Bakira Hasečić, dobitnica priznanja Žena mira: Rana na duši je ostala, kćerke udadoh, ali ih ne ispratih ispod naših bijelih i crvenih ruža

Piše: Redakcija

Foto: Aldina Zaimović

 

U mozgu uvijek postoji jedna mrlja, koja se nikada ne može izbrisati, jer doživjela sam najgore što može žena da preživi. Gurali su me u stanicu javne bezbjednosti Višegrad, vojnici iz Srbije su me odveli od kuće

 

Razgovarala: Azra Kovačević

 

Iako su od završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu prošle 24 godine, rane žrtava, koje su preživjele ratna mučenja, zlostavljanja, ubijanja najmilijih, nikada nisu zarasle. Mnogi koji su bili primorani napustiti svoja ognjišta, nastavili su živjeti u drugim gradovima širom BiH, ali i svijeta, no svoj mir nikada nisu pronašli. Među njima je i Bakira Hasečić, jedna od više hiljada silovanih žena u ratu. Rođena je u Višegradu, gdje je provela djetinjstvo, mladost, udala se, rodila dvije kćerke, i kao i mnogi sugrađani zamišljala da će najljepše i najsretnije godine provesti upravo u svom rodnom gradu. Spletom ratnih okolnosti, koje je na svojoj koži osjetila najgrublje i u najtežem obliku, Bakira danas živi u Sarajevu. Jedna je od najpoznatijih aktivistica za prava žena u našoj državi, osnivačica udruženja „Žena – žrtva rata“ te dobitnica nekoliko nagrada i prizanja u borbi za pravdu. Nedavno je dobila priznanje “Žena mira 2018. godine“, koje dodjeljuje Francuska federacija „Majke za mir“. Koliko joj znači, prvi put govori za naš magazin.

 PRONAĆI MIR

– Ne patim od tih zahvalnica i nagrada. Kao osoba, kao jedna od više hiljada silovanih žena tokom agresije na BiH, kad budeš ponižen i uprljan, onda dobiješ veću snagu da se boriš protiv nekažnjivosti da svaki ratni zločinac bez razlike na vjersku i nacionalnu pripadnost odgovara za ono što je uradio. Ipak, na neki način mi znači to priznanje, da su druge zemlje, u okruženju, mimo BiH, prepoznale rad, posebno udruženja „Žena – žrtva rata“ i moj, jer ta nagrada nije uručena samo meni, nego svim ženama, našim članicama koje su preživjele isto što i ja – govori Bakira na početku razgovora za „Azru“,te dodaje da je svaka presuda važna, jer ona razdvaja istinu od laži i šalje važnu poruku da treba učiniti sve da se više nikada najstrašniji period ’92.’95., nigdje i nikome ne ponovi.

Bakira je odrasla u Kosovu Polju, prigradskom naselju grada na Drini. Prije rata, radila je u Općini Višegrad.

– Radila sam 20 godina do početka rata. Nikad ljude nisam dijelila po vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti. Više sam imala prijatelja s radnog mjesta srpske nacionalnosti nego Bošnjaka. Kao i mnogi. Nisam vjerovala da mogu ubiti, zaklati, silovati. Moja kuća je veoma blizu mosta Mehmed-paše Sokolovića… Ono šta su uradili u junu 1992. godine, odnosno krajem maja, početkom jula… jezivo je, klali su, žive ljude bacali s mosta, dok su drugi čekali u redu, gazili ih i tako žive ubijali u vodi. A ti sve gledaš sa svog prozora, i čak poznaješ ljude koje bacaju – priča nam Bakira sa suzama u očima.

Bakira je iz svoje kuće, gdje je živjela s mužem i kćerkama, odvođena tri puta, a na samom početku rata je doživjela najgore. Silovana je.

 

Kompletnu priču čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra. 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti