Bh. dame su nam odgovorile: Šta bismo voljele da su nas mame naučile?

Piše: Aldina Zaimović

Uprkos mnogim izborenim pravima i načelnoj ravnopravnosti spolova, sadržanoj u međunarodnim poveljama o ljudskim pravima, žene, nažalost, ni danas ne uživaju tretman ravnopravnih ljudskih bića, te trpe različite oblike dehumanizacije, potčinjavanja i sistemske diskriminacije

 

Piše: Aldina Zaimović

 

Međunarodni dan žena, 8. mart, „rođen“ je krajem 19. stoljeća, u doba brze industrije i ekonomske ekspanzije. Žene koje su u tom periodu bile zaposlene u industriji odjeće i tekstila javno su protestirale baš na ovaj datum, 1857. godine, u New Yorku, zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Demonstracije je rastjerala policija, a dva mjeseca kasnije te iste žene su osnovale sindikat. Protesti su organizirani i narednih godina, od kojih je najpoznatiji onaj iz 1908. godine, kada je 15.000 žena marširalo New Yorkom, tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Godine 1910., prva međunarodna ženska konferencija održana je u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke internacionale te ustanovila „Međunarodni dan žena“ na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin. Sljedeće godine, Međunarodni dan žena obilježavan je u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Ti događaji su koincidirali s požarom u tvornici „Triangle Shirtwaist“ u New Yorku, gdje su za brojne žrtve glavni krivac bile slabe mjere sigurnosti na radu. U početku Prvog svjetskog rata žene širom Evrope su, 8. marta 1913., održale demonstracije za mir. I dolazimo do 2020. godine. Iako su se žene izborile za određena prava, i danas se u nekim krajevima svijeta bore za pravo glasa, pravo da voze automobil, pravo da same bez muške pratnje izađu iz kuće, pravo na jednaku plaću s muškim kolegom…. Položaj žena stvar je društvene konstrukcije te na njega utječu tradicija, religija, tržište rada, političke ideologije, društvena i kulturalna svijest. U današnjem društvu rijetko se vjeruje ženi koja nije udata, te se smatra da s njom nešto nije uredu ako se nije udala odmah po završetku obrazovanja. Postalo je sasvim normalno da se više vodi računa o privatnom životu jedne žene nego o njenim poslovnim sposobnostima. Društvo koje podrazumjeva da je ženina osnovna svrha i funkcija da bude supruga i majka iz istog razloga jednu ženu koja planira da bude majka neće zaposliti. Ono što ženama preostaje, u svijetu u kojem živimo, jeste da se ne prestaju boriti za ravnopravnost, isti tretman i jednake mogućnosti za napredovanje. O stalnoj borbi žena za ravnopravnost u jednom od svojih intervjua prošle godine je govorila glumica Angelina Jolie. Skrenula je pažnju na poraznu činjenicu.

– Identificirajte se i borite protiv onoga što vas tlači. Ta borba se vodi u različitim oblicima, i drugačija je za svakoga. To kažem s dubokim razumijevanjem da za mnoge žene sloboda jednostavno nije opcija. Njihov vlastiti sistem, zajednica, porodica, vlada, djeluju protiv njih. Čitam knjigu „Bez vidljivih modrica“, u kojoj se ističe da je između 2000. i 2006. godine u Americi umrlo više žena zbog porodičnog nasilja, nego američkih vojnika na ratištima. Šokantno je saznanje da je za ženu od svih mjesta na svijetu najopasniji dom. Još postoje zemlje u kojima je nasilje nad suprugom ili članom porodice legalno. I više od 10 zemalja u kojima počinitelji silovanja i dalje mogu izbjeći progon ukoliko se vjenčaju sa žrtvom. U svijetu postoji više od 70 miliona prisilno raseljenih, uključujući gotovo 26 miliona izbjeglica. Ništa od ovoga ne stane u rečenicu „takav je svijet“, to je, ipak, nešto monstruozno što iskače iz ravnoteže. A naš odgovor ne može biti samo slijeganje ramenima ili razmišljanje jedino o svojoj zemlji, jer smo danas svi povezani. Ovo je vrijeme za borbu. Ako u ovom životu postoji borba, to mora biti za slobodu i prava. A ako imamo svoju slobodu, moramo se boriti za druge koji to nemaju – kazala je tom prilikom Angelina.

Porodica je mjesto gdje se žena treba osnažiti da bude jaka i ne poklekne ni pred jednom preprekom. U želji da 8. mart ne bude samo kao dan u kojem ćemo ženi, majci, kupiti ružu ili karanfil, već da osvijesti mlade generacije žena da stvaraju svijet koji će biti po njihovoj mjeri i u kojoj će biti ravnopravne, bh. dame različitih profesija: Maju Munda, Aidu Cvijetić, Lejlu Šebić, Samru Menzilović, Amru Škaljo, Raziju Čolaković, Hanku Paldum i Anilu Gajević, vratili smo u prošlost i razgovarali o načinu na koji su one odgajane, te šta bi sada, kada vrate vrijeme unazad, voljele da su ih njihove majke naučile.

Maja Munda: Roditelji su učinili sve da sestru i mene odgoje u dobre ljude, uloga majke jeste bila da nas dvije odrastamo prema nekim određenim pravilima društva, apsolutno sve što je prenijela na nas i ja bih na svoje dijete, no, u današnjem vremenu u kojem živimo možda bih voljela da nas je naučila da ne mora žena sve raditi u kući, da nije majka ta koja sama usmjerava djecu i koja mora biti uzor. Dijete treba pustiti da samo neke stvari odlučuje, upravlja i brine o svom životu. Naša mama i danas brine o sestri i meni, dođe u naše nove porodice koje smo stvorile i pomaže nam, oko svega, sjednem i pomislim zašto je u kući uglavnom sve na ženama. Dokad ćemo odgajati djevojčice da budu stub kuće, da “moraju” što ne moraju !? Voljela bih da me nije previše štitila i čuvala, danas ne bih bila osjetljiva na mnoge životne situacije, ali s obzirom na to da sam danas i sama majka, mogu samo reci: „Majko, divim ti se i volim te, hvala ti za sve što si me naučila“.

Aida Cvijetić: U životu je besmisleno preispitivanje, čisto gubljenje vremena. Mnogo je stvari za koje bih voljela da me mama naučila, jer živimo u ovom ludom svijetu gdje se više ne cijene prave vrijednosti, a tome sam naučena. Naučena sam da kažem dobar dan komšiji, da ponesem kesu starijoj osobi… Ono što nisam naučila jeste da se laktam u životu i na osnovu tuđih rezultata gradim svoju karijeru, a to se danas često dešava, nažalost. Ponosim se, ipak, time što me je naučila kućnom odgoju i to pokušavam prenijeti na svoju djecu, ali svakako ću ih naučiti da se u životu bore za sebe i da neće cijeli život biti med i mlijeko kao što im je dok žive s roditeljima.

Lejla Šebić: Iskreno, mogu reći da me majka u potpunosti pripremila za život, odgojila me da budem snažna, neovisna, svoja. Usmjerila me i objasnila da je znanje i obrazovanje ženi daje moć. A najvažnija lekcija je bila da budem sretna, da ne zavisim ni od koga u životu, da ostvarujem i živim svoje snove i da se ne bojim da budem unikatna.

Samra Menzilović: Imala sam sreću pa je moja majka imala još četiri sestre, koje su sve učestvovale na neki način u oblikovanju mog karaktera, i onog što sam ja danas. Smatram da je moja majka u mom odgoju napravila sve što jedna majka može naučiti svoju kćerku. Naučila me je da nikad ni u najgorim situacijama ne spuštam glavu i ne dopustim da mi se bilo šta nameće u životu; ako sam pogriješila, da snosim posljedice svojih postupaka i da uvijek čvrsto stojim na zemlji, jer nema te situacije koja se ne može riješiti.

Amra Škaljo: Razmišljajući o tome zapravo sam shvatila da, kada se osvrnem iza sebe, nikada nisam pomislila da bi bilo bolje da me je nekim stvarima naučila nešto drugo ili drugačije. Ali, ako razmislim o čemu me naučila, a da mi je bilo od velike koristi kroz život, jeste to da se trudim i da mogu pronaći sreću čak i u teškom životu. Čak i kada na ramenima nosiš cijeli svijet, ili se barem tako osjećaš, možeš pronaći sreću. Majka me naučila da uvijek postoji i da uvijek možeš pronaći razlog za osmijeh, a sve što trebaš jeste pažljivije tražiti. I zaista je tako. To će i dalje biti moja vodilja.

Razija Čolaković: Voljela bih da me je mama, rahmetli, naučila i pripremila za ovu realnu i brutalnu stranu svijeta. Ali, nije. Ne što nije znala u kakvom svijetu živimo, nego nije htjela da me uplaši, obeshrabri, ali umjesto toga pustila me da se sama borim, a ona je uvijek kao sjena bila uz mene. A najviše bih voljela da me je naučila kako živjeti bez majke… Kako preživjeti udarce sudbine bez njenog toplog zagrljaja.

Hanka Paldum: U godinama odrastanja, sazrijevanja, često mi na um padnu majčine riječi dok nas je odgajala. Nismo živjeli u izobilju, ali smo ipak živjeli u blagostanju, zavisno od toga čemu smo se radovali. Moja majka je često govorila: „Djeco, neće vas usrećiti, novac, slava, vanjski izgled, sreća je u lijepom vaspitanju, poštenju, čestitosti, odgoju duše“. Nije mi to bilo jasno i nisam je razumjela, bilo mi je sve to dosadno i naporno. Međutim, s godinama, sve te njene mudre riječi mi dolaze, kao da ih vadim iz sehare, u kojoj čuvamo dragocjene stvari, koje mi pomažu da shvatim suštinu života.

Anila Gajević: Moja majka je mene učila da svemu pristupam iskreno i otvorenog srca, ali to, nažalost, nisu vrijednosti koje se u našem društvu cijene, naročito ako si žena. Ja sam cijelog života svoje stavove i ideje iskazivala otvoreno i zbog toga sam često ulazila u konflikte. Voljela bih i da me naučila da budem manje osjetljiva i senzibilna na nepravdu, evo i danas, kad mi je 40, nisam se navikla da je ona sastavni dio ne samo bh. društva nego života općenito. Ja se lično nisam nikad obazirala na tradicionalne vrijednosti ili na ono što bi se u našem društvu smatralo prihvatljivim. Na koncu, uradila sam toliko toga u životu što nije prijemčivo nekom patrijarhalnom odgoju. Moji životni standardi ne odudaraju od standarda žena u bilo kojem evropskom društvu. Imam 40 godina, privatni biznis, nisam udata, nemam djecu. Moja mama je sa 47 postala nana, neke žene još i ranije. Mislim da se u BiH, ipak, može živjeti prema vlastitim standardima, ali da ste pritom malo čudni široj okolini, jeste.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti