Piše: Lejla Bejdić Foto: Mevludin Kadrić
Najljepši osjećaj na svijetu je voljeti i biti voljen. Život piše najčudnije, najteže, ali i najljepše priče. Ona između Mahire i Eseda Ahmiša iz Sarajeva je posebna. Rijetka. Njihova priča će mnogima vratiti vjeru u najljepši ovosvjetski osjećaj – ljubav. Svu gorkost i realnost života, osjetili su nakon godine braka, kada je Esedu ustanovljena neizlječiva bolest, multiplaskleroza. Upoznali su se u džamiji, odmah svidjeli jedno drugom, ali simpatije nisu otkrivali. Ali, onda su se odvažili i počeli vezu. Esedu je trebalo deset mjeseci da svoju voljenu Mahiru zaprosi.
Prvi susret
– Sjećam se kada me pitao da li želim da se udam za njega. Bilo me je mnogo stid. Žene u džematu, uglavnom nane, odmah su pitale: „Šta je rekla?“. U sebi sam razmišljala, ne smijem ni reći sad da neću – kaže kroz osmijeh Mahira, prisjećajući se početaka svoje veze.
U maju 2007. godine su se vjenčali. Kaže da im je to bio jedan od najsretnijih dana u životu. Imali su prelijepo vjenčanje sa zvanicama, u kojem je Mahira zabljesnula u vjenčanici. Osim vjenčanja, najljepši trenuci njihovog zajedničkog života su rođenja djece, kao i odlazak na hadž.
Prva godina braka donijela je mnogo sreće u njihov život, da bi se naredne Esed počeo žaliti na bolove i konstantni umor koji je osjećao dok je obavljao svakodnevne obaveze. Simptomi ih nisu uplašili, jer nisu smatrali da upućuju na bilo kakve ozbiljne zdravstvene tegobe.
– Mislili smo, kao i svi drugi ljudi koji žive ovaj ubrzani život, da je to sasvim obični umor. Nažalost, nije bilo tako. Drugog dana Ramazanskog Bajrama, Esed doslovno nije mogao ustati iz kreveta. Bio je to veliki šok, kako za njega tako i za nas. Otišli smo na kliniku i nakon 21 dan dijagnosticirali su mu multiplasklerozu (MS). Na početku mislili smo da je to neka prolazna bolest koja se uz odgovarajuću terapiju liječi, tek poslije saznajemo šta je zapravo MS. Teška je to bolest i manifestira se kroz različite oblike – priča nam Mahira i govori da je njihova kćerka Sumejja tada imala tek pola godine.
Uslijedio je potpuno drugačiji način života i njegovo poimanje. No, koliko god da im je bilo teško u njihovoj borbi za svaki naredni dan, ostali su pribrani.
Bolest nije odmah bila progresivna, Esedovo tijelo je polako napadala. Prvo mu je počeo tremor ruku i glave, zatim mu je slabio vid, nakon toga i mišići, kako na rukama, tako i nogama. Dvije godine poslije uspostavljanja dijagnoze, Esed je potpuno pao u kolica. Sada je stopostotni invalid, te mu je MS progresivan.
– Moj Esed već 11 godina sam ne jede, ne pije, ne kupa se, ne brije, ne hoda, ne ide na WC, ne može da guta, nerazumno izgovara riječi. Najbitnije od svega je da nikada nije klonuo psihički i na tome neizmjerno hvala Allahu. Mi ovo gledamo kao iskušenje, a ne kao tegobu. Mišljenja smo da uvijek postoji neko kome je gore. Želimo ovo naše stanje iskoristiti u dobro, time što ćemo nekog motivisati, a ne da budemo za sažaljenja – otkriva nam Mahira i dodaje da oni žive jedan sasvim normalan život, onoliko koliko mogu. Ne predaju se i zahvalni su za sve blagodati. Esedovo zdravstveno stanje stagnira. Napretka u fizičkom smislu nema, dok u mentalnom nikad nije ni bio bolestan.
Kako bi mu olakšala stanje, Mahira, po zanimanju daktilografkinja, u njegovo terapijsko liječenje uvela je praktično sve što je u liječenju dostupno na tržištu; od raznih banja za liječene, ulja kanabisa, lijekova, kako na hemijskoj tako i biljnoj bazi, učenja Rukje, hidžame, meda… Sve, samo da Esedu bude bolje. Najveće komplikacije njegovog stanja su spazam i budna koma, ali, srećom, kaže Mahira, nisu česte.
Ahmiši imaju dvoje djece, kćerku Sumejju i sina Imrana. Šesti su i treći razred, odlikaši. Uspješni su u svemu što rade, aktivni, ambiciozni, društveni, komunikativni, radišni… Za vrijeme posjete nam otkrivaju kako učestvuju u svim sekcijama i priredbama. Svjesni su da im je tata bolestan, ali zbog načina na koji žive i kako su odgajani, njegovo stanje pretjerano ne utječe na njihove živote.
Ostatak priče čitajte u aktuelnom broju magazina AZRA.