Teme

In Memoriam, Muhamed Filipović: Volio je ljude, Bosnu i svoju Banju Luku

Bosanskohercegovački akademik Muhamed Filipović preminuo je prošlog utorka u Sarajevu, u 91. godini. Bio je uvaženi član P.E.N. Centra u BiH, Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH), predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) i profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Osnovnu i srednju školu je završio u Banjoj Luci. Studirao je filozofiju u Beogradu i Zagrebu. Diplomu je stekao 1952., a doktorat 1960. godine. Bio je teoretičar, filozof, pisac i esejist. U toku svoje dugogodišnje akademske i pedagoške karijere bio je mentor ili član komisije za 34 doktorske disertacije u zemlji i inozemstvu. Bio je gostujući predavač u Americi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, Finskoj, Švicarskoj i na univerzitetima u drugim zemljama. Napisao je veliki broj monografija iz logike, historije filozofije, historije kulturnog života Bosne i Hercegovine, estetike i politike. Bavio se i književnom kritikom i esejistikom, ali i leksikografijom. Autor je eseja „Bosanski duh u književnosti – šta je to“, koji je objavljen 1967. godine u časopisu „Život“ u povodu izdavanja i štampe zbirke poezije Mehmedalije Maka Dizdara „Kameni spavač“.

Naučni rad

Bio je urednik redakcije „Enciklopedije“ za Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1975. godine do kraja 1982. godine, koja je pripremila i objavila separat Enciklopedije Bosne i Hercegovine. Bio je inicijator i brojnih javnih rasprava, polemika i pitanja koja su pokrenula veoma značajne procese u političkom, obrazovnom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine. Njegov entuzijazam i plodotvoran naučni rad ostavio je utjecaj na generacije studenata koji su imali privilegiju slušati njegova predavanja.

Akademik Filipović je autor i koautor više od 50 monografija, 160 članaka u naučnim časopisima, ali i velikog broja drugih oblika radova u različitim publikacijama. Također, autor je više stotina članaka u dnevnim i sedmičnim novinama, koji su doprinijeli kako shvatanju, tako i kreiranju društvene svakodnevice u Bosni i Hercegovini. Objavio je 14 knjiga, od kojih se izdvaja Lenjin – monografija njegove misli, koja je prevedena na sedam jezika, ali i svoje životno djelo „Roman jedne biografije“. Prvi dio dvotomnog romana odnosi se na vrijeme od 1929. do 1989. godine, u kojem je sažeta jedna ljudska sudbina i specifična biografija čovjeka. Muhamed Filipović je rođen 03. augusta 1929. godine u Banjoj Luci, u porodici Sulejman-bega i Đul-hanume Filipović. Bio je treće i jedino preživjelo dijete rođeno u njihovom braku, a ime je dobio po svom najstarijem amidži. Znao je reći kako je kasno dijete, jer mu je otac, u vrijeme njegovog rođenja, imao više od sedamdeset godina, dok je majka bila u kasnim tridesetim godinama. Nosio je prezime Filipović i to ne samo po ocu nego i po majci, koja je, također, bila iz velikog roda krajiških Filipovića. Sulejman-beg je bio od ključkih Filipovića iz odžaka Sredice, dok je Đul-hanuma bila iz odžaka kod Glamoča.

Volio je ljude, Bosnu i svoju rodnu Banju Luku. Mnoge je misli upravo o gradu na Vrbasu pretočio na papir. U kolumni za „Dnevni avaz“ je napisao:

„U anale historije u Bosni i Hercegovini ušla je jedna anegdota koju je zabilježio, odnosno koju je napisao poznati turski putopisac Evlija Čelebi. On je boravio u Banjoj Luci u vrijeme kada je valija Bosanskog vilajeta bio Ahmet Melek-paša, čiju dobru upravu i dobročinstva koja je taj paša činio svojim podanicima Evlija hvali na sva usta.

Evlijin putopis

 

Naravno, sasvim je razumljivo da putopisac koji dolazi u udaljeni kraj Carstva nema druge solucije nego da hvali, pa je Evlijin putopis pun pretjeranih pohvala da naši gradići i kasabe postaju velike varoši, a u njima bezbroj različitih institucija koje služe da čovjek ugodno boravi.

 

Kad je riječ o Banjoj Luci, ono što je ostalo trajnog značenja jeste da je Evlija ostavio zapis o sporu između Banjalučana i Sarajlija za koji je karakteristično da su Sarajlije prigovarale Banjalučanima kako previše troše na teferiče i zijafete, da se posvećuju uživanjima, a malo korisnom društvenom radu i napretku trgovine i zanatstva. S druge strane, Evlija kaže kako Banjalučani govore o tome da su Saralije škrte i na kraju se izrazio tako, rekavši kako Sarajlije kroz đam umaču sir, što znači da, ustvari, od sebe sami štede. Isto tako Evlija će reći kako Sarajlije sebi grade čaršiju od drveta iz obližnjih šuma, a onda im vatra odnese svakih nekoliko godina po pola čaršije. Tipičnim orijentalnim načinom kazivanja Evlija pere ruke od ovih izjava ili karakteristika pa će reći da se on, vjerni Božiji rob, Evlija Čelebi ne bi htio miješati u taj spor između Banjalučana i Sarajlija, ali da, istine radi, mora priznati da je najbolju baklavu pojeo u Banjoj Luci. Lukavi Evlija na taj način se udvarao Banjalučanima, nastojeći da direktno sam ne kaže ništa što bi negativno karakteriziralo Sarajlije, nadajući se da će opet nekada doći u Sarajevo.

 

Da se u Banjoj Luci zaista ugodno i udobno živjelo i da su Banjalučani bili skloni uživanjima, teferičima i dobroj kuhinji, nije ostavio svjedočenje samo Evlija Čelebi, nego je to bila općepoznata činjenica. Čitav niz jela koja se danas više ne pripremaju, nego su u velikoj mjeri postala nepoznata, u Banjoj Luci su pripremana i nuđena, ne samo prilikom svečanih zijafeta, sobeta ili bajramskih praznika, nego i u svakodnevnom životu.

Kako je dobio nadimak Tunjo

Muhamed je još u ranoj mladosti, kao jednogodišnji dječak, dobio nadimak Tunjo. Dadilja Olga Puljić, rodom iz sela Ivanjska, koja je o njemu vodila brigu, dala mu je nadimak po kojem će ga kasnije znati svi, jer je prva riječ koju je izgovorio bila „tunj, tunj“.  A mislio je na tunjino drvo pod kojim je porodica ljeti najčešće sjedila i gdje se pila jutarnja i kafa uobičajena poslije ikindije.

 

Govorio je…

 

– Kada hodate ne spuštajte glavu, podignite je, jer vi ste tog soja

– Ne daj na sebe, gdje god ne budeš shvaćen to napusti

 

– Zbog svog upornog bošnjaštva i protivljenja nacionalizmu bilo koje vrste i stupnja, zbog svoga stava da se BiH može održati i izgraditi kao demokratska država samo u slozi Bošnjaka, Srba i Hrvata, i to na jednom općem bosanskom političkom programu, bio sam veoma omražen kod svih onih koji su bili zadrti protagonisti nacionalizma. Bio sam u istom položaju kod svih, pa i kod muslimana. Zamjerali su mi da nisam dobar musliman (nisam bes vakat namaz), da mi je supruga Nadija, zvana Nada, Vlahinja, da su mi, konzekventno tome, i djeca Vlasi. Kao dokaz za to su javno navođene činjenice da mi je ženi ime Nada (sto je, zapravo, samo hercegovački hipokoristikon za ime Nadija), te da mi se treći sin zove Nenad (što je tačno, ali nije ni u kakvoj suprotnosti s islamom).

– To da sam govorio o Bošnjacima muslimanske vjere izlazi iz činjenice da ja priznajem postojanje Bošnjaka pravoslavne i katoličke vjere, kako su nekada nazivani naši sugrađani tih vjera. Jer, u Bosni nije, sve do kraja 19. vijeka, postojao nikakav drugi narod osim ranijih Bošnjana i kasnijih Bošnjaka, koji su se jedino u vjeri razlikovali. Nema dokaza za postojanje drugih etnonima na prostoru Bosne sve do nastanka nacionalnih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj, a to je sredina 19. vijeka.

 

– Otkako sam bolestan i samim tim manje prisutan u javnom životu, počeli su mi se obraćati ljudi s pitanjem šta je to sa mnom, da li sam zaista toliko bolestan da ne mogu učestvovati u javnom životu, imam li neke probleme egzistencijalne prirode ili probleme u odnosima s ljudima… Kažu mi da se vrlo jasno osjeća nedostatak moga prisustva u javnom životu. U tom smislu razmišljao sam šta da se odgovori i šta o svom životu uopće može da kaže čovjek koji ima 90 godina, koji je nedavno izgubio životnog saputnika i koji se našao u situaciji da ima velike probleme u adaptaciji uvjetima života kakve nije očekivao. Davno je rečeno da kraj nečijega života objašnjava neke stvari ispočetka, odnosno da se ideje s kojima ulazimo u život objašnjavaju tek na kraju života.