Njemački konceptualni umjetnik Frank Uwe Laysiepen, poznatiji pod imenom Ulay, preminuo je početkom ovog mjeseca nakon duge i teške borbe s rakom, u dobi od 76 godina. Za vrijeme života stvorio je ogroman opus vizualne umjetnosti i izveo seriju performansa, kako sa dugogodišnjom partnericom, također umjetnicom Marinom Abramović, tako i bez nje. Kako je bio fotograf, spojio je dva umijeća i stvarao performanse koji su bili iscenirani za fotografiranje. Od ranih sedamdesetih igrao se s vlastitim identitetom, što je ponekad uključivalo i maskiranje u ženski lik.
Na jako emotivan način od Ulaya se oprostila i Marina, danas najpopularnija performans umjetnica na svijetu. Sarađivali su desetljećima, dok je Ulay tek u kasnijim stadijima karijere postao poznat po vlastitim izvedbama.
– Bila sam veoma tužna kada sam čula da je moj prijatelj i bivši partner Ulay preminuo. Bio je izvanredno ljudsko biće i umjetnik koji će svima nedostajati. Mirna sam jer znam da će njegova umjetnost i nasljedstvo živjeti zauvijek – objavila je Abramović ispod fotografije na svom Instagram profilu.
Umjetničko djelovanje
Rođen 1943. godine u njemačkom Solingenu. Umjetničko djelovanje počeo je nakon selidbe u Amsterdam ’70-ih godina prošlog stoljeća, eksperimentirajući s polaroidima i kolažem,da bi se kasnije bavio i performansom, izradom umjetničkih instalacija, te konceptualnom umjetnošću. Neki od njegovih najpoznatijih radova su instalacije „Can’t Beat the Feeling: Long Playing Record“ i „Bread and Butter“, kojima je oštro kritizirao širenje Evropske unije te „The Delusion: An Event about Art and Psychiatry“. U Sloveniju se trajno preselio 2009. godine. Slovenski reditelj Damjan Kozole 2013., objavio je dokumentarac „Projekt karcinom: Ulayev dnevnik od novembra do novembra“ koji prati Ulayev život otkad mu je dijagnosticiran rak, 2011. godine. Za kraj 2020. godine najavljena je velika retrospektiva njegove umjetnosti u muzeju Stedelijk u Amsterdamu. Na njoj će biti prikazani njegovi fotografski i performerski radovi, a bit će posvećena njegovom istraživanju rodnog identiteta, korištenju tijela kao umjetničkog medija, ali i njegovom političkom i aktivističkom angažmanu.
Poznanstvo s Marinom
Dvoje umjetnika, Ulay i Marina, stvarali su zajedno radove između 1976. i 1988. godine. U centru njihovog umjetničkog istraživanja bile su granice izdržljivosti tijela, odnos muškarca i žene, odnos umjetnosti Istoka i Zapada. Marina je rođena u Beogradu, Ulay u Solingenu, u tadašnoj Zapadnoj Njemačkoj. Slave i rođendan istog datuma, 30. novembra, što u umjetnosti oslonjenoj, dijelom, na simboliku nije nevažno. U doba najveće ljubavi govorili su o sebi kao o “dvoglavom tijelu”, odijevali su se i ponašali poput blizanaca. „Breathing In/Breathing Out“ jedan je od sigurno njihovih poznatijih radova, performans tokom kojeg su jedno od drugog udisali zrak tačno 17 minuta, nakon čega su se onesvijestili. U drugom radu „Imponderabilia“ stajali su goli na uskom ulazu u galeriju, te je publika morala proći između njih. Sljedeće godine su izveli “AAA AAA”, klečeći jedno ispred drugog i simuliravši vezu između dvoje ljubavnika putem vriskova. Nakon toga je uslijedio „Rest Energy“ performans iz 1980., u kojem par izvodi vježbu povjerenja, odnosno zajedno napinju luk i strijelu koja je uperena u srce Marine Abramović.
Galerist Sean Kelly, čija je njujorška galerija jedna od najpoznatijih na području savremene umjetnosti, bio je prvi koji im je predložio da napišu poslovni ugovor. Učinili su to 29. aprila 1999., i tada počinje manje romantičan dio ove ljubavne priče.
Kraj ljubavi
Kada su se nakon godina saradnje odlučili rastati, njihov je prekid bio jednako atraktivna izvedba. Jedna od najintenzivnijih priča nekog umjetničkog para prvi je put završila prije 28 godina performansom u sklopu kojeg su krenuli svako sa svoje strane Kineskog zida. Ona je počela hod kraj Žutog mora, on kraj pustinje Gobi, danima su pješačili, prešavši 2.500 kilometara, kako bi se ponovno sreli. Kada su se napokon našli, zagrlili su se i prekinuli. Performans „Ljubavnici: Hod po Velikom zidu“ označio je kraj njihove turbulentne veze, te su odlučili da se nikada više neće vidjeti.
– Potrebno je mnogo vremena, možda i cijeli život, da bi se razumjelo Ulaya – rekla je umjetnica jedne prilike, a on to citirao na svojim web-stranicama.
Dugo nakon prekida sve zasluge za performanse iza kojih su oboje stajali, pripisivane su samo Marini, zbog čega je Ulay ostao u sjeni. Sve se promijenilo 2010., kada se konceptualni umjetnik pojavio na retrospektivi Marine Abramović naziva „The Artist Is Present“ u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti. Retrospektiva se stastojala od toga da Marina tiho u izložbenom prostoru sjedi osam sati dnevno tri mjeseca i razmjenjuje poglede s posjetiteljima, koji su se načešće u tom trenutku, gledajući Marini u oči, rasplakali. Kada se pojavio Ulay, muškarac kojeg je voljela možda najviše u životu, umjetnica više nije mogla zadržati svoj stoički gard i zaplakala je. Bivši par se primio za ruke, a nakon što je Ulay otišao, mjesto nasuprot Abramovićevoj zauzeo je neki drugi posjetitelj Muzeja. Ovaj emotivan video ponovnog susreta ljubavnika zabilježio je više od 30 miliona pregleda na YouTubeu.
– Bilo je to iznenađenje i za Marinu i za mene. Nismo znali da ćemo se vidjeti na taj način. Došao sam na otvorenje izložbe, jer se dio nje bavio i našom saradnjom. Budući da nisam stalno u New Yorku, otišao sam na otvorenje vidjeti prijatelje. Kad sam ušao u atrij, Marina je sjedila s prvom osobom koja je sudjelovala u performansu. Odjednom su me zgrabili za ruku i doslovno ugurali u stolicu nasuprot Marine. Na kraju je taj neočekivani susret ispao vrlo emocionalan. To je možda bila najuspješnija akcija u mom životu (smijeh). Do tada nikad nisam uspio zabilježiti toliko posjeta na YouTubeu – kazao je Ulay u jednom od svojih intervjua.
U autobiografiji Marine Abramović „Walk Through Walls“, koja je izazvala kontroverze i prije nego što je objavljivanja, jer je u medije dospio odlomak iz njenog dnevnika u kojem se nespretno izrazila o Aboridžinima, potom izvinila, kao i podatak da je abortirala tri puta, da nikada nije željela djecu, između ostalog i zato što je imala grozno djetinjstvo. Međutim, autobiografija je bila vrlo čitana, i u njoj je ispričala i nepoznate detalje iz veze s Ulayem. Marina piše da se s Ulayem upoznala u Amsterdamu, te da su odmah na početku razgovora osjetili nešto posebno. Shvatili su da su rođeni na isti dan i da imaju mnogo toga zajedničkog.
– Čim smo se upoznali, otišli smo u krevet i vodili ljubav danima – piše Abramović u svojoj biografiji.