Teme

Godinu nakon samoubistva kćerke: Ovo je Anne Marie Alves Ćurčić govorila za Azru

Jučer je bilo tačno godinu od trenutka kada je  Regijom  odjeknula tužna vijest da je 25-godišnja srbijanska manekenka i voditeljica Marija Ćurčić izvršila samubistvo. Ugasio se jedan mladi život. Nevjerica i muk. Mladost je prekinuta, a ovaj tragični ishod niko nije mogao da predvidi. Marija, kćerka muzičara Đorđa Ćurčića i ugledne novinarke Al Jazeera Balkans, Anne Marie Alves Ćurčić, bila je djevojka vedrog i pozitivnog duha. Nesvakidašnje lijepa. Studirala je odnose s javnošću. U svijet manekenstva ušla je sa 16 godina, a već sa 17 je postala voditeljica na lokalnoj MTV televiziji. Ni najmanji trag bilo kakve poteškoće s kojom nije mogla da se nosi, njeno lice nije otkrivalo. Individualna tuga je jedinstvena za osobu koja ju je doživjela, ali njena majka Anne smogla je snage javno govoriti o ovom problemu. Učinila je to u intervjuu koji je u trećem mjesecu ove godine dala za naš magazin.  Žena koja je prije godinu  doživjela najstrašniju, najužasniju tragediju koju jedan roditelj može da doživi – ostala je bez svog djeteta, u najtežim trenucima je pokrenula kampanju “Važno je” s ciljem podizanja svijesti o važnosti brige o mentalnom zdravlju. Nije lako vratiti vrijeme unazad…, ali njena kampanja mogla bi biti od pomoći onima koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji kao njena porodica. Jer, važno je govoriti, važno je… prevenirati, važno je… biti ruka pomoći.

– Ništa nije toliko teško u poređenju s bremenom tuge, bremenom bola s kojim ćemo živjeti dok nas ima, apsolutno ništa. Da budem potpuno iskrena – potreba da pokrenem ovu kampanju proističe prije svega  iz želje da slavim Marijin život, da slavim život njene mlađe sestre, živote naših bližnjih, naših prijatelja, živote svih onih koji nam pružaju podršku, bilo da ih lično poznajemo ili ne. To mi jedino ima smisla. I to mi daje snagu. Uz to, u protekla tri mjeseca mi se javio zaprepašćujuće veliki broj ljudi koji se nose s nerazumijevanjem okoline, pa i one neposredne, unutar porodice, zbog mentalnih poteškoća s kojima se nose. Život je toliko dragocijen, u svakom od nas je ljepota čitavog Univerzuma. Ima li boljeg načina da slavimo život onih koje volimo do pomažući jedni drugima? Posebno danas, kada statistike govore da razmjere problema postaju alarmantne. Ne možemo ostati skrštenih ruku, jednoj jedinoj osobi da pomognemo, učinit ćemo veliku stvar.

 Da li je neophodno da se čovjeku desi neka tragedija, da bi postao svjestan problema koje inače zanemarujemo, pri tom mislim na despresiju i anksioznosti?

– Nije jednostavno dati odgovor bez rizika da skliznemo u neke generalizacije, pri tome sam laik, čini mi se da je ovo prije pitanje za stručnjake. Ne mislim da je nužno da se dogodi tragedija. Mislim da je to prije pitanje našeg ličnog odnosa prema toj problematici, koliko toga znamo, prepoznajemo, da li je to za nas, ali i naše neposredno okruženje tabu ili ne…Istovremeno, ne mislim da doživjeti tragediju ad hoc dovodi do veće osvještenosti,  mislim da je i to individualna stvar jer se sa gubitkom ljudi različito nose. Svakako da to može doprinijeti većoj osvješćenosti, ali ne mora nužno biti pravilo. Ponavljam, nisam stručnjak, to je samo moje mišljenje.

 U Srbiji, a mislim da je situacija ista i u zemljama u okruženju, ne postoji Strategija o prevenciji suicida, s druge strane mentalno zdravlje je i dalje u dobroj mjeri tabu tema na ovim prostorima, odlazak  psihologu ili psihijatru nažalost jeste, a ne bi smio biti stigmatiziran; koliko je važno govoriti o ovim problemima  o kojima ljudi najčešće šute?

– Pitanjem ste dali odgovor. Sve dok se briga o mentalnom zdravlju bude percipirala kao nešto apstraktno, sve dok ne budemo svjesni da je odlazak kod psihologa ili psihijatra isto što i odlazak kod doktora opće prakse, trebalo bi da zvonimo na sva zvona. Govoriti o tome kako se osjećamo, šta nas tišti, ne smije biti tabu. Ne smijemo imati osjećaj krivice zbog onog što osjećamo, niti nas treba biti sramota da zbog toga potražimo pomoć. Mentalne poteškoće poput depresije, anksioznosti se, uz stručnu pomoć, mogu prevazići.  Zato je od krucijalne važnosti da se o tome otvoreno govori, da se prije svega radi na edukaciji bez koje je teško očekivati efikasnu prevenciju, destigmatizaciju osoba koje se nose s mentalnim poteškoćama. Uz to, ne smijemo gubiti iz vida činjenicu da tek počinjemo da iskijavamo traume devedesetih, da živimo u surovim vremenima u kojem je izloženost nasilju, makar i “samo” verbalnom, svakodnevna pojava – pogledajte samo kakav nam je javni diskurs. Dakle, veoma je važno govoriti o tome, tim prije što se u Srbiji još uvijek čeka na usvajanje Nacionalne strategije o zaštiti mentalnog zdravlja, o prevenciji suicida da i ne govorim.

 Sada kada vratite vrijeme unazad, da li ipak postoje neki znakovi depresije koje je Marija pokazivala?

– Ne, kod Marije nikada nismo primijetili nikakve znakove depresije. Nikada. Što se to pitanje “zašto” s kojim se budimo, s kojim živimo, čini neopisivo teškim…

 Ko Vam je bio najveća podrška proteklih mjeseci, kako ste smogli snage, i u čemu je pronalazite za život dalje?

– Prije svega porodica i bliski prijatelji, kao i bliski prijatelji naših kćerki. Nevjerovatna su ta djeca, predivna su to ljudska bića, toliko dobrote, toliko ljepote nose u sebi. Ovom prilikom želim da se i ovako javno zahvalim i mojim kolegama – divni ste, ljudi dragi, ganuti smo Vašom podrškom i pažnjom. Snagu za život dalje mi prije svega daje moja mlađa kćerka Jelena, moj mali, veliki heroj, srca velikog kao kuća. Snagu mi daje Marija, ljubavlju, radošću i ljepotom kojom je ispunila naše živote…Snagu mi daje moja porodica, prijatelji. I kao što sam već navela, snagu mi daje i duboko uvjerenje da pomažući drugima možemo slaviti živote onih koji nisu više sa nama.

 Na šta bi najviše roditelji trebalo da obrate pažnju kada je depresija u pitanju?

– Razgovarajte sa svojom djecom. Osluškujte ih, potražite pomoć ukoliko se pokaže potrebnim.

 Svi oni koji ne razumiju svu težinu i važnost brige o mentalnom zdravlju, nerijetko ne olakšavaju porodicama koje je zadesila ovakva ili slična tragedija. Šta Vi savjetujete porodicama kojima se desilo slična tragedija, kako da se odupru pritiscima i „mišljenju komšiluka“?

– Posljednja stvar o kojoj treba da brinu je “mišljenje komšiluka”. Lično nisam imala neprijatna iskustva, ali znam da je to prisutno, posebno u manjim sredinama. Što ponovo ukazuje na važnost edukacije, na važnost postojanja adekvatne i sistemske podrške porodicama koje su doživjele takav gubitak. Bojim se da se o tome najmanje govori i da je zaista pitanje puke sreće da li će dobiti prijeko potrebnu podršku, uključujući i onu stručnu. 

U čemu danas pronalazite svoj mir? Da li je to posao kojim se bavite ili ipak nešto drugo?

– Sve je previše svježe da bih mogla da kažem da u nečemu pronalazim mir. No, činjenica da radim posao koji volim, da se polako vraćam fotografiji kojom se bavim iz hobija, svakako je put ka pronalaženju neke vrste mira.

 Čemu Vas je ovo iskustvo naučilo?

– Da je život brutalno nepredvidiv.

 Čime objašnjavate što u većoj mjeri nije razvijenja svijest o ovom problemu, zašto je mnogima, prvenstveno na ovim prostorima, lakše živjeti prema principu  „guranje problema pod tepih“?

– Jer je većina tako naučena. Jer se mentalne poteškoće tretiraju kao slabost, kao razmaženost. Jer se mora biti jak. Jer je svijest da se žive tuđi, a ne vlastiti životi. Jer žmurimo pred vlastitom površnošću kako prema drugima, tako i prema sebi samim. Sami sebe ne poznajemo, niti posjedujemo vještine da to otkrijemo. One se uče. Problem je što oni koji bi mogli tome da nas nauče, ukoliko ih ima,  nisu dovoljno vidljivi.

 Jeste li optimistični da će se sva problematika u vezi s mentalnim zdravljem institucionalno bolje rješavati u skorijoj budućnosti?

– Nadam se da hoće, želim da vjerujem da hoće. Premijerka Srbije je, u odgovoru na moje otvoreno pismo, najavila da bi Strategija mogla biti usvojena do kraja mjeseca, a potom proslijeđena u Skupštinu. Potez koji je, ukoliko se ostvari, svakako za pozdraviti.  No, ne smije se izgubiti iz vida da je  to tek prvi korak u maratonskoj trci koja je pred nama. Važno je da je istrčimo do kraja.