Američki psiholog Jed Diamond, koji se godinama bavi izučavanjem fenomena ljubavi i sretne veze, dokazao je kako većina ljudi u toku života zaista pronađe svog idealnog partnera, no ne i način kako da tu ljubav održi. Prema rezultatima njegovih istraživanja, istinska ljubav ima pet faza: zaljubljivanje, zajednički život, buđenje iz iluzija, stvaranje trajne ljubavi i ljubav koja mijenja svijet, ali da je glavni problem u činjenici što većina ljubavnih veza uspije stići tek do treće faze. Psiholozi tvrde da se tajna sretne veze i „vječne ljubavi“ krije u pravilnom razumijevanju navedenih faza.
No, šta je ono što nam kaže praksa? O fenomenu ljubavi i najvećim zabludama u tinejdžerskim danima razgovarali smo s urednicom Federalnog radija Dunjom Jelovac, glumicom Armom Tanović Branković, pjevačicom Ivanom Selakov i pjevačem Maidom Hećimovićem. S nama su podijelili neka od vlastitih iskustava.
Piše: Milica Brčkalo
Šta za Vas predstavlja ljubav?
DUNJA JELOVAC: Uh, pa ovo je pitanje od milion dolara. Ljubav je imperativ postojanja uopće, bar ja vjerujem da jeste. Ničeg na svijetu ne bi bilo da nema ljubavi. Znam da zvuči suviše uopšteno, ali je tačno. Ljubav pokreće akciju, akcija stvara reakciju, a rezultat ovisi o tome šta ili koga smo voljeli.
ARMA TANOVIĆ BRANKOVIĆ: Ljubav, generalno govoreći, jeste jedina pokretačka sila života. Potrebna je svakom živom biću kao kisik ili hrana. Njena moć je nemjerljiva, a radost voljenja je radost bliskosti, povezivanja, altruizma, privrženosti, intimnosti, strasti i generalno postojanja. Naravno, ljubav nije ograničena samo na međuljudsku ljubav, već na kompleksno osjećanje posvećenosti i pripadnosti.
IVANA SELAKOV: Za mene ljubav predstavlja sve, ona mi je glavni pokretač i energija. Pri tome mislim na bilo koji vid ljubavi, ne mora biti samo prema partneru. Sad, kad sam postala majka, ljubav prema mojoj kćerki mi je definitivno glavni motiv i pokretač u životu.
MAID HEĆIMOVIĆ: Ljubav je, ako mene pitate, pokretač svega u životu. Bez ljubavi, sve je ništa. Ne govorim samo o ljubavi među partnerima, nego općenito. Divno je kada voliš i kada si voljen, a teško onim ljudima koji su puni pakosti i mržnje.
Ljubav u tinejdžerskim danima često podrazumijeva zanesenost i idealiziranje stvari. Kada iz sadašnje perspektive analizirate poimanje ljubavi u tom periodu, za šta možete reći da Vam je bila najveća zabluda?
DUNJA JELOVAC: Tinejdžerska ljubav, zapravo, nije ljubav. Hormoni luduju, tijelo i sve u i oko mlade osobe se mijenja. Brojne su kulture u kojima se ta dob smatrala zrelom i optimalnom za ljubav, ali mi danas znamo da nije. Tinejdžer lebdi na oblaku zanesenosti vlastitim željama, potrebama, idejama o svijetu, te potrebi da mijenja svijet i ostavi svoj trag u njemu. Tu je potencijalni partner samo instrument. Nesvjesno naravno, ali misleći da smo zaljubljeni mi samo projektujemo na drugu osobu svoja mladalačka očekivanja. Onda odrastemo i shvatimo da je zabluda sama pomisao da smo mi to nešto htjeli i birali.
ARMA TANOVIĆ BRANKOVIĆ: Moje najnježnije, tinejdžerske godine su bile specifične jer su vezane za rat i opsadu Sarajeva. Pod svodom umiranja i svijesti da svaki trenutak života može biti posljednji, naše ljubavi su tada bile divlje, iskrene, nedeterminirane predrasudama i egom. Bile su čista ljubav, pa možda i zabluda. Ali ona zabluda o kojoj genijalna Martina Mlinarević kaže: „Zbog trenutaka ludila, nježnosti i strasti, kad sve do podneva nisi mogao raspoznati šta je bio san, a šta stvarnost. Kad ste kao osuđenici na smrt koji se sreću prvi i zadnji put. I imate na raspolaganju samo usne i dvije minute”. Moja prva ljubav bio je jedan punoljetni, od ranjavanja poluslijepi borac Armije BiH. Upoznali smo se u bolnici na Traumatologiji, gdje mi je svirao gitaru kako ne bih čula krike pacijenata kojima ljekari nisu imali da daju lijekove protiv bolova. Imali smo tih nekoliko dana u bolnici, razgovore o životu i Selimovićevoj „Tvrđavi“ i pisma koja su nas održavala u životu kada je bio izmješten na liječenje. Bilo mi je 15 godina i tako sam naučila o ljubavi. Naravno, kasnije je bilo i zabluda, ali svako biće se pojavi u našem životu s razlogom i smislom, da bi nas nečemu naučilo i oplemenilo, da bismo postali bolji, jači ili mudriji.
IVANA SELAKOV: Ljubav u tinejdžerskim danima je najfatalnija, najjača i najburnija, bar se u tom trenutku čini da se nikad više takva ljubav neće desiti i da je to nešto najveće što postoji. Svi smo mi imali jake tinejdžerske ljubavi, koje su, hvala Bogu, prošle (smijeh). Mislim da svaki tinejdžer mora to da prođe i iz ovog ugla su mi te ljubavi simpatične i slatke. Bilo je tu nekih zanesenosti. Sad, kad pogledam u koga sam bila zaljubljena u tim danima, to uopšte nije moj ukus za momke i muškarce danas. Ali, u svakom slučaju, to je jako simpatično i slatko i da mogu opet bih sve to tako prošla.
MAID HEĆIMOVIĆ: Ako ćemo po tome gledati, ja sam i dalje tinejdžer. Generalno sam poznat po tome da ponekad idealizujem stvari, ali sam takav i to se čak ni s godinama nije promijenilo. Vjerujem u pravu ljubav kao i sa 14 godina. Kada sam se zaljubio u suprugu Ajlu, nisam baš bio tinejdžer, daleko od toga, imao sam 28 godina, ali sam osjetio iste one leptiriće u stomaku kao kada sam bio zaljubljen u adolescentskom periodu. Uz sve to sam i nepopravljivi romantik, tako da kod mene nema zabluda. Možda i ima, ali ih ne primjećujem.
Koliko se riječ „ljubav“ pogrešno koristi i zloupotrebljava?
DUNJA JELOVAC: Sve se velike riječi zloupotrebljavaju. Čast, odanost, žrtvovanje… pa tako i riječ ljubav. Čak i ako zanemarimo svakodnevno korištenje te riječi u najbesmislenijim kontekstima, od omiljenog slatkiša do godišnjeg doba koje preferiramo, ljudi isuviše lako govore o ljubavi. A ljubav je velika i važna. Ljubav, ili pak njeno odsustvo nas čini ovim što smo, određuje nam tok i kvalitet života. Ljudi su, generalno, skloni davanju izjava i mišljenja, kao i ja sad, a zapravo je malo toga što znamo, pogotovo o ljubavi. Kad izgovorimo riječ „ljubav“, trebala bi nastati tišina.
ARMA TANOVIĆ BRANKOVIĆ: Svaka zloupotreba ili laž, kada je riječ o osjećanjima, kao bumerang se obije o glavu. Važno je znati da prava ljubav nikada ne dovede do toga da zaboraviš ili izgubiš sebe. Ako ne postaneš bolje verzija sebe u tom moćnom glagolu „voljeti“, onda si u zabludi.
IVANA SELAKOV: Ne znam, u mom slučaju se riječ „ljubav“ nikada nije zloupotrebljavala. Nikada nisam tu riječ ni izgovarala ako to stvarno nisam osjećala i mislila. E sad, vjerovatno postoje parovi koji glume ljubav, a zapravo se nešto drugo krije iza toga, najčešće korist. U mom slučaju je ljubav uvijek bila iskrena, uvijek sam išla srcem, nikada nisam kalkulisala. Ispalo je odlično.
MAID HEĆIMOVIĆ: Čini mi se vrlo često. Koliko puta sam čuo kad ljudi jedni drugima izjavljuju ljubav, a znam da to ne osjećaju i da imaju potpuno drugačije mišljenje kada ta osoba nije prisutna. To mi je jako licemjerno i zakonom bih to zabranio da mogu. U redu je biti ljubazan i kulturan, a nešto sasvim drugo praviti se da nekoga obožavaš, a ne možeš ga očima gledati.
Da li ljubav i strast uvijek trebaju biti kao na početku veze, ili se ipak trebaju s vremenom mijenjati?
DUNJA JELOVAC: Ne mogu, niti trebaju biti iste. Svaki odnos se gradi. U toj veličanstvenoj i uvijek jedinstvenoj interakciji između dvoje ljudi, nužne su i promjene. Prirodno je i dobro da i sebe i partnera i tu našu ljubav, u različitim fazama, različito doživljavamo. Pa taman posla da je uvijek kao prvog dana, dotukao bi nas taj intenzitet (smijeh).
ARMA TANOVIĆ BRANKOVIĆ: Strast se često ograničava samo na seksualnost, što je pogrešno. Zaljubljenost ima medicinski rok trajanja. Ona je uzrokovana aktivacijom hemijskih spojeva u mozgu i to nestane kada se rezerve tih hemikalija istroše, a mogu trajati najviše četiri godine. Nakon toga ostane strast koja je mnogo dublja i iskrenija od one na početku.
IVANA SELAKOV: Ljubav i strast nikako ne mogu da budu isti kao na početku veze. Ja sam u 12-godišnjoj vezi i ona je dobijala stvarno neke nove oblike. Peđina i moja veza na početku i sad su dvije potpuno različite dimenzije. Sad se jako dobro poznajemo i jako dobro funkcionišemo. Ne kažem da nismo i na početku dobro funkcionisali, ali tada je to bila čisto ljubav, a cilj nam je bio da vrijeme koje provodimo zajedno bude što zabavnije. Dok smo zajedno, da nam je lijepo i poslije svako svojim putem. Ali, sad se ta ljubav, pogotovo otkako smo se ostvarili kao roditelji, još više učvrstila i prenijela na našu kćerku. Mogu da kažem da smo „seniori“ kad je riječ o bračnoj zajednici.
MAID HEĆIMOVIĆ: Bilo bi lijepo da može, ali zbog sticaja okolnosti i raznih životnih peripetija naravno da ne možemo uvijek biti podjednako „nabrijani“ jedno na drugo, da se žargonski izrazim. I u vezi, kao i u svemu u životu, postoje oscilacije u svakom smislu, pa tako i na polju strasti. Bitno je da se to podgrijava i s vremena na vrijeme vraća, da je to neka amplituda koja ide gore-dolje. Kad je malo duže dolje, draže vam je kad dođe vrijeme da ode gore (smijeh).
Na kraju dana je li u tom partnerskom odnosu ipak najviše volite sebe, odnosno je li vam vlastita sreća, ipak, prioritet?
DUNJA JELOVAC: Ma ne, to nikako. Mada je izvor i klica svake ljubavi, prvenstveno ljubav prema samom sebi. Mi volimo partnera zbog sebe. Ta osoba čini da se mi osjećamo dobro i zato je biramo i volimo po principu: „Da, osjećam se lijepo kad si kraj mene, tvoje me prisustvo usrećuje i zato želim biti s tobom“. Zbog sebe, zbog tog osjećaja. Nikako zbog tebe, to je golema laž. To je, zapravo, najveća zabluda o ljubavi, to uvriježeno mišljenje da je čovjek spreman na sve zbog ljubavi. Jeste, ali zbog sebe. Mi volimo zbog sebe. Niko ništa ne čini zbog drugog.
ARMA TANOVIĆ BRANKOVIĆ: Hm, to je sad malo prejednostavno formulirano, jer, ako govorimo o majčinskoj ljubavi, veoma rijetko stavljate sebe i svoju sreću ispred djetetove. Važno je, naravno, ne izgubiti sebe i ne pristati na “podnošenje” i “trpljenje” jer onda to nije ljubav, a ni mudrost.
IVANA SELAKOV: U svakoj vezi svako treba da nađe svoju ličnu sreću, jer, da biste usrećili partnera, morate vi da budete sretni. Ljubav prema sebi mora uvijek da postoji, ali se i ljubav prema partneru podrazumijeva. Mislim da i jedno i drugo mora postojati u vezi. Čovjek mora sebi da nađe neka sitna i krupna zadovoljstva, ali i partneru.
MAID HEĆIMOVIĆ: Morate voljeti sebe, ali to ne smije preći u narcisoidnost. Treba razlučiti kada je bolje i bitnije da ste sami sebi na prvom mjestu, a kad prednost treba dati nekom drugom. Nisam saglasan s tezom da u svakom momentu moramo sami sebi biti najbitniji. To zavisi od situacije, jer ponekad je nekome pomoć potrebna više nego nama. Tako je isto i s partnerima. Volimo mi sebe u svemu tome, ali moramo ponekad, iako nam nije baš sve po volji, popustiti i udovoljiti supruzi, mužu, momku, djevojci…
Mislite li da postoji bezuslovna ljubav? Koga Vi bezuslovno volite?
DUNJA JELOVAC: Sve je na ovom svijetu uslovljeno. Ukoliko govorimo samo o ljubavi među partnerima, ona je uslovljena utoliko što ta druga osoba mora ispuniti određene uslove, ma šta to bilo i ma koliko različito u svakoj vezi, da biste je uopće doživjeli kao partnera. No, samo pružanje ljubavi tom i takvom partneru kojeg smo odabrali, ne smije biti ničim uslovljeno. Jer bi tada to, zapravo, i prestala biti ljubav.
ARMA TANOVIĆ BRANKOVIĆ: Naravno. Bezuslovno volim djecu, supruga, roditelje i svoj posao. Kad kažem “bezuslovno”, mislim na to da sam naučila da volim na način da dajem emocionalno i ne tražim ništa zauzvrat. To se, međutim, ne odnosi na to da ne znam u svakom odnosu postaviti granice.
IVANA SELAKOV: Mislim da postoji bezuslovna ljubav, a to je ljubav prema djetetu. Naravno, svi mi mnogo volimo partnere, svoje roditelje, braću i sestre, sve je to maksimalna ljubav. Ljubav prema djetetu je nešto što sam ja tek prošle godine osjetila. Mnogo sam čitala i slušala o tome, ali dok se to u realnosti ne desi, vi ne možete znati koliko je to moćno i drugačije od svega.
MAID HEĆIMOVIĆ: Bezuslovna ljubav je, vjerovatno, ljubav prema djetetu. Za sve ostale kažu da, ipak, postoji neki interes. Možda ću nekad zažaliti zbog ovih riječi ali ja, osim sina Rayana, kojeg obožavam, bezuslovno volim i suprugu, sestru, brata, tatu, mamu, majku, porodicu, prijatelje, rodbinu… Sve ljude koji su mi jako bliski. Generalno, kad volim, ja istinski volim i jako teško iz tog „agregatnog stanja“ prelazim u ono drugo.
Ako je jedno ljubav prema djetetu, što većina tvrdi, bezuslovna, onda možemo tumačiti i da je ljubav između muškarca i žene, ipak, limitirana i nije bezuslovna. Šta Vam to govori o njoj?
DUNJA JELOVAC: Ljubav prema djetetu je sveta, ona nije od ovog svijeta i samo za dijete čovjek rado daje svoj život. S toga se ne može ni porediti, ni tumačiti. Ljubav između muškarca i žene je od pamtivijeka predmet tumačenja što umjetnosti, što nauke i još se čeka na definiciju. Sav dosadašnji civilizacijski hod čovječanstva dokaz je da je ljubav moguća, ali samo to. Zbog te ideje, iz uvjerenja da volimo, mi djelujemo, rastemo, razvijamo se i težimo ostvarenju ljubavi.
ARMA TANOVIĆ BRANKOVIĆ: Ništa i niko se ne voli kao dijete, i to ne samo biološko. To je moje iskustvo. Međutim, ne znači da je ljubav prema supružniku ili partneru manje moćna i silna. Samo je drugačija, jer odgovornost nije ista. Jedan od najljepših citata o bračnoj ljubavi za mene je: “Ljubav ne pokazujemo tako da ljubljenu osobu gledamo u oči, nego da zajedno s njom gledamo u istom smjeru.“ od Antoinea de Saint-Exuperyja.
IVANA SELAKOV: Prema mom mišljenju, osnovna razlika između bezuslovne ljubavi prema djetetu i ljubavi prema partneru jeste u tome što partner kad-tad i uz najveću moguću ljubav može biti zamijenjen. Može ta ljubav da se ugasi iz nekog razloga, prevare ili razočarenja. Koliko god volite nekoga, u nekom trenutku ta ljubav može da „pukne“, kako kažemo žargonski. Ljubav prema djetetu ne može ni da se ugasi, ni da pukne, može samo da poraste i da se nadograđuje.
MAID HEĆIMOVIĆ: Ljubav prema djetetu se ne može porediti ni sa čim, ali nema potrebe, dok postoji ljubav, ograničavati ni ovu partnersku. Dok traje, bezuslovna je.