Kada sam pod bolom, svaki segment života je otežan, počevši od osnovnih, dnevnih do složenijih aktivnosti. Nošenje stvari za školu, sada već fakultet, vožnja u gradskom prijevozu, presvlačenje, apsolutno svaka aktivnost koja uključuje pokretljivost i snagu. U periodu bez bola, moj život izgleda sasvim normalno
- Simptomi su počeli u junu 2012. godine, a konačna dijagnoza reumatoidnog artritisa uspostavljena mi je oktobru iste godine. Trebalo je sigurno mjesec da uopće odem ljekaru, budući da su simptomi bili „varljivi“; pojave se ujutro, pa potpuno povuku navečer. Ponekad sam mislila da se radi o povredi, međutim, nikada se ne bih mogla sjetiti kako je do nje došlo. Nakon jednostavnih analiza, vrlo brzo se uspostavila tačna dijagnoza i eliminirala sve druge potencijalne – počinje svoju životnu priču Izeta Hamza iz Sarajeva, studentica treće godine Medicinskog fakulteta u Sarajevu i violonistica koja ruši sve prepreke pred sobom.
Izeta je uspješna mlada djevojka, koja nije dozvolila nijednoj prepreci da je onemogući da živi onako kako je i zamislila. Ima samo 21 godinu, a toliko talenta, energije, da može biti inspiracija mnogima.
Svoj put je određivala sama i nije dopustila da dijagnoza reumatoidnog artritisa ostavlja previše tragove na tom putu. Sa 14 godina naučila je da svira violinu, osvajala nagrade na kantonalnim i federanim takmičenjima, scenu dijelila s Petrom Grašom, a četiri godine kasnije upisala i fakultet.
Ni kada je bolest, koja je došla izenada, oštro pokaziva svoje zube, Izeta nije odustala, jer za nju odustajanje nije opcija. Nastavila je da se bori.
JUTRA SU NAJBOLNIJA
- Prvi znaci su bili bolovi u zglobovima šake. Često se znalo desiti da me određeni zglob boli cijelu noć, a da se ujutro osjećam kao da me nikad ništa nije boljelo. Naravno, s vremenom su bolovi postajali sve jači, te su zahvatali veći broj zglobova. U tako agrsivnoj fazi bolesti teško sam mogla vršiti životne aktivnosti, tipa; češljanje, oblačenje, kretanje općenito. Svaki pokret je bio bolan, s tim što su jutra bila daleko najbolnija – otkriva nam Izeta.
Njen život, kaže, podijeljen je u dvije faze; period pod bolom i onaj bez bola. Terapija je konstantna.
- Kada sam pod bolom, svaki segment života je otežan, počevši od osnovnih, dnevnih do složenijih aktivnosti. Nošenje stvari za školu, sada već fakultet, vožnja u gradskom prijevozu, presvlačenje, apsolutno svaka aktivnost koja uključuje pokretljivost i snagu. U periodu bez bola, moj život izgleda sasvim normalno, ma i mnogo više od toga. Studiram, sviram, sudjelujem u različitim projektima, izlazim. Zaista imam maksimalno ispunjen život. Terapija je uvijek prisutna, u različitim formama i količinama. Naravno da svaki lijek ostavlja neželjene efekte koji vrlo često umanjuju ukupni kvalitet života, međutim, takav „ulog“ se ne može porediti s benefitima koje imam od njih. Zapravo nijednu svoju injekciju ne posmatram kao nešto neuobičajeno i strašno. Naprotiv, zahvalna sam i sretna što je imam.
Koliko je važna upornost, Izeta svojim primjerom pokazuje svakodnevno. Kako je violina oduvijek bila njen najdraži instrument, ali kako nije bilo prilike da se regularno školuje, uzela je stvari u svoje ruke. Pokazala je da su ciljevi ostvarivi uz dovoljno volje, truda i rada.
– Sa četrnaest godina sam od svoje ušteđevine kupila violinu i jednostavno počela da sviram. Olakšavajuća okolnost je bila što sam do tada svirala tamburaške instrumente, pa sam samo prenosila stečeno znanje. Međutim, bilo je mnogo teže, s obzirom na to da violina ne posjeduje ograničena polja za tonove, jednostavno se mora čuti i osjetiti – govori Izeta i prisjeća se:
– Sjećam se trenutka kada sam svojoj najboljoj prijateljici rekla: „Kada bi me barem neko poslušao i odlučio mi pomoći oko osnovnih komponenata sviranja koje sama ne mogu dokučiti“. Nevjerovatno, ali upravo tako se i desilo. Mjesec nakon toga, bila sam pozvana da sviram na završnom koncertu svoje najbolje prijateljice, tada je njena nastavnica klavira, iznenađena onim što čuje, pozvala nastavnicu Aminu Šabanović, kojoj je bilo nevjerovatno da je neko sam uopće uzeo da svira violinu, a ne da je to uspio dovesti na neki, za tadašnje okolnosti, pristojan nivo. Sama mi je ponudila držati časove i s njom sam za dvije godine prešla cijelo gradivo koje se regularno radi šest godina. Nakon toga je uslijedilo pitanje: „Želiš li nastaviti obrazovanje u Srednjoj muzičkoj?“. Ponudu nisam mogla odbiti, jer je to bila moja ogromna želja. Kada sam bila treći razred Treće gimnazije, upisala sam prvi razred Srednje muzičke, Odsjek muzičar općeg smjera – zakonski nisam mogla upisati solo violinu, jer nisam završila nižu muzičku školu. U srednjoj školi sam svirala u klasi divnog profesora Borisa Lončara, koji mi je držao časove preko norme određene za opći smjer. Zadovoljila sam uslove za prelazak na solistički smjer i već u drugom razredu uspjela izaći na takmičenja, osvojivši dvije nagrade. Za mene je to bio ogroman uspjeh s obzirom na to da sam svirala program koji sviraju učenici s barem duplo više iskustva u odnosu na mene. Održala sam i solistički koncert u prostorijama Osnovne muzičke škole Ilidža.
Ne krije da postoje trenuci kada ne može nikako svirati, jer sviranje je jedna od zahtjevnijih aktivnosti, koja podrazumijeva snagu i koordinaciju pokreta. No, iako violina zauzima posebno mjesto u njenom srcu, s vremenom, Izetine obaveze su postajale veće te je morala postaviti prioritete u životu. Violinu nije zanemarila, ali ona više nije na prvom mjestu. Upisala je Medicinski fakultet i taj trenutak kad je primljena za nju je najsretniji u životu.
- Izabrala sam svoju prvu ljubav, medicinu, te, nažalost, svoje školovanje u Srednjoj muzičkoj školi nisam završila. Medicina posjeduje humani aspekt, što je sigurno veliki razlog što je volim. Međutim, humanost i sama ljubav prema medicini nisu dovoljni. Medicina traži kontinuiran i smislen rad, potpunu posvećenost. Medicina je za mene najbolji način da pomognem drugima – kaže nam.
PRELOMNI TRENUTAK
Izeta naglašava da je bolest nikada nije povukla nekoliko koraka unazad,već ju je samo ojačala.
- Jednostavno sam počela drugačije gledati na život, cijeniti više i biti zahvalna za sve što imam. Naučila sam da ne možemo sve kontrolirati, ma koliko to željeli, da je ambicija dobra dok ne pređe granicu kada počne djelovati destruktivno. Svakome se u životu desi određeni „prelomni trenutak“ koji nas jednostavno podsjeti na to da smo samo mali ljudi na velikoj Zemlji. Koliko god mislili da smo moćni, zapravo smo slabi i vrlo nas je lako poremetiti – govori Izeta, dodajući da je bolest divan početak izlječenja ličnosti, ukoliko se percipira iz pravog ugla.
Njena velika podrška kroz život su njeni roditelji i sestra. Naglašava da joj je najveći oslonac majka te da snagu pronalazi u vjeri.
- Kada posmatrate situaciju iz drugačijeg ugla, kao cjelokupnu a ne kao trenutni događaj, dobijate drugačiji uvid u život. Uredu, to je moje iskušenje, naravno da je teško, ali nije nemoguće. Moje iskušenje je zapravio misija, koju svako ima manifestiranu u različitim oblicima. Ne smatram se bolesnom osobom, moje životne aktivnosti to negiraju – kaže Izeta.
PIŠE: AZRA KOVAČEVIĆ