Teme

Alfred Nobel: Osoba treba biti dostojna da primi moju nagradu

Foto: Wikipedia

Od Marie Curie, koja ne samo da je bila prva žena dobitnica Nobelove nagrade, već i prva osoba koja je dobila nagradu za dvije različite kategorije, Aung San Suu Kyi, jedine osobe koja je dobila nagradu dok je bila u kućnom pritvoru, pa sve do Alberta Einsteina i Ive Andrića, Nobelova nagrada svake godine slavi izuzetna postignuća univerzalnih genijalaca i briljantnih pojedinaca. Ali, sve više intrigira kako je nastala i zašto je prate kontroverze

 

Od 1901. godine, svakog 10. decembra, tradicionalno se u Norveškoj i Švedskoj u nekoliko kategorija dodjeljuju Nobelove nagrade. U Oslu se uručuje nagrada za mir, dok one iz područja fizike, hemije, medicine i književnosti u Stockholmu predaje sam švedski kralj, uz zdravicu za pokrovitelja riječima: „Dame i gospodo, nazdravimo svi u čast velikog darovatelja Alfreda Nobela!“.

No, iako u svijetu ne postoji prestižnija nagrada od Nobelove, malo je poznata životna priča njenog utemeljitelja. Njemački biograf i profesor hemije iz Bonna Fritz Vögtle ga opisuje: „ Sigurno je bio jedan od najbogatijih ljudi tog vremena. Ustanovio je ogromne kompanije u Švedskoj i po cijelom svijetu, bio je poslovan čovjek i neprestano je bio na putu. No, isto tako se i dalje bavio fizikom i hemijom“. 

 Sklonost ka izumiteljstvu

Švedski hemičar, industrijalac i pronalazač Alfred Bernard Nobel rođen je 21. oktobra 1833. godine u Stockholmu. Sklonost izumiteljstvu naslijedio je od oca Immanuela, koji je izumio šperploču, ali je poseban interes iskazao za barut, koji će njegovu porodicu odvesti i do Rusije. Naime, Alfredov otac je postao graditelj morskih mina za rusku vojsku koja je ratovala u Krimskom ratu. U novoj zemlji ih, međutim, nije čekao lagodan život, naprotiv, bili su na ivici siromaštva, pa je mladi Alfred radio kao prodavač šibica na ulici.

Iako im nije dala materijalno blagostanje, Rusija je Alfredu i njegovoj braći omogućila da steknu vrhunsko obrazovanje. Alfred je sav svoj fokus stavio na hemiju i jezike. Nakon što je završen Krimski rat, 1856. godine, Alfred se s roditeljima vraća u Švedsku i posvećuje istraživanju eksploziva. Posebno se orijentira na nitroglicerin i njegovu primjenu u industriji. Nobel je počeo da proizvodi gliceril-trinitrat. No, dok znanje nije usavršio, prilikom rukovanja eksplozivnom tečnošću znalo je doći i do eksplozija. Jedna je bila naročito kobna. Godine 1865., njegova fabrika je eksplodirala, među pet poginulih bio je i njegov brat Emil. Kasnije je otkrio da je eksploziv siguran ako ga apsorbira infuzorna zemlja. Mješavinu su prodavali u vidu šipki premazanih voskom, odnosno kao “dinamit”.

Dinamitom i kasnijim patentom, praskavom želatinom, još moćnijom od dinamita, zaradio je bogatstvo koje je kasnije ostavio u naslijeđe kao fondaciju.

Iako mu danas neki spočitavaju da je novac zaradio na ratu, zaboravljaju da su oba ova patenta korištena, prije svega, pri miniranju u rudnicima.

Zlatna i dijamantna groznica bile su glavni uzrok potražnje. Alfred Nobel je posjedovao nekoliko naftnih polja u Rusiji od kojih je profitirao. Njegovi pronalasci su bili raznovrsni i imao je otprilike 355 patenata. Hemijski element s rednim brojem 102 je po njemu dobio ime nobelijum.

Vrijednost Nobelovog bogatstva do njegove se smrti popela na više od 31 milion švedskih kruna.

Bio je i dramski pisac

Alfred Nobel bio je i dramski pisac. Napisao je dvojezičnu dramu „Nemesis“, baziranu na stvarnom događaju. Glavni lik drame, Beatris Cenci je stvarna osoba, osuđena na smrt i pogubljena 11. septembra 1599., u Rimu. U knjizi on opisuje događaje koji su prethodili njenoj kazni. Drama „Nemesis“ je prvi put objavljena 1896., u Parizu, malo prije njegove smrti.

Ovako sadržajan život nosi i brojne zgode od kojih nisu sve legende. Jedna je u vezi s činjenicom kako je nastala Nobelova nagrada. Naime, kada je skromni Šveđanin po imenu Ludwig Nobel umro 1888. godine, francuski novinari su ga pomiješali s njegovim mlađim bratom Alfredom, čuvenim švedskim privrednikom i izumiteljem koji je stekao veliko bogatstvo nakon što je izumio dinamit. U smrtovnicama koje su bile objavljene u pariskim novinama je pisalo: „Trgovac smrti je mrtav!“

Alfred Nobel je tako imao kao rijetko ko priliku da čita vlastite smrtovnice. Dok su novinari mislili da je mrtav, nastavljajući njegovo ime pominjati u negativnom kontekstu, još uvijek živo, Alfredovo srce se jako brzo slomilo, zbog čega je i odlučio promijeniti svoju životnu priču prije nego što bude prekasno. Neko vrijeme je razmišljao o tome šta bi mogao učiniti, da bi 27. novembra 1895. godine krenuo u ralizaciju svoje ideje. Otišao je u švedsko-norveški klub u Parizu, sjeo za pisaći stol i napisao testament. Na četiri stranice je napisao spisak stvari koje će ostaviti svojim rođacima i svom osoblju, jer nije imao djece. U testamentu je zatražio da se ostatak njegovog imanja uloži u fond, “kamate koje će se svake godine distribuirati u obliku nagrada onima koji su tokom prethodne godine zaslužni za najveću korist za čovječanstvo.”

Napisao je i da se kamate trebaju podijeliti na pet jednakih dijelova i da se svaki dio da osobi koja je odgovorna za najvažnije otkriće u četiri kategorije te, konačno, jedan dio za osobu koja će uraditi najviše ili najbolje za bratstvo među narodima, za ukidanje ili smanjenje broja vojske i za održavanje i promoviranje mira. Kamate na kapital iz njegove fondacije, danas dosežu iznos od milion i sto hiljada eura za svaku od pet nagrada, te se prema Alfredovoj želji, dodjeljuju kao međunarodno priznaje za izuzetna dostignuća u službi čovječanstva.

– Moja je izrazita želja da se prilikom dodjele nagrade ne obraća pažnja na nacionalnost kandidata, nego samo na to da li je osoba dostojna da primi nagradu, bila ona iz Skandinavije ili ne  – napisao je Alfred Nobel.

Nakon što je završio s pisanjem testamenta, koji se sada čuva u sefu Nobelove fondacije u Stockholmu i koji nikada nije izložen, Alfred je zamolio četiri slučajna gospodina koja su se zadesila u klubu da budu svjedoci dokumenta, a 25-godišnjem pomoćniku Ragnaru Sohlmanu povjerio je izvršavanje svoje želje.

Naredne godine Alfred je umro. Mladi Sohlman je jako ozbiljno shvatio zadatak koji mu je povjerio Nobel, te je danima užurbano kočijom jurio Parizom, prikupljajući novac, papirologiju i dionice iz banaka. Spakovao je sve u kutije i otpremio ih u Švedsku, gdje je polako počeo da prodaje dionice, kako se kompanija ne bi ugasila.

Uprkos tome što je plemenita i korisna za cijelo čovječanstvo, Nobelova posljednja želja je na početku naišla na veliki otpor. Njegovi rođaci, koji nisu bili svjesni njegovog plana, bili su u šoku. Švedska kraljevska porodica ga je osudila zato što nije bio patriot, jer nagrađuje ljude svih nacionalnosti a ne samo Šveđane. Njegovo osoblje je bilo ogorčeno ogromnim administrativnim i organizacijskim troškovima takve operacije. No, njegova ideja je naišla i na mnoga odobrenja.

U Grčkoj je 1896. godine održavana Olimpijada, gdje se osjetila velika želja da se stvori svjetska porodica i oda priznanje ljudima koji su pomagali cijelom čovječanstvu. Ragner je vrijedno radio na Nobelovoj ostavštini, sticavši s vremenom sve veću podršku. Pet godina nakon što je njegov testament prvi put pročitan, prve Nobelove nagrade su dodijeljene u Švedskoj i Norveškoj 1901. godine.

Jedno stoljeće kasnije, u Stockholmu je otvoren i muzej. Arhitektonsko rješenje muzeja uradio je Erik Palmstedt. Muzej se nalazi u kvartu Gamla, jednom od najbolje očuvanih evropskih gradskih središta nastalih u srednjem vijeku. Muzej dijeli zgradu s Nobelovom bibliotekom i Švedskom akademijom nauka i umjetnosti, dok suvenirnica zbog svog originalnog asortimana spada u popularniji dio muzeja.

Nagrada za mir

Nagrada za mir spada u nagrade s najvećim svjetskim renomeom. Neki od svjetski poznatih dobitnika su Nelson Mandela, Majka Tereza, Albert Švajcer. Prošle godine otišla je u ruke Denisa Mukwege i Nadie Murad zbog njihove borbe protiv korištenja seksualnog nasilja kao oružja u ratu. Ovogodišnji dobitnik je etiopski šef vlade Abiy Ahmed. Važio je za jednog od favorita, zbog historijskog sklapanja mira s bivšim krvnim neprijateljem, Eritrejom. Svoje političko obećanje Abiy Ahmed sažeo je u jednu riječ: „Medemer“, što znači spojiti ili pomiriti. Etiopski premijer je pokušao da u rekordnom roku i ispuni to obećanje. Nakon što je stupio na dužnost, u aprilu 2018., to mu je i uspjelo. Hiljade političih zatvorenika je pušteno na slobodu dok je zabranjenim partijama ponovo omogućen rad. U septembru je Abiy Ahmed zbog svog historijskog angažmana dobio nagradu za mir i njemačke pokrajine Hessen.

Vječne kontraverze

No, Nobelovu nagradu su pratile i kontroverze. Prvi put 1999. godine, kada je otišla u ruke njemačkom piscu Gunteru Grassu. Nije krio da je u mladosti bio pripadnik SS jedinica, te se nakon što mu je uručena prisutnima obratio riječima:

– Baš kao što se i Nobelova nagrada, čim zaboravimo na svu pompu koja je obilježava, temelji na otkriću dinamita ili kao što su ostala čovjekova otkrića, radilo se o cijepanju atoma ili o razotkrivanju gena, istovremeno svijet obogatila i unesrećila, tako i književnost dokazuje svoju eksplozivnu moć.

No, najveća bura je izazvana kada je obznanjeno da će ove godine otići u ruke Poljakinji Olgi Tokarczuk, koja je laureat za prošlu, i Austrijancu Peteru Handkeu. Kako se ističe u obrazloženjima, Olga Tokarczuk nagrađena je za narativnu imaginaciju koja enciklopedijskom strašću predstavlja prelaženje granica kao oblik života, a Peter Handke za utjecajan rad koji lingvističkom inventivnošću istraživao periferiju i specifičnost ljudskoga iskustva.

Handke je u našim krajevima poznatiji kao kontroverzni, politički angažirani autor koji se godinama tokom rata u bivšoj Jugoslaviji zalagao za srbijanske interese. Godine 2005., svjedočio je pred Haškim sudom kao svjedok odbrane bivšeg predsjednika Srbije i SFRJ Slobodana Miloševića, dok je 2006. čak i govorio na njegovom sprovodu.

Mnogi svjetski intelektualci su digli svoj glas protiv ovogodišnjeg laureata, naglasivši da je sramotno dodijeliti nagradu Handkeu, jer to znači suprostaviti se izvornoj ideji Nobelove nagrade.

U kolumni za “New York Times” očitovao se bosanskohercegovački pisac Aleksandar Hemon, koji već godinama živi u Chicagu. Prisjetio se da se u mladosti divio Handkeu, no fascinacija njegovim spisateljskim umijećem je nestala nakon što je postao blizak s Miloševićem.

– Nisam mogao zamisliti da bi pisac koji je pisao o ‘anđelima na nebesima iznad Berlina koji čuvaju sve svoje građane’ mogao misliti da su muslimani u multietničkom Sarajevu masakrirali sami sebe, kako bi okrivili Srbe, te da su obje strane počinile masovna ubistva u Srebrenici. Handke je insistirao da je broj ubijenih Bošnjaka u Srebrenici preuveličan i da su Srbi tu propatili kao Židovi u vrijeme nacističkog terora – napisao je Hemon, oštro osudivši Švedsku akademiju, dodajući da je Handkeova politika poništila njegovu estetiku.

Pratite nas na društvenim mrežama