Posjetili smo “Dom za djecu bez roditeljskog staranja“ Sarajevo: Kuća u kojoj možeš imati 90 braće i sestara

1,4K

Dom smatram svojom kućom i ovdje smo, iako nismo krvni srodnici, kao braća i sestre. Uvijek smo tu jedni za druge i čak i kada se posvađamo i potučemo, mi sutra ponovo sjedimo zajedno ili izađemo na kafu

Kantonalna javna ustanova „Dom za djecu bez roditeljskog staranja“ Sarajevo sredinom januara proslavila je 120 godina postojanja. Od 1946. godine, Dom “Bjelave”, ranije Dom “Ljubica Ivezić”,  mijenjao je svoj izgled, mijenjali su se i njegovi uposlenici i stanovnici, no, jedno je uvijek ostalo isto; bio je dom svima onima koji su rasli bez svojih bioloških roditelja. Zidovi doma svjedoci su brojih proživljenih trenutaka sreće, izazova, nadanja, ali i velike tragedije prije više od deceniju, kada je u požaru na Odjelu za bebe smrtno stradalo šest najmlađih štićenika doma, dok ih je 18 povrijeđeno. I danas se s velikom tugom svi sjete tog dana. U Domu je u ovom trenutku 71 uposlenik  i 96 štićenika. Svi oni funkcioniraju poput velike porodice. Samo što smo ušli u dvorište Doma dočekao nas je jedan od štićenika. Osmijeh kojim nas je pratio do ulaza u Dom, gdje su nas čekali direktor Tarik Smailbegović, odgajateljica Behka Hrvat i stanovnik doma Ahmed Hodžić, govorio je više od hiljadu riječi. Ova djeca, koja odrastaju bez svojih roditelja, nisu sama. Okružena su ljubavlju i brigom onih koji su cijeli život posvetili jednoj od najstarijih ustanova u našoj zemlji.

– Iz 120 godina tradicije se može naučiti da naše društvo brine o ovoj kategoriji ljudi i stoji na raspolaganju mladima, poručujući im da nisu sami. Može se naučiti i mnogo o oblicima rada, pružanju usluga, kao i o tužnim i sretnim trenucima i različitim sistemima kroz koje smo prošli. Jedna uposlenica mi je pričala da je ranije bilo sramota kada neko kaže da radi u Domu, a kamoli reći da si dijete iz Doma. No, to se sada promijenilo. Prije je bilo više strogoće i reda, a sada je sve to mnogo opuštenije, jer je i društvo takvo. Sve što se dešava u društvu reflektira se i na Dom i mi tako odgajamo djecu. To su neke transformacije koje je Dom prošao kroz godine – kaže direktor Tarik Smailbegović, koji ovu funkciju obavlja duže od dva mjeseca.

No, ono što se nije promijenilo tokom svih ovih godina, kako ističe, jesu prioriteti kada je o odgoju štićenika Doma riječ.

– Odgoj i obrazovanje su ključni. Naša djeca idu u tri obližnje škole, a uz to nastojimo i da im organiziramo instruktivnu nastavu, akcije volonterskog aktivizma te da angažiramo ljude koji su iz zajednice, a koji im mogu prenijeti neke vještine. Naprimjer, nastojat ćemo da i dalje razvijamo projekt „Stariji brat, starija sestra“ koji funkcionira tako što se studenti koji imaju vremena i žele da pomognu nekome od naših štićenika nalaze s njima i razvijaju prijateljstvo, čime individualne potrebe svakog djeteta dobijaju još više na značaju – objašnjava on i dodaje da to nije jedini cilj koji planiraju postići, a koji se odnosi na unaprjeđenje rada s mladima.

– Dom je pred fazom transformacije. To znači da ćemo nastojati da u domu bude što manje djece, da oni idu u hraniteljske i starateljske porodice i u male porodične domove. Ova godina nam je presudna i vjerujem da ćemo iz nje izaći s nekoliko malih, porodičnih domova i stanova. Procjene su da ćemo u Domu zatvoriti jedan, a možda i dva odjela, te da ćemo biti samo prihvatilište u koje djeca dolaze i u kojem se brzo rješava njihov status. Kada je riječ o tim planovima, mi smo, realno, na pola puta. Mnogo je faktora koji utječu na sve to. S jedne strane, imate pritisak nevladinih organizacija i javnosti koja želi da ta transformacija ide brže, a s druge, kapacitete koji su veoma skromni. Naprimjer, mi u Domu imamo ljude koji rade na pet odjela, a ukoliko bismo formirali male porodične domove i stanove, trebalo bi nam duplo više odgajatelja. Uz sve to imamo i problem starog kadra, s obzirom na to da je prosjek godina 50. To znači da nam nedostaje mladog kadra koji bi mogao da iznese sve ono što ovaj posao podrazumijeva. Također, trebalo bi se raditi na tome da što manje djece dolazi u Dom, odnosno na prevenciji i promociji hraniteljstva – objašnjava Smailbegović.

Štićenici u Domu, kako nam otkriva, mogu ostati do 27 godine, a prije izlaska prelaze u kuću za mlade u kojoj treba da savladaju individualne vještine neophodne za dalji život. Naime, cijeli sistem funkcionira prema unaprijed utvrđenim pravilima, a postoje i različite mjere provjere kvaliteta rada.

– Mnogo je indikatora koji nam ukazuju na kvalitet rada. Napredak u okviru individualnog razvoja nam je najbolji indikator toga kako se dijete razvija. Veliki napredak u odnosu na prethodne godine je što sve više djece odlučuje da studira. Za nas je to velika stvar. Kada je riječ o kvalitetu usluga, on se mjeri prema povratnim informacijama izvana, a mnogo ulažemo i u razmjenu iskustava s institucijama sličnog tipa iz BiH i Regiona. Edukacije uposlenika su, također, značajne, a supervizija u smislu rasterećenja ljudi je nešto što planiramo uvesti. No, svaka pojedinačna priča je, ustvari, najbolji rezultat – kaže direktor ove institucije i dodaje da je pri preuzimanju ove funkcije imao namjeru da kontakt sa štićenicima svede na minimum, ali mu to nije pošlo za rukom.

Izazovi odgoja

– Namjera mi je bila da nemam mnogo kontakta sa štićenicima, jer je moj zadatak da organiziram rad i da predstavljam Dom u javnosti. To bi trebala biti moja uloga, ali jednostavno ne možete raditi samo to, jer se u vama probudi ono ljudsko i stvori vam se potreba da iz prve ruke saznate koje su njihove potrebe. Pokušavam da balansiram između profesionalnog i ljudskog – ističe Tarik.

No, upravo takav direktorov odnos su s oduševljenjem dočekali štićenici Doma, koji, kako ističu, uživaju u razgovorima s njim. Jedan od njih je Ahmed Hodžić, koji ima 19 godina i stanovnik je Doma od petog dana svog života. Ističe da Dom nikada nije doživljavao kao instituciju, nego kao svoju kuću u kojoj ima 90 braće i sestara, kao i uposlenike koji su od samog početka dio najljepših životnih uspomena.

– Dom smatram svojom kućom i ovdje smo, iako nismo krvni srodnici, kao braća i sestre. Kada ljudima kažem da imam 90 braće i sestara, bude im čudno, ali ja sve, od novorođenčadi, pa do najstarijeg štićenika, smatram svojom braćom. Uvijek smo tu jedni za druge, čak i kada se posvađamo i potučemo, mi sutra ponovo sjedimo zajedno ili izađemo na kafu. Tu su, svakako, i odgajatelji i uposlenici. Sigurno je da nije isti osjećaj kao kada imaš majku ili oca pored sebe, ali ovdje oko sebe imaš mnogo ljudi i ponosan sam na to. Ne mogu reći da nekoga smatram majkom, ali ih smatram bliskim, a neke i voljenim osobama. Tako će biti i kada izađem iz doma – kaže Ahmed, koji nakon završetka srednje škole planira da upiše neki od fakulteta društvenog smjera.

Ističe da mu je tokom odrastanja značila podrška koju su mu uposlenici pružali, te da su ih uvijek tretirali kao da su njihova djeca. To se svakako može vidjeti po bliskosti koju ima s odgajateljicom Behkom, koja je u njegov odgoj uključena od prvog dana, te je upoznata i sa svim nestašlucima.

– Ovdje imam nekoliko odgajatelja i domaćica koji su mi kao zamjenski roditelji. Poštujem aposlutno sve uposlenike, ali svaki štićenik ima onu jednu osobu s kojom je najbliži. Zahvalan sam Bogu što sam odrastao u Domu, jer mi ovdje ništa ne fali i jednog dana kada izađem i budem imao svoju porodicu, ja ću dolaziti. Ljudi koje ovdje imam… – prekida rečenicu kako bi zaustavio suze, te još jednom ističe da će uvijek s ponosom reći da je Dom njegova kuća.

– U životu ću imati dvije kuće, jedna je Dom, a drugu ću graditi sa svojom porodicom. Ja sam zadovoljan svim što imam i zahvalan ljudima koji rade ovdje. Ko god me u životu bude pitao za roditelje, s ponosom ću govoriti da sam imao uposlenike umjesto roditelja – ističe Ahmed i dodaje da je tokom odrastanja nailazio na predrasude jer je rastao u Domu, ali se s njima uspješno borio.

– Ranije sam nailazio na predrasude, ali sam kada mi neko kaže: „Ti si dijete iz Doma, ne želim se družiti s tobom“, uvijek nastavljam dalje i nastojim da upoznam druge ljude. Kada sam djevojci rekao da sam dijete iz Doma, pozitivno je odreagirala i to mi je značilo. Znate, svako ima pravo na svoje mišljenje i stav. Svako je odgojen kako je odgojen i ima pravo da me odbije. Ali život ide dalje i ne zavisim od jednog čovjeka – kaže on.

Velika porodica

Ahmed ne krije da nikada nije pokušao da pronađe svoje biološke roditelje.

– Znate, kada neko kaže: „Majka“, ja ne mogu da shvatim šta to znači. Kada kažu: „Da upoznaš roditelje“, ja nemam koga da upoznam. Čak i da sjedi ovdje i da mi kažu da je to moja majka, ja to ne bih mogao da skontam, niti bih volio da mi neko priđe i kaže: „Ja sam ti majka“. Nebitno je jesu li bile takve okolnosti pa me morala ostaviti ili je to namjerno uradila, ja joj se samo mogu zahvaliti što me ostavila u Domu. Ovdje sam sretan – objašnjava Ahmed.

Toj sreći svojom posvećenošću, ljubavlju i napornim radom, između ostalih, doprinosi i odgajateljica Behka Hrvat, koja je već 35 godina uposlenica ove institucije. Ona ne krije da u poslu kojim se bavi nije moguće postaviti jasnu granicu između privatnog i poslovnog.

– Uposlenici koji su u direktnom radu s djecom jesu profesionalci, ali uvijek prelazimo tu granicu. Znate, djeca Dom doživljavaju kao kuću, a u toj situaciji mi ne možemo biti profesionalci koji dođu, odrade svoj posao i idu svojoj kući. Mi smo, čak i kada smo kući, ovoj djeci dostupni za sve usluge, podršku, savjet i rješavanje problema.  Kako se ophodimo prema svojoj djeci kući, tako se ophodimo i prema djeci u Domu. To znači da postoje jasne granice i smjernice šta je dozvoljeno, a šta nije – objašnjava ona i ističe da ta vrsta odgoja utječe na činjenicu da ih djeca počnu posmatrati kao ključne figure u svom životu. 

– Djeca koja su u Dom došla iz porodilišta su jako vezana za nas. Ako im u periodu kada imaju tri, četiri ili pet godina, dođe neko od bližih srodnika, bilo da je to mama, otac ili nana, oni samo gledaju u kese da vide šta su im donijeli, a nama gledaju u oči. Te emocije su usmjerene ka nama– kaže ona.

Behka dodaje da je jedan od ciljeva uposlenika da, ukoliko je to moguće,  stvore vezu između štićenika doma i članova njihovih bioloških porodica.

–  Djeca me često pitaju zbog čega su u Domu, a ja im uvijek kažem: „Niste vi tu da sudite jer ne znate koji je razlog zbog kojeg vas je mama morala ostaviti“. Ja kao odgajatelj ne mogu suditi, te im govorim da će kada budu punoljetni, sami ocijeniti da li su njihovi roditelji bili u pravu što su ih ostavili – objašnjava Behka i prisjeća se jednog od brojnih pozitivnih primjera tokom kojeg je došlo do spajanja majke s djetetom.

Odlazak štićenika

– Bilo je to davno, ali se sjećam jednog para. Ona je bila mlada, u četvrtom razredu srednje škole ostala je trudna i rodila. Porodica ju je zbog toga odbacila i posvađala se s tim momkom, te su dijete ostavili u Domu. No, prošlo je pola godine, završila je školu i došli su po sina. Otišli su sretni – kaže ona.

Iako ne zna tačan broj djece u čijem je odgoju učestvovala, Behka ističe da je, između ostalog, najviše ponosna kada vidi da su kod štićenika uspjeli da razviju empatiju prema drugom i drugačijem.

– Ovdje ima i djece s poremećajem u ponašanju i s nekim drugim dijagnozama. Oni su u grupi sa zdravom djecom, koju nastojimo da naučimo kako da se ponašaju prema njima. Naprimjer, ima jedna djevojčica kojoj je šest godina i koja je skoro slijepa. Prilikom šetnje s njom svratila sam u odjel starijih štićenika i iznenadila se koliko su pažljivi prema njoj. Djeca u Domu imaju izražene emocije i toplinu, te su povezani. Mi smo jedna velika porodica  – kaže ona i dodaje da odlaske štićenika doživljava jako emotivno. 

– I sretni smo i tužni. Sretni smo ako dijete izvedemo na pravi put. Neka djeca imaju afinitete da završe samo srednju školu, a neka hoće da završe fakultet. Djeca u Domu imaju sve. Sistem brine i pruža im sve od školovanja, preko ljetovanja pa do garderobe. I ako završe samo srednju, a ne fakultet, sistem se pobrine da im jedan period bude podrška, tačnije da mogu doći u svako doba dana ili noći ukoliko im nešto treba. Sretni smo kada vidimo da su postali korisni članovi društva i zajednice nakon što smo im mi dali smjernice. Monogo je djece koja su otišla u inozemstvo, koja rado dođu i dovode svoju djecu, kako bi im pokazali gdje su živjeli. U kontaktu sam s njima. Generacije i generacije su prošle kroz Dom, ali se vraćaju ovdje. Ovo je njihova kuća, jer, nažalost, drugu nisu imali – kaže ona.

No, ne krije da na samom početku nije bilo lako raditi u Domu.

– Kada sam počela da radim, bila sam jako sentimentalna prema djeci i stalno sam se pitala kako su ih roditelji mogli ostaviti i kakvi su to roditelji? Bilo je to davno, neke ’84. godine. No, onda sam počela da se pitam šta bi bilo da nas nema. Ostavila sam se plakanja i emocija, te krenula da djeci pružim najviše što mogu – kaže Behka, koja je prvo svoje kćerke dovodila u Dom, a danas dovodi i unuke, kako bi se družili sa štićenicima.

Ne krije da će i kada ode u penziju rado posjećivati svoju kuću na Bjelavama.

 

Foto: Mirza Tabaković