Priča o malenom Ahmedu počinje 07. jula 2016. godine, kada sam prokrvarila na dan termina. Kao i svaka mama, znala sam da beba dolazi. Bez bolova, puna strpljenJa, otišla sam u bolnicu Jezero u Sarajevu da se upoznam s najvećom ljubavi. To je trebao biti najljepši sastanak naslijepo, ali su ga uništili. Po prijemu su me smjestili na trudnički odjel, nakon što je vodenjak pukao saopćila sam to medicinskoj sestri, koja nije odreagovala, ubjeđujući me da voda u vodenjaku ne može biti žutozelena, nego tekućina mora biti providna. Poslije nekoliko sati došao je doktor u večernju vizitu, i njemu sam saopćila šta se desilo, nakon čega je uslijedio najgori i najbolniji pregled ikada. Dok se konsultirao s drugim doktorom čula sam kako govore da se grlić uopće ne spušta, i da se sporo otvaram. Nakon toga su samo pratili otkucaje bebe i čekali su bolove. Vrijeme je prolazilo. Dvanaest sati poslije uvidjeli su da nikad bolove neću dobiti, te da postoji mogućnost da oboje podlegnemo, zbog čega su inducirali porođaj. Ubrzo je na svijet došao prelijepi dječak. Sat i 40 minuta poslije ponoći. Ujutro u sedam sati, prije vizite, ginekolog me pitao da li želim kući, i ukoliko s bebom sve bude uredu, otpustit će nas oboje. Bebu je pregledala pedijatrica, mene nisu pregledali, te smo oboje otpušteni. Beba je bila s vidljivim podljevima krvi na cijelom tijelu, oteknutih očiju, slijepljenog nosa, „uvrnute“ glave… Dolazimo kući, sve protiče u najboljem redu, i podliv se povlači, kako su i rekli, ali je glava i dalje čudnog oblika. Dolazi i patronažna sestra kojoj govorim da mu je glava čudnog oblika, a ona kaže da ga previše gledam i da će mu se sve popraviti.
SVE BILO UREDU
Na prvoj kontroli s 15 dana starosti posumnjaju na nešto, ali mi ne žele saopćiti šta. Samo mi kažu da idem na pedijatrijsku kliniku i da će oni znati dalje šta treba raditi. Na pedijatrijskoj klinici mi također ne saopćavaju na šta sumnjaju nego mi kažu kako se neki problemi mogu riješiti ukoliko se otkriju na vrijeme, te da dođemo ležati tu, da beba bude na ispitivanju. I došli smo. Bilo mu je samo 18 dana. Svako jutro vađenje krvi, milioni uboda, razne pretrage, bili su to najduži dani u mom životu. Pred sami kraj pretraga su mi rekli da ima podljeve krvi između mozga i lobanje te da ne znaju da li će preživjeti uopće. Nikada mi duža noć nije bila. Molila sam Boga da mi kažu bilo šta, samo da nije kraj. I ubrzo su mi i rekli. Na otpustu mi saopćavaju da je krvarenje izazvano pritiskom na glavu (zapeo je u porođajnom kanalu), a samo krvarenje je uništilo ćelije mozga. „Gospođo, vaše dijete ima oštećen mozak. Ima rupe na mozgu. Velike rupe. Ne znamo hoće li išta moći”, bile su riječi koje mi i danas odzvanjaju u glavi, a onda su uslijedili pregledi, kontrole i dijagnoze.
U trudnoći je sve bilo uredu. Na otpusnom pismu su napisali prirodan spontani porođaj. Navodno, sve uredu, ali su tražili da potpišem za otpust. U tom trenutku nisam znala da li je to uopće bitno, jer su mi više puta ponovili da je sve uredu i da je beba dobro. Kada smo došli ponovo u bolnicu na pretrage, pitali su me da li mi je ispao, i slične stvari, što je apsurdno. Testirali su me na supstance, misleći da sam koristila nešto u toku trudnoće, inače ne pijem i ne drogiram se, nikada nisam i neću. Dijagnoze do kojih su došli su sljedeće: mikrocefalija, polimikrogirija, pahigirija, kolpocefalija, epilepsija, usporen postrualni refleks, strabizam, celijakija. Iskočeni kukovi, kriva kičma, i sve ostalo što nosi nepokretnost jednog malog bića. Dan za danom, godina za godinom, pomaci su vidljivi u minijaturnim koracima. Moj mali heroj se lavovski bori, i s doktorima i s dijagnozama. Rekli su da će biti kao biljka, da budemo zadovoljni ako bude mogao išta raditi. Prevarili su se. On će biti genije, ako Bog da, ja vjerujem u ovo malo biće. Taj mali organizam je izdržao sve i pokazao da može i više i jače.
SEDAM ZUBIĆA
Danas, s tri i po godine, Ahmed, majkina zvijezda vodilja, još samostalno ne sjedi. Trudim se da ima kvalitetan život, kao i svi trogodišnjaci. Ja sam njegove noge, njegov govor. Srcem ga čujem i osjetim. Ahmed jede bezglutensku pasiranu hranu. Koristi antiepileptik, ima epileptične napade. Desi se da ih ima mnogo u toku jednog dana. Srce mi se raspada dok gledam da mi ono najdraže izmiče, da umire na rukama, a ja mu ne mogu pomoći. Iz dana u dan živimo takvim životom. Izborio se mnogo puta. S mjesec je izbjegao operaciju glave. Krvarenje se samo povuklo, šteta koju je napravilo je neizlječiva. S 18 mjeseci je izbjegao testiranje lijekova, preživio početak upale pluća. Odustao od hrane, od buđenja, od života, ali ja nisam odustala od njega, i nikada neću. Uspjeli smo tada, uspjet ćemo uvijek. Prvi zubić mu je nikao s 18 mjeseci. Danas čekamo još šest, sedam zubića, da svi budu na broju. Svaki dan je novi izazov i sa svakim izazovom se izborimo, jer imamo jedno drugo, i vjeru u Boga. Pokušavali smo svašta, najviše mu prijaju vježbe, za fizioterapije trenutno sakupljamo novac. Ništa nas nije spriječilo na putu uspjeha niti će, iz ove priče ćemo izaći kao pobjednici.
