Indira Kučuk-Sorguč i Dragan Marinković Maca: I u bari moraš biti lokvanj

Piše: Redakcija

Mogao je ovo biti još jedan intervju u nizu. Klasični. Bio bi presjek i svega onoga o čemu ona godinama piše u svojim knjigama, ali i kolumnama našeg magazina, dok bi nas on proveo kroz svoje najvažnije, uspješne i manje uspješne, predstave, filmove, show programe…

Međutim, Indiru Kučuk-Sorguč i Dragana Marinkovića Macu željeli smo vidjeti u drugačijoj ulozi. Onoj, u kojoj će, propitujući jedno drugo, analizirati uvijek aktuelne muško-ženske odnose (o čemu progovaraju i u hit predstavi „Ja, mahalac”), ne zanemarujući pri tome ni sve zanimljive i manje zanimljive pojavnosti trenutnog društvenog konteksta.

Fudbalskim rječnikom kazano, u skoro devedesetominutnom razgovoru nije bilo crvenih kartona i ofsajda. Bilo je pogodaka u srijedu, dobre energije i zdravog humora…

U sarajevskom smo „Konaku”. Ovdje je Draganova adresa otkad igra „Mahalca”. Mama, kaže, kuha najbolje na svijetu, ali on, ipak, bira hotelsku uslugu.

Dovezao se u svom renaultu. Tačno na vrijeme. S njim je i Indira. Tek su se vratili s regionalnih gostovanja. Dan ih je dijelio do novog, repriznog igranja „Mahalca” u Sarajevu.

Telefoni zvone. Karata nema. Prodate su već ranije. „Ja, mahalac” je najgledaniji i najuspješniji pozorišni projekt u zemlji. Prepoznali su to i vlasnici „Gume Pro” i odlučili da Marinković ne vozi svoje, već njihovo auto. Supruga Tijana je, vjerovatno, sretna zbog toga. Jer, više svađe oko ključeva nema.
Indira: Jesi li zakonačio dobro ili loše?

Maca: Dobro. Ne može ovo biti loše konačište.

Indira: Primjećuješ li da si preko puta najstarije crkve u BiH?
Maca: Je li? To nisam znao. Sada se sjećam, ovdje sam krstio sina Lava. A, kada me pitaš za crkvu, sjetio sam se svoje pokojne bake Marije. Kada god bi prolazila pored neke bogomolje, nije bitno je li katolička, pravoslavna crkva ili džamija, ona se molila i krstila. Jednom sam je, dok sam još klinac bio, pitao: “Kako to?” A, ona mi kaže: “Sine, jedan je Bog, samo mu se svi drugačije mole”. To, zapravo, treba da bude osnova svih naših odnosa.

Da ne ispadne kako ja sad nešto bivam spektakularno pametan, Meša Selimović je to predivno objasnio, kada su ga neki maliciozni i nedobronamjerni ljudi pitali koje je vjere, i vjerovatno zašto je u Beogradu, odgovorio: “A, koliko to Bogova ima?”

Indira: Pošto je Meša vječita moneta za potkusurivanje, imaš li ti monetu koju preferiraš?

Maca: Monetu, da. Shakespeareova – Biti spreman, to je sve. Čovjek se cijeli život uči, a na kraju umre glup. Mislim da je pokušati biti spreman mnogo lakše. Naravno, tu se podrazumijevaju obrazovanje, elokvencija, inteligencija, ulična škola, kućno vaspitanje… Za svakog čovjeka je bitno da i zatečen reaguje spreman.

Indira: A ove monete koje su u opticaju?
Maca: Divna stvar. Kada sam bio mali, prvo sam rekao keš, pa onda mama. Novac ti ne može zamijeniti sreću ili zdravlje, ali je neophodan.

Indira: Imamo mi onu repliku: novac kvari čovjeka. Ali, da ne pametujemo previše, treba da se smijemo. Kako Maca ganja ove mačiće?

Maca: Mačića ima čudo jedno. Ali ne, ne ganjam.

Indira: Sudeći po onome koliko se nas dvoje družimo, čini mi se da su kod tebe te stvari završena priča. Znaš ono: Rado se sjećam…

Maca: (smijeh). Mislim da si ti riba, neću reći s muškim mozgom, već s muškom psihologijom.

Indira: Moram te podsjetiti na film “Love Ranch” koji smo gledali dok smo bili u termama Tuhelj. Igraju Helen Mirren i Joe Pesci. Komentirajući tom prilikom šta muškarac poput tebe traži u ženi i šta žena poput mene traži u muškarcu, rekao si da bi volio imati onakvu ženu kao u filmu. Zašto?

Maca: Mene ne zanima forma već suština. Stvar je u tome da su dvoje ljudi zajedno samo onoliko koliko se prate. Kada si dobar, loš, zao, nevažno… i kada pored sebe imaš nekoga ko ti daje krila, naravno i ti toj osobi, mislim da je to rješenje dugoročnog opstanka dvoje ljudi. A, ako mene pitaš, mislim da je ljubav izmislila sirotinja.

Indira: Ja sam, zapravo, potpuni idealist. Vjerujem u jednu ljubav, ne u više njih. Vjerujem da se čovjek jednom može istinski zaljubiti i ako je pametan tu ljubav održati. Pošto sam ja jako pametna, muški pametna, ja onda ne dam da me zavaraju druge stvari. Dakle, vjerujem u to da postoji ljubav, da ona može da živi.

Maca: Ali, treba napraviti distinkciju između ljubavi i zaljubljenosti.

Indira: Naravno. Kada kažem ljubav, ne mislim na prolazne varijante, već na pravu ljubav u koju stalno moraš ulagati. Jesi li ti imun na sujetu?

Maca: Kažu glumci sujetni. Ma, ne, sujetni su svi. Sujetna je i ona blagajnica ili onaj moler. Zamisli da mu kažeš: “Hej, ne valja ti onaj zid”. Odmah bi ti odgovorio: “Kako ne valja? Nemoj meni toga…”

Ja funkcionišem na način da ne dam pardona nikome. Ako sam u bari, onda moram biti lokvanj, u najmanju ruku. Kod tebe prepoznajem mnoge karakterne osobine slične mojim. Samo što je moj prag tolerancije -24, a tvoj – 22 (smijeh). Sujeta je jedno, a objeda nešto drugo. Ovdje ljudi imaju potrebu da ti se ničim izazvani napsuju majke.

Indira: Vidiš, dušmani mene pokreću. Oni su motivacijski faktor za mene. Bez tog dušmanluka bila bih jedna jegulja obična, jedna pihtija uspavana, potpuno neambiciozna. Naravno, ne volim što smo stalno na toj liniji traženja civlizacijskog homo sapiensa… Ali, isto tako mislim da u drugim, uređenijim društvenim sistemima ne bih mogla funkcionirati.

Ovdje je važno da se ljudi oslobode tog pritiska uspjeha koji drugi naprave. Da oslobode taj mehanizam u sebi i da počnu i sami bivati uspješni. Dok ne oslobodiš taj mehanizam u sebi, ti ne možeš profunkcionirati.

Maca: To je ona priča o tarabama…

Kompletan tekst možete pročitati u printanom izdanju magazina “Azra” (br. 855)

[nggallery id=52]

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti