi iza sebe ostavio trajni pečat generacijama koje dolaze
Pokraj Kaćuna kod Busovače, skriveno od znatiželjnika, među gustim brdima nalazi se selo Vukeljići, koje čuva veliku historiju i tradiciju ovog mjesta. Tekija u centru sela, okružena s tek nekoliko kuća, važna je za stanovnike kraja, ali i njegove posjetioce. U 18. stoljeću ju je dao izgraditi šejh Husein-baba Zukić. Osim tekije, veliku ulogu u historiji ovog sela igra i medresa, koja je danas pretvorena u muzej u kojem se mogu pronaći važni podaci o porculanu iz Anadolije, umjetnosti obrade metala, kaligrafiji, o etnologiji. O dervišima, njihovom životu, muzici, simbolima.
Brojna porodica
Sada je ovo selo bogatije i za još jedan muzej i sahat-kulu, koje je dao izgraditi bh. novinar Salem Šehović, kako bi generacijama koje dolaze ostavio neizbrisiv pečat svog postojanja, te sačuvao bh. tradiciju od zaborava. Odrastao je u šejhovskoj, a potom i u derviškoj porodici. Njegov čukundjed se pamti kao prvi graditelj tekije u selu, Husein-baba Zukić. Odrastao je u porodici s još osmero braće i sestara. Kada je imao samo šest godina, preminuo mu je otac Edhem, pa je brigu o brojnoj porodici preuzela majka Fatima.
– Zajedno s roditeljima nas je bilo jedanaestero. Najmlađi sam brat. Danas smo svi rasuti po svijetu, tako da rijetko imamo priliku da se svi zajedno okupimo. Trudimo se da se barem u toku Ramazana okupimo ili za mevlud koji se održava u Vukeljićima u zadnjoj sedmici augusta. Tada je ovo mjesto centar okupljanja i porodica i prijatelja – kaže Salem.
Novinarstvom se počeo baviti za vrijeme rata u BiH, kada je još bio učenik drugog razreda Mašinsko-tehničke škole. Prvi korpus Armije BiH ga je čak odlikovao za najboljeg vezistu.
– Kao dječak, još u ratu, ne znam kako, ali poznavao sam dobro tehniku frekvencije. Otkrivao sam tuđe, a naše određivao tako da drugi ne uhvate naše razgovore. Pisao sam i vodio dnevnike. Mediji su često od mene tražili izvještaje o tome šta se dešava na tom ratištu, ima li pogibije i slično. Kako nismo imali uređaje za snimanje, u meni su prepoznali da bi mogao direktno ići u program. Prihvatio sam to i bilo mi je jako drago u početku. Nakon rata završio sam srednju školu i upisao Ekonomski Fakultet u Zenici. Tada počinjem pisati za „Dnevni avaz“, „Preporod“, „Oslobođenje“, radio sam u tom periodu za desetak medija. Kasnije sam se morao odlučiti samo za jedan. U jednom trenutku sam se zapitao; pišem, a upisao sam Ekonomski fakultet. Kada sam bio druga godina, obavio sam jedan razgovor sam sa sobom. Završio sam ekonomiju, ali i nastavio pisati za medije – sjeća se Salem.
No, u jednom trenutku osjeća zasićenje, te odlučuje prestati pisati.
– Nije mi interesantno da pišem o nesrećama i objavljujem fotografije raspolovljenog tijela, samo zbog mnogo pregleda. Interesantnije mi je napisati nešto o limunu kojeg uzgajam na 800 metara nadmorske visine. Mislim da crne stvari ne bi trebale biti prioritet u medijima – kaže Salem, koji će jedno vrijeme u Iranu raditi kao urednik Bosanskog radija, koji se emitira za govorno područje Balkana. Međutim, tamo ostaje kratko. Saznaje da mu je majka jako bolesna te se odlučuje vratiti u rodne Vukeljiće. U teškom periodu života, punom neizvjesnosti za majčino zdravlje, Salem će upoznati i ženu svog života, suprugu Nihadu s kojom ima sina Kemala.
Kompletnu priču čitajte u magazinu Azra.
