Teme

Odavno naša novina nije imala tužniju priču: Naš Hamza je mali, veliki borac

Amina, Hamza i Adis Alaim

Priča o našem malom lavu Hamzi počinje urednom trudnoćom i terminskim porođajem. Željno iščekivano bebče, kojem je mama redovno pjevala pjesmice i pričala priče još dok je bio u stomaku. Već je bilo polemike da li će to biti mamin rukometaš ili babin fudbaler, da li će svirati klavir ili harmoniku. Stiže na dan termina, 23. 12. 2015. godine. Kod kuće krevetić spreman čeka i igračke, nana baklavu napravila, a mi uzbuđeni zbog dolaska sinčine. Doktor i bez obzira na upozorenje drugog mlađeg kolege doktora, koji mu je sugerirao da je beba velika, odlučuje se na prirodni porođaj ubjedivši me da nemam razloga za brigu, jer sala je preko puta, i da će se sve riješiti ukoliko se uplašim na bilo koji način. Porođaj počinje, muž je tu uz mene i nažalost ostvaruju se najgori strahovi, beba je zaglavljena u porođajnom kanalu. Sala puna doktora, vika, strah, vakum i Hamza se rađa, ali nažalost on ide odmah na intenzivnu, a ja u operacionu salu. Odmah je stavljen u stanje kome i priključen na aparate pod dijagnozom hipoksično-ishemijska encefalopatija (lezija mozga, koja se razvija zbog manjka kisika i poremećaja cirkulacije).

Budim se, muž sa krvavim očima i blijedog lica negdje na bolničkom hodniku dok me voze, pokušava s lažnim osmijehom ubijediti me da je beba dobro i da je “samo malo u inkubatoru “. Nažalost naša beba nije bila dobro. Svaki dan bili smo gore, dizali ruke nebesima, molili Boga da samo se probudi pa za ostalo cemo lako. Peti dan je dobio dekubitis, a samo da ste ga mogli vidjeti mojim očima, pa bila je to najljepša beba na cijelom svijetu i dok su mi se niz lice slijevale suze razmišljala sam samo kako ću život nastavit ako mi ga Bog uzme, čak i tako malen bio je isti muž. Nova Godina, Sarajevo cijelo slavi…ja i muž teškim koracima koračamo niz stepenice „Klinike za ginekologiju i porodiljstvo“  na Jezeru, i mokrih lica od suza, cijeli svijet slavi, a mi proživljavamo najgore dane života. Dešava se čudo baš tu noć, on se budi, a mi trčimo nazad da ga vidimo. Iako je to bilo na tren on dolazi svijesti polako i uistinu s tom Novom Godinom počinje njegov život i borba za njega.

Samo kad se sjetim skoro atletske discipline, izdajanja mlijeka za bebu jer nije znao regularno da doji zbog predhodnih sondi, ali uspjeli smo barem tako. Nakon bolnice činilo se da baš sve je kako bi i trebalo biti, ali naša sreća nije dugo potrajala. Zbog traumatičnog porođaja i frakture lobanje počinju napadi i hospitalizacije, hipertonus, cista na mozgu, oftamološki problemi i niz drugih. Ni sami nismo znali šta nam je činiti niti šta se dešava zbog tih napada, pa bez “potpisa” uzimamo dijete i privatno odlazimo u Tursku…

Kompletnu priču čitajte u magazinu Azra.