Živim u Holandiji, ali često dolazim u Bosnu, jer u blizini Bihaća imam malo seosko imanje koje me stalno “zove”, a ja svaki put pronađem neki dobar razlog za put pod noge.
Ovog puta sam trebala prisustvovati Drugom kongresu Udruženja “Ujedinjene žene”, a pozvana sam i u Zagreb na poetsko veče, gdje je jedna moja pjesma posvećena Danu žena izabrana među tri najbolje. Dogovorila sam i nekoliko susreta s meni bitnim osobama, jer sarađujemo i međusobno se volimo i uvažavamo.
Iako ne čitam dnevne novine, a i TV novosti izbjegavam, naravno da sam znala za nepozvani virus, ali sam, ipak, krenula na put, ne shvatajući stvar ozbiljnom. Zbog otkazanih letova ne mogu se vratiti u Holandiju, a ne znam ni kada ću. Moja djeca su sada daleko od mene, sve troje u Holandiji. Ipak, zahvaljujući našem zajedničkom chatu, vidimo se svaku večer u 19 sati na grupnom video-pozivu. Tu su uz moju djecu snahe i unuci. Pravo video-sijelo. Bodrimo se, obavještavamo, pa čak i šalimo. Naše večernje sastanke smo duhovito nazvali: Javljanje za prebrojavanja. Hoću reći, u ovoj situaciji, iako nas dijeli gotovo 1.500 kilometara, mi se vidimo i čujemo češće i međusobno smo blaži i bliži nego ikada.
Sa starijom sestrom, koja također živi u Holandiji, čujem se svakog jutra. I to je postalo nešto kao obavezno “prebrojavanje”.
Prije nekoliko decenija čitala sam nešto o biološkom ratu i istrjebljenju čovječanstva bez ispaljenog metka. Prije nekoliko godina gledala sam i film o čovjeku koji je jedini preživio nalet virusa i tako usamljen pokušavao saznati ima li ikoga još živog na Planeti. Dok sam to čitala i gledala, nijednog trenutka nisam pomislila da je to nemoguće.
Sada, kada je u ljudima još jako sjećanje na ratne dane i puko preživljavanje, nije čudno vidjeti uplašene pa čak unezvijerene ljude koji se, ne samo boje smrti nego i bore za zalihu lijekova ili vreću brašna za svoju kućnu zalihu.
Međutim, vjerovali ili ne, ja ne osjećam strah, ali sam svjesna da je izgubljen oslonac u svakom smislu, više ništa nije, a bojim se i da neće biti kao što je bilo.
Bavim se nečim korisnim, konkretnim, što me veže za kuću i uži okoliš. Ovih dana moj suprug i ja sadimo i uređujemo voćnjak. Uspjeli smo do sada posaditi 54 voćke, tako da sada (ubrajajući one koje smo prethodnih godina posadili), na našem malom seoskom imanju imamo više od stotinu stabala raznog voća. Zaboli smo i malo luka u zemlju, pa neka raste, a planiramo saditi krompir i ostalo. Jer, nije ova situacija samo za ljubaznost i solidarnost. Ovo je vrijeme sjetve za ona vremena koja će tek doći i očekivanje žetve onoga što smo posijali.
Nabavili smo farbu za zidove i planiramo okrečiti cijelu kuću.
Ako sija Sunce, gledam da budem što više na svježem zraku oko kuće, a kada Sunce zađe, sređujem sve ladice, ormare, kupatilo, garažu, podrum. To je na fizičkom planu i raduje me sve što uradimo.
S druge strane, imam nekoliko preokupacija i hobija: čitanje, pisanje nove knjige, tehnike samopomoći kao što je meditacija, joga itd.
Iako svjesna toga da neću sve stići ni postići, radim polagano s uživanjem. To je najvažnije. Sve ide svojim tokom kao da nismo u velikom belaju…, kuhanje, razgovori, čišćenje, kreativne aktivnosti i meditacije. Mislim da se čovjek ne smije “izgubiti” kad mu izmakne nekakva pozicija, radno mjesto i dnevna preokupacija. Kako veli jedan mudri lama: to je ono što radiš, ali ko si ti? Izolacija je pravo vrijeme da sebi odgovorimo ko smo, zapravo, mi.
Nesigurnost je evidentna i neosporna, a ona nas prisiljava na promjenu dosadašnjih prioriteta, načina razmišljanja i ponašanja. Dakle, vrijeme je da se duboko posvetimo prirodi, okolišu i odnosima s drugim ljudima.
Te odnose treba produbiti i pročistiti. Nije više vrijeme za zamjeranje, već za oprost, solidarnost i empatiju.
One koji su nam mnogo značili u proteklim desetljećima, moramo čuvati kao vodu na dlanu. Obavezno im to treba reći, jer ćemo tako pomoći da i oni, spoznajući svoju vrijednost, lakše prebrode krizu. Za opstanak nam je potrebno da smo nekome potrebni.
Kada znaš da si nekome važan, dobijaš motiv da ostaneš zdrav i čitav. Nadalje, ako sadimo i sijemo, želimo dočekati plodove svoga truda. Lakše ćemo ovo prežvakati, uzdajući se u vlastite plodove.
Strah je uvijek loš i kontraproduktivan, kao i širenje panike. Dobra informiranost od kompetentnih ljudi znači da realno možemo procijeniti svoje šanse i ponašati se kao solidni i solidarni građani.
Teško je davati procjene. Ipak, sigurna sam da će u budućnosti biti i jedan poseban naraštaj “djece ljubavi”, budući da velike krize bude veliku privrženost i jačanje ljubavi u ljudima.
Ovo je vrijeme za otvorenost, usredotočenost, nesebičnost i odgovornost na zaštiti sebe i svih drugih. “Najskuplje” je padati u očaj i paniku. Uronimo u trenutak koji od nas zahtijeva mir, sabur, nježnost, požrtvovanost, ljubaznost i da otvorenih očiju gledamo u opasnost i suočimo se s prijetnjom.
Najslabiji i najstariji će “Darvinovski” platiti cijenu, to se zna. A oni koji ostanu nešto će naučiti i izgraditi otpornost. S obzirom na to da sam dugo godina cijelim svojim bićem uronila u samopomoć i antistres, odnosno poboljšanje kvalitete života, uvjerena sam da se stvari ne događaju bez razloga. Iz svakog zla nikne nešto dobro, vidjeli mi to ili ne. Prihvatili mi to ili ne. Ja glasam da se sve to prosvijetli i osvijesti.
Kako god nam se činilo, znamo da je svijet dobio priliku da iz ove nevolje izraste bolji i da bude više nego ikada u ljubavi i sinergiji.
Tako nam pade grah, a na nama je da sve bobe ne pogubimo. Najteže će biti onima koji su se poistovjetili sa svojom javnom ulogom i zaboravili živjeti svoj život za sebe i u sebi. To moramo ponovo naučiti i vratiti se minimalizmu i jednostavnosti. Imamo podmuklog neprijatelja kojeg ne vidimo pa ga ne možemo tako jednostavno zaobići ili odgurnuti. Nismo protiv njega naoružani.