Školski je dan, iako su škole zatvorene. Održavamo radnu rutinu i ritam. Moj sin pohađa Waldorf školu. Metoda Rudolfa Steinera, koja čini osnovni pedagoški okvir, ne preporučuje korištenje digitalne tehnologije niti upotrebu ekrana prije djetetove 12. godine. Tako da mi nemamo online školu
Bh. Glumica Nela Đenisijević-Deleu nekoliko godina s porodicom, suprugom Thomasom, muzičkim terapeutom i njihovim sinom Gabrijelom Lukom, živi u Belgiji. I ova evropska zemlja kao i sve druge suočava se i bori s pandemijom. Nela dnevnike ne piše dugo, no, pristala je za naš magazin napisati jedan, te kroz vlastiti primjer nam približiti belgijsku svakodnevicu u doba Corone.
Nedelja, 26. april
Prije Corone, tipična bi flamanska nedjelja počela tradicionalnim odlaskom u lokalnu pekaru po čuvene “pistoles”. Zemičke, pecivo, kako hoćete. Svaka kuća ima svog predstavnika u redu za nedjeljno pecivo. Tu se dobiju besplatne lokalne nedjeljne novine, pozdrave komšije… No, ovih se dana ipak odlučujemo za nabavku u velikom supermarketu. Što bezličnije, to sigurnije.
U 14 sati slušam radio “Villa Bota”. Obično bih nedjeljom uvečer vodila svoju “Balkanela show”, emisiju iz njihovog studija u Astrid Parku u Brižu. Nezavisni i altrenativni radio fokusiran na, prije svega, muziku koju ne možete često čuti drugdje u belgijskom eteru. U “Balkaneli” sam puštala i prevodila slušaocima i “Dubiozu”, i Amiru Medunjanin, i Arsena i Rundeka…No, danas “Villa Bota” prenosi “Bar Literair”. Divna inicijativa u doba karantina. “Bar Literair” je festival u slavu pisane riječi. Održava se u bašti Cultuurcentrum Brugge. Pozorišni umjetnici, te pisci sami, govore odlomke iz djela po izboru, u opijajućoj atmosferi bašte s kraja aprila. Ove godine sam i ja jedan od govornika. Ali, ove godine i prvi put “Bar Literair” ide u formi radiodramskog programa. Sve manifestacije i festivali su otkazani. Radio spašava riječ. Prenosi je. Održava je u životu. Tako su se u ovogodišnjem programu našli tekstovi bh. autora: Adise Bašić i Ahmeda Burića. U mom slobodnom prepjevu. Radujem se.
Ponedeljak, 27. april
Školski je dan, iako su škole zatvorene. Održavamo radnu rutinu i ritam. Moj sin pohađa Waldorf školu. Metoda Rudolfa Steinera, koja čini osnovni pedagoški okvir, ne preporučuje korištenje digitalne tehnologije niti upotrebu ekrana prije djetetove 12. godine. Tako da mi nemamo online školu. Što znači da smo suprug i ja učitelj i učiteljica vlastitom djetetu već šest sedmica. U svakodnevnom telefonskom kontaktu sa Herminne, pravom učiteljicom, i uz pomoć literature koju smo dobili od direkcije, nastavu održavamo svakim radnim danom od 9 do 12 sati. Tata je zadužen za matematiku i muzičko, a mama za jezike (NL i ENG), fiskulturu i ručni rad. Igrom slučaja sam i sama radila kao pomoćni vaspitač u predškolskim razredima te iste škole, tako da pomaže poznavanje plana, programa, čitave filozofije u pozadini. Poznajem školu svog djeteta i kao roditelj, ali i kao insajder… U podne smo sve troje gladni, umorni i sretni da je gotovo za danas.
Kompletnu priču čitajte u aktualnom izdanju magazina “Azra”
