Bitno je tražiti sreću

Piše: Redakcija

Ona nije znala gdje se nalazi Zürich, niti je govorila strane jezike. Nije znala ni ko je napisao čuvena književna djela. Sve to joj nije trebalo, mislila je. Ono malo školice što je sklepala jedva je okončala. Za nju su časovi bili patnja.

Ali ljubav nije patnja – mislila je.

Predala se tako zelena prvom koji je naišao. A taj prvi – bio je grom i pakao! Karamba i karambita! U gluho doba ju je doveo materi pred oči. Žena se umalo nije srušila, i već tada mu je pred njom rekla da je mogao dovesti i nešto bolje, te spomenula nekakvu našu Šveđanku. Nigdje veze. On se jeste putem Skypea gled’o i dopisiv’o, ali tu nije bilo ništa ozbiljno. Smirio je majku, kad u tom se nacrta sestra. Tek pristala iz noćnog života, u nekakvoj kratkoj suknjici i još kraćoj bluzici. Ona nije ništa rekla. Pogledale su se i ova je produžila u svoju sobu, jer su je jegeri odavno dobro pronosali.

Naša školarka je počela sasvim novi život. Njeni su triput slali tekliča amidžića, s porukom da se odmah vrati kući, neće joj ništa. Ona nije hajala za to. Postala je prava ženica. Svekrva je svakog jutra ustajala k’o puh i dok ne bi okrmeljala, nisi je ništa smio pitati. Šutke bi prihvatila ponuđen findžan kafe i puhala. Po cijeli dan bi k’o navijeno kolo radila, slušala naredbe starog poglavice. Usta imala, jezika nemala, što naš narod kaže. Njeni se nisu pomaljali.
Ali, jednog dana, na pijaci, susrete se s majkom. Nije im nijednoj bilo lahko. Plakale su, a mlada se klela da joj je fino, mada je majka vidjela koliko je sati. S krevetom, brat bratu, 30 kila, što kažu. Ona bi nju vratila kući, ali babo nije dao ni spomenuti njeno ime. Evo već peti mjesec.

Taj dan joj se urezao u sjećanje, posebno rastanak s majkom, ali je duboko u sebi odlučila da nešto promijeni. Smislila je da bi bilo najbolje da se zaposli, da radi bilo šta, samo da nije povazdan s onim akrapom od žene i hojratom od čo’jeka, koji je pokaz’o svoje pravo lice. Čak je počeo uvečer izlaziti s „rajom” na pivo. Kad bi se vratio, bilo bi pakleno. Jednom ju je tako ošamario da je sve zvijezde prebrojala. Samo zato što ga je pitala gdje je bio. Njegova mamica bi samo šutjela. Nijednog trenutka je nije pokušala zaštititi, nego bi komentarisala kakve su današnje žene. Onda, ono obavezno, u moje doba…

Kada im je jednog jutra za doručkom rekla da se namjerava zaposlit’, umalo je nisu pojeli. Njegovi argumenti su bili da je on sposoban zaradit’ i hranit’ pet žena. Ipak, bila je odlučna. Našla je posao u  pekari – prodavat će pecivo. Svake noći kad bi se vratila s posla, nastala bi svađa. Njen život se pretvorio u pakao.

Njena majka se nije mogla pomiriti s tim da joj ovakav fičfirić bude zet, pa je svim silama upirala da ga se riješi. Svakako je nije ni vjenčao, a to je nailazilo na ružne komentare rodbine i mahale.
I trajalo bi to Bog te pita kol’ko da se ona ne zaljubi u jednog mladog dostavljača u svojoj firmi.

I on u nju. Ljubili su se tajno i slatko. Ona je pucala od radosti. I kosu je ofarbala, živnula. Postala je nekako drugačija. Kod kuće je sve bilo isto. On s rajom na pivu, stara vazda nešto gunđa, sestra negdje na turneji na nekoj od obližnjih planina.
Jednog dana dostavljač joj predloži da pobjegne i sve ostavi. Svakako nije vjenčana, nema nikakvih obaveza, samo se pati.
I pristala je.

Sve je bilo organizirano. Njena majka je bila presretna, jer će joj se kćerka kutarisati zla i živjeti s čovjekom kojeg voli. Čak će se i vjenčati, da začepi usta i mahali i rodbini.

Jedne subote ujutro, dok je stara krmeljala uz prozor, a nazovi muž bistrio politiku iz novina, začuše se svatovi. Nekoliko kola je jako trubilo naseljem, krećući se u pravcu njihove kuće.
Tada je iz sporedne sobe izašla ona. Ljepša nego ikada. Sasvim drugačija, vedra i nasmijana. Stari poglavica upita još pospanog sina zna li čiji su svatovi? Samo je podigao glavu i nije uspio izustiti nijedne, jer ga je školarka preduhitrila: “Moji! Ja se udajem. Dosta ste vi mene mučili, jebem li vam nanu u čarapu hojratsku!”

Tada se okrenula mužu i rekla da se ne usudi slučajno da izađe ili je potraži. Mrtva će glava pasti.
Njih dvoje su se okamenili k’o kameni cvjetovi spuštenih latica. Na vratima trošne prigradske kućice pojavila se ona, i bez riječi sjela u automobil u kojem joj je bio budući muž. Trube se opet začuše, kolona krenu.

Stara i muž su samo iza zavjese gledali za njima, ali i čuli komentare komšija kako ničija nije do zore gorjela, kako im ovo i treba.
Pouka priče? Pa, nebitno da li znaš gdje je Zürih, bitno je nikada ne prestati tražiti sreću. Ona nas, ipak, negdje čeka, ma koliko mi sumnjali u to.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti