Vazda je bilo i bit će žena koje su znale zadovoljit’ mušku „dušu”. I ostajale u lijepom sjećanju.
Kad sam nedavno bila u Splitu, uhvatila sam muško ćakulanje u jednom njihovom bircuzu. Udarilo je novembarsko sunce i njihovi marineri su izašli u improviziranu baštu i baš k’o i mi mahalali uz kafu.
– E, a što je šporka riva danas. Nevira nanijela travuljine pa je sve nekakvo bidno.
– Ajme, u kakvom mi to gradu život činimo, ni balun se ne igra pari nekad – dobaci drugi barba.
Utom pored nas prođe jedna starija riba na kojoj se odmah vidi da je osvajala muška srca vrlo brzo i vrlo lahko.
A ovi ofucali galebovi nisu skidali oka s nje. Kao da im se čitav njihov „bidni” život odvio namah u glavi.
– Ajme meni, je li ono Luce? Je, je, eno je čini đir. Kakva je to ribetina bila. I sad je za lancuna.
– Znala nam je ugađat’. He, kad je vidiš, mudante same spadaju.
– Žena i po. Kakve ove danas. Nekad je bilo vrime za prave ženetine, a ne k’o ove sve puke papeline.
Onda su krenule i one „osjećajnije” note: te kako je Luce znala osvojit’ njih tuce. A vrh cijele priče, koja nije vrijeđala ni Luce ni takve žene, nego im samo dizala cijenu, bilo je kad je jedan od ovih veterana lova i ribolova, izgovorio antologijsku:
– E, aaaaaaa, ća ćemo… imala je dušu.
Da, da, nekad su i kurve imale dušu. Znale ugodit’ mušku. Nije izostala i priča nakon onih stvari. One bi se unijele i slušale, tješile pođahkad i drugačije od onoga što se očekuje od žena takvog kova, i bezbeli na sve načine čuvale svoje mušterije.
To je bilo vrijeme kad je svako imao svog bricu, svoju ženu i svoju kurvu.
A danas – e, pa danas svi to isto imamo, ali puta sto. Danas jedan brico, jedna žena i jedna kurva, a sutra drugi brico, druga žena, druga kurva. I tako ukrug pa ko kome dodije. A svako svakom dodije dok si rek’o britva.
Nekad je onaj prisvojni pridjev „svoj-svoja” nešto značio. Nekad su se ljudi obavezivali na jedno al’ vrijedno. Danas je i ono najvrednije nipodašto.
Danas je sve obezvrijeđeno. I brice i doktori i supruge i muževi i obične kurve. Samo su one duševne kurve i dalje na cijeni.
To su one koje nemaju dušu kao ove iz priče splitskih barbi nego su rođene rospije.
E, takve su vazda na cijeni.
K’o jedna naša koja se godinama zabavljala s jednim okej tipom, ali skroz atipičnim. Nit’ je gled’o tekme, nit’ se nešto provodio s jaranima, nit’ je hojc’o sa ženama. Umjesto piva, pio je smreku. Ta solida je za naše pojmove pomalo čudna. Sve u svemu, gotivan za svaku normalnu ženu. Čovjek bez ekscesa. Kod njega je sve na finjaka.
E takav je dobio fištriju za curu. Onu duševnu kalašturu. Kojoj valja samo ono što ne valja. Tako je ovom jadniku priređivala stalne šokove. A on se predav’o k’o Leklerk u “Alo, alo”. Diz’o ruke i pojavljiv’o se ponovo.
Jedna od njenih bezobraznih ekskurzija desila se na diplomskoj zabavi. Sve je bilo uredu dok joj nije piće udarilo u glavu i pomrškala se s njim. Iako su bili vjereni, to je nije omelo da se raskalašeno ponaša, povlači za kravatu svoje kolege s faksa i zaljeva i sebe i druge žestokim.
I dok je on zvjer’o u nju k’o u prazan špajz, ona se već s izabranikom za jednu noć udaljila iz sale za proslave.
On to nije odmah skont’o. K’o da mu je neko koprenu na oči stavio.
I kad mu je poslije zabave palo na pamet da je rospija mogla biti s drugim, uspjela ga je ubijediti da nije.
Je li to zato što joj se taj jednonoćni zagondžija nije svidio ili se ona njemu nije, nije ni važno.
Važnije je da je ona svoga vjerenika obrlatila i prevela opet na svoju stranu.
Nije on tolika letva nego je ona više jegulja. Jači joj je duševni kurvaluk.
Zna se prodat’ za nevinu i čistu. Zna slagat’, obmanut’, zavarat’. Toliko da se i udala za ovoga i njemu je život procvjet’o. Jer, ona vodi „porodični” biznis, i fizički i duševno se kurva i pos’o je hoće. Pred takvim je brisan prostor.
Ona je čovjek ovog vremena.
A čovjek novog vremena nije duševan.
Jedino što on ima a dolazi iz duše jeste bijeda koja iz svakog prikrajka vreba.
Eh, da mi sad neko može i hoće odgovoriti na pitanje gdje su nestale stare dobre kurve???
Indira Kučuk-Sorguč