Nela Đenisijević: Razmaženo dijete gubi sposobnost da bude zadovoljno

Piše: Redakcija

Postoje jasne granice između hiperaktivnog djeteta i djeteta koje odrasta u popustljivom okruženju. Hiperaktivno dijete ima poteškoće da napravi razliku između bitnog i nebitnog u svome okruženju, te preintenzivno reagira. Hiperaktivno dijete treba pomoć u smislu bolje organiziranog okruženja koje će prepoznati njegov problem i pomoći mu selekcijom stimulusa iz okoline, kako bi podiglo nivo uspješnosti u obavljanju određenog zadatka. Na ovu temu s nama je razgovarala i Nela Đenisijević Deleu, majka šestogodišnjeg dječaka Gabriela Luke. 

 

Radeći posljednje tri godine kao dramski pedagog, voditelj dramskih radionica, a zatim i kao pomoćna teta u Waldorf vrtiću, u nekoliko škola, u Belgiji sam se susrela s nekoliko pedagoških metoda koje su zvanične, prihvaćene i po kojima škole ovdje rade: od Frene pedagogije, Štajner ili Waldorf pedagogije, do klasične državne belgijske pedagogije, koja možda najbolje odgovara katoličkom obrazovnom sistemu. Susrela sam djecu različitog geografskog, socijalnog, sociološkog i društvenog porijekla. U belgijskom društvu se djeca brzo i često etiketiraju, škola me je znala upozoriti, i nije bilo riječ o malom broju djece, da je neko dijete hiperaktivno, hipersenzitivno, ili granično depresivno.

Vrlo brzo ih klasificiraju u neku grupu, kojoj treba neka specijalna njega i pristup. Prema svima sam se odnosila jednako, onako kako se odnosim prema vlastitom djetetu i došla sam do zaključka i kao saradnik i kao majka da osnovna razlika između djeteta koje ima bilo kakav problem u smislu poremećaja koncentracije, hiperaktivnosti, hipersenzibilnosti i razmaženosti, jeste u tome što razmaženo dijete gubi lagano sposobnost da bude zadovoljno, da osjeti zadovoljstvo bilo čime što god mu pružite. Nije mu dovoljno 15 minuta TV-a, odmah plače zašto nije 16-ti minut, ima 20 igračaka, ali odmah plače zašto nema 21. Mislim da je to osnovna razlika i osnovni problem i da se razmaženost, zapravo, manifestira na način što dijete nije u stanju biti do kraja zadovoljno, zahvalno i sretno onim što ima i to je ono što pokušavam da, prije svega, u svom djetetu razvijem, te pomognem.

Naravno, taj proces se ne odvija uvijek savršeno, pravimo iste greške, ali čim vidim da mu je na neki način dosadno, da ne može da odabere koju igru hoće; neovisno o tome je li to šah, čovječe ne ljuti se ili monopol, odmah znam da sam mu ponudila previše. Nastojim kod sebe to ispraviti, da se vodim onim kako je manje više i čim vidim kutiju prepunu automobilića kojima se niko ne igra sjetim se trenutka kako je upakovani automobilić bio jako interesantan, dok je bio samo jedan, ali čim je završio u kutiji sa ostalih 100, odjednom više nije zanimljiv. Tako se postaje razmažen i to je ono što pokušavam kroz dramske radionice naučiti djecu, kroz taj neki slanislavski metod koji sam ja učila i na kojem sam radila i završavala našu Akademiju, a to je da se sve može i bez kostima i bez šminke, pod jednim svjetlom. Lijepo je nekada ne imati ništa, izuzev praznog prostora u kojem se moraš sam ispuniti iznutra. Smatram da je to prevencija razmaženosti – kaže Nela.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti