Zvezdana Stojaković, koju gledamo u ulozi voditeljice jutarnjeg programa „UzBuđenje“ na „Face“ televiziji, osim u poslu uživa i u ulozi majke. Naime, ona ima dvojicu sinova, šestogodišnjeg Petra i jednogodišnjeg Aleka, a za naš magazin je govorila o principima kojih se pridržava kada je odgoj sinova u pitanju.
U čemu je, po Vama, razlika između hiperaktivnog i razmaženog djeteta?
– Po meni aktivno i živahno dete nema ništa slično sa razmaženim. Naprotiv obično su razmažena djeca ta koja miruju, dosađuju se, ne znaju se zabaviti i sebi smisliti neku aktivnost nego mu to rade roditelji ili neko drugi. Ja sam kao mala bila jako živahna i vesela, nisam se smirivala i uvijek sam bila u pokretu. Ja volim živahne mališane i sretna sam da oba moja sina imaju tu crtu na mene.
Gdje svojoj djeci postavljate granicu između jednog i drugog?
– Nikada nisam razmišljala o tome da li su mi djeca razmažena. Imali su i imaju svoje faze ali jako je važno da smo od početka postavili stvari na svoje mjesto. Suprug i ja smo prije svega prijatelji sa našim sinovima, a trudimo se da im pokažemo ko je “glavni” odnosno ko ima autoritet. Nekada je dovoljno da nas pogleda i da zna sta mislimo i šta treba da uradi ili ne radi. Važno je razgovarati s mališanima, ništa ne treba prepuštati slučaju. Ne volim da čujem komentar roditelja za njihovo djete kao opravdanje: “Ma on je mali”. Pa baš zato što je “mali” treba da zna šta smije a šta ne.
Kako reagujete u situacijama kad vidite da vaše dijete prelazi tu granicu?
– Moram priznati da do sada nismo imali tu situaciju, bar ne sa starijim sinom. Mlađi ima neke “ispade” ali odmah reagujemo. Suprug ima svoje metode, ja svoje. Moram priznati da je mlađi sin pokazatelj da ona izreka: “ Batina je iz raja izašla “ ne pije vodu s obzirom da sam ja ta koja je znala udariti po guzi pa opet ništa.
4.Koliko često u svom okruženju vidite roditelje koji svojoj djeci ne postavljaju tu granicu?
– Roditelji su danas mnogo osjetljiviji na djecu nego prije ili se meni samo čini. Danas roditelji vjeruju mališanima 100% i imaju povjerenje u njih. Jedino što vidim da su djeca jednako agresivna kao i roditelji, da su puni neke negativne energije i da vole da “ zadirkuju” djecu i ako im se uzvrati odmah zovu roditelji koji su spremni za napad. Djeca vrište plaču, odbijaju naredbe roditelja bilo da je to pranje ruku, ili kada ih pozivaju da jedu ili slično, djeca “tersaju”, a onda roditelji pravdaju da su mali.
Do kakvih posljedica nepostojanje ove granice može dovesti?
– Granica se mora znati jer neće zauvijek ostati mali. Ako su danas navikli da imaju sve sto požele i da za svaku grešku neće imati sankciju zamislite sta će biti kada porastu. Šta ako požele tene ili mobitel koji su u trendu a mi im ne možemo priuštiti? Od malih nogu se uči koje su to životne vrijednosti i prioriteti. Volim sto smo to naučili starijeg sina, a i mlađeg ćemo.