U jugoslavenskoj je kinematografiji malo onih koji su imali toliko velikih i uspješnih uloga kao što ih je imala Milena Dravić, a još je manje glumica koje su ostvarile tako uspješnu filmsku, pozorišnu i televizijsku karijeru. Milena Dravić, koja je preminula 14. oktobra prošle godine, bila je jedna od najvećih diva i jedna od onih koje su na svakoga ko ih je upoznao ostavio topao dojam skromne i elegantne dame, a ne umišljene zvijezde.
Rođena je 5. oktobra 1940. godine u Beogradu, gdje je odrasla s majkom Anom, ocem Milenkom i bratom Radom. Njena je teta primijetila da ima talenta za recitiranje i da joj se sviđa biti u centru pažnje te je savjetovala da ju upišu na balet. Pohađala je baletnu školu i godinama mislila da će biti profesionalna balerina.
– Otkad znam za sebe uvijek sam imala puno obaveza i nikad nisam bila dokona. Pohađala sam paralelno dvije škole – baletnu i gimnaziju i učila treću, školu života. Sjećam se trčanja sa satova u baletnoj školi u gimnaziju i večeri koje sam provodila na trećoj galeriji Narodnog pozorišta. Svi učenici baletne škole tada su dobivali besplatne ulaznice za pozorište i to je bila moja treća škola koja mi je najviše donijela i pomogla u kasnijim odlukama – rekla je za svojevremeno Dravić.
Upravo u baletnoj školi primijetili su njen talent za glumu. Profesorica Sonja Dojčinović poslala ju je na audiciju za film “Cesta duga godinu dana” Giuseppea De Santisa, no ulogu nije dobila jer je bila premlada. U to vrijeme s prijateljicama je otišla na audiciju za manekenke i pojavila se na naslovnici časopisa “Duga”. Njeni roditelji za to nisu ni znali i nije im bilo drago, ali upravo ta naslovnica bila je presudna za njezinu glumačku karijeru. Jer tamo je primijetio redatelj František Čap i dao joj ulogu u filmu “Vrata ostaju otvorena”. Imala je samo 16 godina.
– Cijelo ljeto sam provela na snimanju u Sarajevu. U jesen sam se vratila u školu i nastavila tamo gdje sam stala. Nekako, ja tome nisam pridavala neki poseban značaj. Moji roditelji su imali neku ogradu prema tome, kao, ‘nek se dijete malo zabavi’. Ja sam im zbog toga i danas beskrajno zahvalna. Najvažnije je za mene u to vrijeme bilo da završim obje škole i sama utrem svoj put – rekla je Milena.
U svom je životu postigla neslućene visine, a sve je počelo u Beogradu. Gradu u kojem je rođena, koji je toliko obožavala. No, nikada bahato i nametljivo, već onako kako se voli mjesto svog djetinjstva i odrastanja. U tom gradu se rodila i prije negoli je ušla u svijet glume, okušala se u manekenstvu. Pravi je prvi i veliki uspjeh ipak doživjela ulogom u ‘Prekobrojnoj’ Branka Bauera. Stigla je u tom nekom periodu i na televiziju, a filmom ‘WR Misterija orgazma’ u Cannesu 1971. godine dobila čestitke i od Yoko Ono, Jacka Nicholsona, Johna Lennona. Zbog sukoba s američkom novinarkom izmaknula je Mileni uloga u ‘Bitki za Neretvu’, no igrala je u ‘Sutjesci’. Nisu Nicholson i Lennon te Yoko Ono bili jedini koji su sreli Dravić. Hitchcock se s njom družio u Beogradu, a Lizi Minnelli darovala je opanke. Upoznala je tijekom godina Roberta de Nira, Clinta Eastwooda, Avu Gardner.
Prvi brak bio je s rediteljem Mladomirom Purišom Đorđevićem, s kojim se razvela nakon nekoliko godina, a zatim s redateljem Vojislavom Kokanom Rakonjcem, s kojim je bila sve do njegove prerane smrti 1969. godine. Na snimanju filma “Horoskop” upoznala je Dragana Nikolića, tada mladog glumca u usponu, a dvije godine kasnije, dok su snimali “Kako su se volele dvije budale”, vjenčali su se u – pauzi za ručak.
– Usred snimanja jednog filma, zamolili smo redatelja da nas pusti na pauzu. Poveli smo i našu kumu Seku Sablić i otišli u općinu Vračar. Nakon toga smo se vratili na snimanje i nastavili raditi kao da se ništa nije dogodilo – rekla je Dravić. S vjenčanja nemaju nijednu fotografiju, a zajedno su ostali 45 godina, sve do Draganove smrti 2016. godine.
– Ona je tad već bila popularna, a meni je to bio, čini mi se, treći ili četvrti film. Tad sam prvi put vidio Milenu Dravić uživo. Bilo nas je petorica momaka koji su igrali velike uloge, a ona je igrala jedinu žensku ulogu u filmu. Na snimanju smo se sprijateljili. Bilo je to jedno veliko druženje, a kasnije se rodila ljubav. Kad sam joj prišao, imao sam dojam da mi je to stara školska prijateljica koju dugo nisam vidio ili neka djevojka iz kraja koju poznajem cijeli život. Upravo u tome je njena prava veličina. Osvojila me je svojom neposrednošću i normalnošću, usprkos velikoj popularnosti koju je već tad uživala. Mogla se ponašati kako hoće i nitko joj ne bi zamjerio jer je već tada bila jedna od naših najvećih zvijezda. To je nešto čime ona plijeni i osvaja – rekao je o njoj Nikolić. Nisu imali djece, a Dragan je ispričao koja je tajna njihovog dugovječnog braka.
– Uvijek moraju postojati tolerancija i razumijevanje, pa onda sve ostalo. Za brak koji traje duže od 30 godina može se naći više razloga da se prekine nego da opstane. Smatram da je najlakše nešto presjeći i završiti, mnogo je teže boriti se. Ponekad i mala svađa može osvježiti dan. Ponekad je potrebno biti i ljubomoran jer je i to jedan od pokazatelja ljubavi, samo što ja nisam to pokazivao. Što se nekih svađa tiče, Milena je uvijek bila glasnija, ali je i brže praštala – rekao je.
Devedesetih kada je počeo rat, Milena je bila jedna od rijetkih koje su ga osudile, a kasnije je bila jedna od prvih javnih osoba koja je kritizirala Slobodana Miloševića. Protiv njegove diktature prosvjedovala je na ulicama Beograda.
– Nikad nisam, a i nikada neću, pripadati bilo kojoj političkoj stranci. Ali tada sam dizala glas protiv rata, nasilja i bijede u koju nas je Milošević uvukao. Izlazila sam na ulice u svoje ime, kao obična građanka i prosvjedovala – rekla je svojevremeno u intervjuu za Jutarnji list, zbog čega je kažnjena i na srbijanskoj televiziji nije radila 20 godina.
– Mnogi su, poput mene, bili stavljeni na led. Povjerovala sam da će poslije svrgnuća Miloševića u listopadu 2000. doći bolji dani za Srbiju. Nade su se ugasile nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića i nisam jedina koja je zabrinuta za našu budućnost. Od tada smo pošli unatrag. Znam i to da sam zbog svoga građanskog stajališta i danas u ladicama u kojima neke utjecajne retrogradne snage drže zaključana imena neposlušnih i buntovnih iz Miloševićevih dana. Drugima pak smeta što sam ostavila traga u doba Titova režima, koji im nije po volji. Kako nisam od onih koji moćnike vuku za rukav, ne čudim se što me ponekad zaobiđu i kad ne bi smjeli – izjavila je.
Kad su početkom devedesetih počele revizionističke akcije na svim stranama, Dravić je hrabro rekla kako se ponosi svim svojim ulogama.
– Ne pada mi na pamet, iskreno da vam kažem, da se stidim ijedne uloge koju sam odigrala u radnim filmovima. Jer onda bih morala poništiti što sam se rodila u vremenu u kojem jesam, ljubav svojih roditelja koji su me stvorili. Kompletna moja generacija bi, u tom slučaju, trebala biti osuđena što je rođena. Mi smo živjeli i radili u tom vremenu i podnijet ćemo ga sa svim posljedicama. Rođeni smo u strahu i, kako ide, izgleda da ćemo i završiti u strahu. S ideologijama nisam imala posla, ni prije ni poslije. Jednostavno, imala sam glumački zadatak kojim sam se bavila – rekla je.
Posljednje pojavljivanje bilo je 20. maja prošle godine kada je kao članica žirija uručila nagragu Nataši Ninković. Nedugo nakon što je preminuo Dragan Nikolić, Milena je saznala da je također bolesna. Dvije godine se borila, a 14. oktobra prošle godine preminula je u beogradskoj bolnici u 79. godini života.