Teme

Burnout sindrom kako ga prepoznati, spriječiti i liječiti

Burnout sindrom ili sindrom sagorijevanja na poslu prvi je upotrijebio američki psiholog H. Freudenberger. Tim imenom je opisivao stanja svojih pacijenata koja su nastala usljed velikog stresa i visokih očekivanja na radnom mjestu. Prvobitno je korišten samo kod takozvanih pomagačkih profesija, kao što su doktori ili medicinske sestre, no danas se pojam Burnouta koristi neovisno o profesiji, te se smatra kako može pogoditi bilo koga ko radi pod iznimno stresnim uvjetima

 

Krajem maja 2013.godine, Meryem Uzerli, spakovala je kofere i iz Turske se vratila u rodnu Njemačku. Bila je usred snimanja serije “Sulejman Veličanstveni”. Gotovo da nije bilo doma u Turskoj i u više od 50 zemalja, gdje je serija prikazivana, u kojem te godine nije govoreno o njenoj ulozi Hurrem. Meryem je bila pravo osvježenje na glumačkoj sceni, djevojke i žene su počele kopirati Hurrem style, te farbati svoju kosu u crveno. Meryem je znala da nakon ove uloge u njenoj karijeri više ništa neće biti isto. Jer, u Njemačkoj je do tada bila glumica koja je tek čekala priliku za posao i neki ozbiljniji projekt. U rodnom Berlinu ona je živjela daleko od svjetala reflektora, što će kasnije priznati i u nekim od svojih intervjua, kao i to da je Hurrem apsolutno najimpresivnija uloga u njenom životu. Donijela joj je sve: prepoznatljivost, nagrade, visoke honorare, reklamne ugovore… Poznato je da su simanja serija u turskoj produkciji zahtjevna, o tome su otvoreno govorila mnoga turska glumačka imena, njihova epizoda traje kao jedan igrani dugometražni film, te su snimanja duga i iscrpljujuća, ali niko nije napuštao set zbog toga. Meryem je to učinila, i to usred snimanja 100. epizode. Njen odlazak je uzdrmao TiMS produkciju, pod čijom palicom je snimana serija, naročito njenog vlasnika Timura Savcija, filmskog i televizijskog producenta, koji je dobro znao šta za nastavak, ovako važnog projekta, znači odlazak najpopularnijeg lika. Pokušao je doći do Meryem, ali bezuspješno. Glumica, navodno, nije željela komunicirati ni s kim, te je svoj telefon, pisale su o tome turske novine, ustupila svom ocu. I u situacijama kada objašnjenja nema, otvara se prostor za spekulacije. Jedna je bila da je glumica iznenada, ne obavijestivši nikoga, napustila studio i snimanje, jer nije bila zadovoljna honorarom koji je dobijala, odnosno velikom razlikom u plaći između nje i glavnog glumca Halita Ergenca, koji je utjelovio glavni lik sultana Sulejmana. Navodno, dok je Meryem za ulogu Hurrem bila plaćena 12.500 dolara po epizodi, Halit je za sultana dobijao 65.000 dolara po epizodi. I dok je javnost sabirala i oduzimala zarade glavnih glumaca, Meryem je u Njemačkoj liječila rane. Ubrzo je dala veliki intervju sa turski “Hurriyjet”, priznavši da čeka dijete s turskim poduzetnikom Canom Atesom, s kojim je bila u dugogodišnjoj vezi, da ju je tjerao da abortira, na što ona nije pristala, ali i da je u hotelskoj sobi nakon što je na dodjeli Antalya Television nagrada dobila priznanje za najbolju glumicu, sebi pokušala oduzeti život.

– Uzela sam nagradu i počela je bacati o zidove sobe, bila sam luda, porezala sam se po tijelu. Htjela sam se baciti s balkona, nisam željela više postojati, željela sam umrijeti. Bila sam bolesna u glavi – kazala je Meryem, naglasivši kako su joj doktori u Njemačkoj dijagnosticirali burnout sindrom (sindrom profesionalnog sagorijevanja).

– Prolazim tretman, ali teški dani su iza mene. Sada sam mnogo bolje. Ošišala sam se i sada je moja kosa mnogo tamnija. Vratila sam svoj prirodni izgled. Često vozim bicikl, a do kraja godine ću biti pod tretmanom. Prvih 15 dana sam bila pod nadzorom liječnika, morala sam prvo uzimati lijekove na hemijskoj, a kasnije na biljnoj bazi – ispričala je Meryem 2014. godine.

Upitana da pojasni šta je dovelo do burnout sindroma, kazala je:
– Moj posao, moj privatni život. Dogodilo se toliko stvari… Nisam to više mogla izdržati. Međutim, ono što se desilo u mom privatnom životu ne mogu reći da je bilo okidač, za to stanje ne može biti odgovorna samo jedna osoba. To bi bilo pogrešno. Otkako sam došla u Tursku, učinila sam mnogo grešaka. Nisam mogla stvoriti okruženje “slatkog doma”. Htjeli su mi dati stan, ali sam rekla „ne“ i to je bilo pogrešno. Počela sam raditi kao stroj. Prva sezona bila je vrlo teška, kao i u svakoj TV seriji, sve je bilo novo i nije bilo ništa redovno kad je o ekipi i radu riječ. Čak i naporno, sad kad se sjetim da sam pola Turkinja, pola Njemica, jezik i kultura mi nisu bili poznati. Nedostatak sna, također, može nekoga uništiti, a to sam prolazila stalno. U poslu sam perfekcionist, nisam sebi mogla dozvoliti da zaboravim scenarij za naredni dan snimanja, ono što su drugi glumci, čiji je turski maternji jezik, mogli zapamtiti za 30 minuta, meni je trebala cijela noć. Učila sam svoje rečenice do jutra. Druga sezona mi je, također, bila vrlo teška. Meral (scenaristica) se razboljela. Tokom njene bolesti, mijenjali su se scenarij i mjesta snimanja nekoliko puta, trpjeli smo kao tim. Zapravo, niko nije kriv. Prošli smo teška vremena. Bilo je mnogo ljudi oko mene, ali stalno sam se osjećala samom. Sada u klinici, svaki put kad bih čula zvono, uplašila bih se, misleći kako su došli iz Turske da me vrate nazad. Nisam bila pri zdravoj pameti. Zato sam došla u Njemačku, znam da ima mnogo dobrih bolnica i doktora u Turskoj, ali moje zdravlje je u opasnosti, moj maternji jezik je njemački, i mislila sam kako je bolje biti u bolnici u Njemačkoj, jer sam htjela da me neko razumije – ispričala je Uzerli prije šest godina u intervjuu za najtiražnije turske novine.

O Burnout sindromu progovorile su i neke holivudske zvijezde. Beynce Knowles je 2011. godine otkazala koncerte jer se osjećala iscprljeno. Uzela je godinu slobodno, posvetivši se samo sebi i oporavku.

– Došla sam do tačke kada nisam znala reći ni koji je dan niti grad u kojem sam. Sjedila bih na ceremonijama, dodjeljivali su mi nagrade, a ja sam samo razmišljala o sljedećem nastupu. Moja majka je bila vrlo uporna i stalno je govorila da se moram pobrinuti za svoje mentalno zdravlje – ispričala je Beyonce.

Glumica Hilary Duff je na dodjeli MTV nagrada 2005. godine priznala da se bori sa Burnout sindromom.
-To je vrsta iscrpljenosti koju ne popravlja jedna noć spavanja – kazala je Hilary.

Burnout sindrom ili sindrom sagrijavanja na poslu prvi je upotrijebio američki psiholog H. Freudenberger. Tim imenom opisivao je stanja svojih pacijenata koja su nastala usljed velikog stresa i visokih očekivanja na radnom mjestu. Prvobitno je korišten samo kod takozvanih pomagačkih profesija kao što su doktori ili medicinske sestre, no danas se pojam Burnouta koristi neovisno o profesiji, te se smatra kako može pogoditi bilo koga ko radi pod iznimno stresnim uvjetima. Prema nekim statistikama, 10 posto zaposlenih osoba danas se suočava s posljedicama Burnout sindroma, a s obzirom na ubrzan i stresan način života, očekuje se povećavanje te brojke. Ozbiljnim zdravstvenim problemom, koji se ne smije zanemarivati, niti potcjenjivati, ocijenila ga je i Svjetska zdravstvena organizacija, kada ga je nakon godinu razmatranja, uvrstila u svoj priručnik Međunarodne klasifikacije bolesti (ICD-11), koji će zdravstveni radnici odsad moći dijagnosticirati kao medicinski poremećaj povezan s poslom koji pojedinac obavlja.


Šta je Burnout sindrom, kako se dojagnosticira, koji su mu simptomi, te kako ga razlikovati od depresije, za naš magazin pojašnjava Daniel Maleč, dr. psiholoških nauka.

– Sindrom okupacionog ili profesionalnog sagorijevanja predstavlja stanje, kako tjelesno, tako i mentalno, nastalo usljed prolongirane izloženosti stresu i stresnim zadacima na različitim poslovima. Ogleda se kroz probleme i simptome poput osjećaja umora, povećanje zamornosti i nakon manje zahtjevnih radnih aktivnosti, osjećaja iscrpljenosti i manjka energije, te motivacije za radom, negativizma ili negativnog stava prema poslu. Iako nije tjelesno stanje, ipak može dovesti i do određenih zdravstvenih problema koji zahtijevaju pažnju ljekara, a tek tada se nerijetko ustanovi kao izvor tjelesnih i somatskih problema kod pacijenta. Također, iritabilnost i labilnost u emocionalnom smislu, manjak fokusa pažnje, slabo pamćenje i smetenost dodatni su simptomi koji su udruženi s ovim stanjem. Hronične glavobolje, kao i nesanica su jako česti simptomi koji prave začaran krug, u smislu da pogoršavaju dalje osnovne simptome. Različiti autori, kao i stručni izvori, uglavnom prepoznaju tri grupe simptoma koji su povezani s ovim stanjem, a to su: smanjena radna energija i povećan zamor, emocionalna distanciranost od posla i smanjena radna efikasnost. Iako poremećaj nije jasno prepoznat u svim revizijama dijagnostičkih priručnika, poput naprimjer DSM V, on se na jedan način opisuje u internacionalnoj klasifikaciji bolesti ICD X pod kategorijom F 48.8 (drugi nespecificirani neurotski poremećaj koji uključuje i okupacionu nervozu), dok se u ICD XI ovaj poremećaj jasno definira kao stanje izazvano hroničnom izloženosti stresu na poslu, s kojim se osobe ne mogu uspješno nositi.

Koje su posljedice ovog sindroma?

– Posljedice su višestruke, prvenstveno zdravstvene, kako somatske, tako i mentalne, zatim profesionalne, pa i socijalne, s posebnim naglaskom na porodicu i porodične odnose. Netretiranje ovog stanja dovodi i do somatskih problema i somatizacije (psihosomatska komponenta) koja, ako se ne tretira ili ako se ne uklone faktori njenog nastanka, prelazi i u somatsku hroničnu bolest. Nesanica, zamor, prisutnost negativnih emocija i izloženost stresu koji izaziva ove simptome, mogu dovesti do stanja koje nerijetko imaju psihološku pozadinu u smislu riziko-faktora, a ta stanja su, naprimjer, povišen šećer u krvi, hipertenzija (nekad i hipotenzija nastala hroničnim manjkom sna), hormonalni disbalansi u organizmu, smetnje probave, srčane aritmije… Na socijalnom planu sam osjećaj zamora demotivira osobe za interakcije s drugim i narušava kvalitet odnosa, kako u privatnom, tako i na poslovnom planu, a sve je to udruženo i s manjom ili oštećenom radnom izvedbom i svakodnevnim funkcioniranjem. Nerijetko neke osobe posežu i za psihoaktivnim supstancama koje imaju privremeno djejstvo, s tim da njihovo nekontrolisano korištenje može samo još više produbiti postojeći problem.

Da li Burnout možemo smatrati kao bolest savremenog doba?

– Naravno da možemo, pogotovo ako imamo na umu da se koncept posla i rada drastično promijenio u posljednje tri dekade. Koncepti nekadašnjih rutinskih poslova ili poslova s jasnim razgraničenjima, unaprijed poznatim nizovima zadataka, koji nisu ili su rijetko nošeni kućama, već je odavno napušten. Velika dinamika i promjene na tržištu danas diktiraju sasvim drugačiji koncept i pristup u poslu na kojem se zaposleni često mora snalaziti i prilagođavati na svakodnevnoj bazi, uprkos svom radnom iskustvu i stečenim vještinama, na kojem se svakodnevno dešavaju situacije zbog kojih se ne može uspostaviti svakodnevna radna rutina, a pojedinac je prisiljen da konstantno crpi svoje adaptacijske potencijale. Neriješena pitanja na poslu koja se svakodnevno javljaju ostavljaju neravnotežu i otvoren problem koji pojedinac nosi kući, što ga dalje nastavlja psihološki crpiti. I u doslovnom smislu, danas je uobičajena situacija da ni dnevno postavljene zadatke zaposlenici nisu u stanju istog dana riješiti uz nerealno zadate rokove i visoke standarde izvedbe, pa se duže ostaje na poslu ili se posao nastavlja raditi od kuće, što ruši i normalnu shemu smjene odmora i radne aktivnosti. Ogromne i jako turbulentne promjene na tržištu usluga, promjena strukture poslova koja se nekad dešava iz sedmice u sedmicu, neizvjesnost statusa na poslu, fokus na uratku i dehumanizirajući manjak interesa za zdravlje i dugoročnu perspektivu funkcionalnosti zaposlenika samo su neke od istaknutih komponenata moderno koncipiranih poslova, koje kao takve donose velike količine stresa radnim pojedincima. To je oslikana definicija modernih poslova i duha modernog doba koji je kreirao takve poslove. Jednostavnije, možemo reći da poslovi nisu kao nekada, kada su i najveći radnici dolazili kućama u tačno određeno vrijeme, rekli kako im je dan bio jako naporan, a onda ručali i legli da odmore s novinom pod pazuhom.

Kako se Burnout dijagnosticira?

– Postoje određeni testovi i upitnici kojima se nastoje identificirati simptomi profesionalnog sagorijevanja (poput npr. Maslach Burnout Inventara kreiranog osamdesetih godina). Oni upravo pokrivaju ona tri klastera simptoma i postoje određene granice koje su u vezi s rezultatima, a koje su kritične u smislu sumnje na prisutnost profesionalnog sagorijevanja. Simptomi moraju biti dovoljno izraženi da je primjetno oštećeno radno funkcioniranje, te mora biti dokazana i hronična izloženost stresu na poslu. Za početak, ovi simptomi se prije primjene upitnika mogu prepoznati kroz intervju, odnosno razgovor.

Koja je razlika između depresije i Burnouta?

– Višestruka je razlika između ova dva stanja. Ako uzmemo u obzir da je depresija stanje sniženog raspoloženja nastalo reaktivno (npr. u žalovanju i gubitkom, te u još nekim stanjima patnje) ili usljed neurotransmiterskih i biohemijskih procesa (naprimjer, rekurentni depresivni poremećaj ili bipolarni poremećaj), Burnout je, prema pravilu i definiciji, reaktivnog i stečenog karaktera. I u njemu se mogu javiti emocije tuge ili sniženog raspoloženja, ali obrazac njihovog pojavljivanja i nestajanja je sasvim drugačiji i uslovljen je drugačijim faktorima. Iako postoji niz problema koji ukazuje na sličnosti ovih dvaju stanja poput neuživanja, sniženog ili tužnog raspoloženja, hipodinamičnosti, somatskih simptoma, osjećaja umora, slabog fokusa pažnje i slično, u stanju pregorijevanja ovi problemi su uslovljeni izloženosti stresu, i to onom na radnom mjestu, dok se depresija javlja i u mnogim drugim okolnostima. Dalje, neuravnoteženi biohemijski procesi i stanja kod pregorijevanja nisu prisutni kao uzročni faktori. U profesionalnom sagorijevanju mogu se javiti bezvoljnost i zamor, ali ne nužno i tuga. Kod oba stanja mogu postojati problemi neadekvatnih coping strategija ili slabijih potencijala za prilagodbu, ali kod pregorijevanja su problemi više realni i aktuelni, dok kod depresije ne moraju uvijek biti, pogotovo ako osoba sve vidi „crno“ i kada to nije.

Koji su znakovi i simptomi ovog sindroma?

– Prvenstveno je primjetna smanjena radna efikasnost. Nivo izvedbe pojedinca na poslu je drastično smanjen u odnosu na prethodna izvršenja zadataka. Dalje, subjektivni osjećaj manjka energije, umora i bezvoljnosti. Osoba koja je nekad uživala, naprimjer, u svom poslu iz snova, sada ne uživa u njemu, ne vidi sebe i svoju perspektivu na tom radnom mjestu, te se emocionalno distancira od posla i onoga što je povezano s poslom. Cinizam i negativni stav prema poslu dolaze do izražaja, a nerijetko i prema radnim kolegama, zbog čega se narušavaju komunikacija i međuljudski odnosi. Zatim, osoba ima problema s koncentracijom i pamćenjem, a od problema koje nosi kući su razdražljivost i početni somatski problemi glavobolje i nesanica. Kasnije se javljaju i ozbiljniji zdravstveni problemi poput depresivnosti, kardio-vaskularni problemi itd. Grubo rečeno, u prvoj fazi kada se javljaju, to su prihosomatske, a kasnije se mogu odraziti i somatske tegobe.

Koje su faze ovog sindroma?

– Mogu se u najširem mislu prepoznati dvije faze: kada se javljaju psihički i psihosomatski problemi, te kada oni prelaze u hronične zdravstvene tegobe. Naravno, mogu se i unutar tih faza prepoznati podfaze i slično.

Šta možemo učiniti da spriječimo Burnout?

– Ako je organizacijski nivo u pitanju, u poslovima i radnim zadacima napraviti što veća razgraničenja, omogućiti zaposlenim autonomiju u radnim zadacima, raditi na ekonomičnosti i ujednačenoj distribuciji radnih opterećenja među zaposlenim. Preventivne organizacijske mjere također podrazumijevaju jasan, pošten i transparentan sistem nagrađivanja, organizacijske vrijednosti zasnovane na balansu između poslovnog i privatnog te fokus na pojedinca kao glavnu radnu komponentu čija se funkcionalnost mora sačuvati i u daljoj perspektivi. Menadžment ljudskim resursima, pogotovo kada je riječ o usklađenosti radnih odgovornosti i kompleksnosti posla s individualnim karakteristikama i sposobnostima, ključan su faktor prevencije sagorijevanja. Na individualnom nivou preventivno treba utvrditi svoje prioritete. Izvršiti racionalizaciju posla na način da izbacimo sve osobe i zadatke koji nisu naši, a koji nas opterećuju. Naučiti bolje se nositi sa stresom. Organizirati i zaštititi svoje privatno vrijeme i dati sebi prostora i vremena za odmor. Nastojati steći veću autonomiju u poslu, donošenju poslovnih odluka i organizaciji i planiranju radnih zadataka. U svrhu preventive, a ne samo u terapijske svrhe, može se pohađati sesija kognitivno bihevioralne terapije, naučiti tehnike kognitivnog restrukturiranja, pojačati vlastitu samoefikasnost i kognitivnu kontrolu, te naučiti tehnike relaksacije u radnom ambijentu. Van poslovnog okruženja, različiti hobiji, dozirane tjelesne aktivnosti, odmor i promijenjen režim ishrane imaju, također, preventivno-terapijsku vrijednost.

Kome se obratiti ako dođe do Burnouta

– Prvenstveno se javljamo ljekaru, doktoru medicine rada, a onda i psihološkom savjetniku, te dalje u zavisnosti koja je komponenta, psihološka ili somatska više izražena kod nas. Ako smo u prilici, možemo se obratiti za pomoć i psihoterapeutu u svrhu svog kognitivnog restrukturiranja i uspostavljanja adekvatnih kognitivnih shema u vezi s nama i našim odnosom prema poslu, te uspostavljanja strategije suočavanja sa stresom. No, somatske simptome koji mogu biti već i formirana somatska bolest nastala zbog stresa, ne treba ignorirati i treba se obratiti prvo ljekaru opće prakse, a zatim i specijalisti za pojedine organske sisteme.

Koji faktori su ”krivci” za nastanak ovog sindroma?

– Mnoštvo je krivaca, kako okolinskih, tako i ličnih. Nerealna samoočekivanja, perfekcionizam i slaba tolerancija na frustracije, rigidnost u razmišljanju, postavljanje visokih ličnih standarda, fatalizam u razmišljanju, smanjena samoefikasnost, loše postavljeni prioriteti, kako poslovni tako i životni, neke su personalne varijable koje dovode do izraženog stresa na poslu. S druge strane, nametnuti manjak kontrole nad vlastitom pozicijom i manjak autonomije u poslu, nerealna očekivanja nadređenih poput zadatih rokova, obima i tempa poslova i radnih aktivnosti, zlostavljanje i problematična komunikacija s nadređenim ili od drugih zaposlenika neki su okolinski faktori koji izazivaju pojačan stres. Dodatno neadekvatni i nekorektni profesionalni odnosi, loše definirani radni zadaci, nepravilan omjer odgovornosti i prava radnika, te nejasan i loš sistem nagrađivanja i plaćanja jako su bitni faktori nastanka stresa, a kasnije i pregorijevanja.

Postoje li određena zanimanja koja su više izložena ovom sindromu?

– Naravno. Tu možemo ubrojati rizične pozicije poput specijalaca, vojske i slično. Brokeri i ostali jako dinamični i brzi poslovi, s čestim neizvjesnim situacijama. Agenti prodaje, poslovi komercijale, rukovodeće pozicije s finansijskom i krivičnom odgovornosti, pogotovo srednji i izvršni menadžment u komercijalniim organizacijama. Zatim i novinarstvo. Dakle, svi poslovi s visokim stepenom odgovornosti, zahtjevnim i tijesnim rokovima, neizvjesnim ishodom i velikom dinamikom, te neizvjesnom perspektivom sačuvanog posla (pogotovo poslovi vrjednovani prema efektu i produktivnosti s visokom kompeticijom među zaposlenicima).