Na današnji dan prije 15 godina umrla je pjevačica Vida Pavlović, čiji svevremenski hitovi i danas svjedoče zašto su je nazivali „kraljicom romske muzike“, a kolege su joj dale i titulu „kraljice nad kraljicama“.
Ipak, ostala je nepoznanica zašto za života nije stekla veću popularnost, s obzirom da su njeni hitovi svevremenski.
Umrla je u 60. godini u svom domu u Beogradu, poznavaoci kažu, od tuge i samoće.
Rođena je u vojvođanskom Futogu 1945. u dosta bogatoj porodici. Obrađivali su zemlju, a i otac je pjevao.
Vrlo mlada i Vida je počela pjevati po kafanama, udala se i došla u Sarajevo, zavoljela sevdah.
– Deset godina pjevala sam u boljim sarajevskim kafanama. Da budem iskrena, život kafanske pjevačice ranije je bio je ljepši nego što je danas. Radila sam u “Hamam-baru”, a tamo nije svako mogao da uđe. Samo veliki biznismeni, lovatori. Zaim, Safet i Zehra Deović bili su božanstva, jedva sam čekala da dođu i slušaju me. Da čujem njihov komentar: Mala Vida je čudo! Poslije “Ilidže”, nije bilo teorije da Toma Zdravković i Bora Spužić Kvaka ne svrate kod mene i slušaju me.
Vida je govorila: Zaim, Safet i Zehra Deović bili su božanstva, jedva sam čekala da dođu i slušaju me. Da čujem njihov komentar: Mala Vida je čudo!
– Pohađala sam časove lijepog pjevanja, sjećam se riječi profesora: Vida što umije, to niko drugi ne umije, a što ne zna, nauči za dva dana. Pjevala sam i kod čuvenog Salka, ali nisam često mijenjala lokale. Nije bilo potrebe, niti je bilo zamislivo da neko drugi dođe i pjeva u njima. Dogodilo se da sam na Trebeviću slomila nogu, baš kad su došli neki budžovani iz beogradskog Komiteta. Pokojni Šerbo (Bože me prosti, svi su pokojni), koji je tu svirao, pita: Gde je Vida? – Slomila nogu. – Mora da pjeva! I pjevala sam, s nogom u gipsu – ispričala je za NIN 2002. godine.
Nakon sarajevskog razvoda, 1975. preselila je u Begorad, a godinu kasnije udala se za muzičara Stevicu Jovanovića. Svjetska unija Roma dodijelila joj je 1997. priznanje „Kraljica romske muzike“. Svoj muzički klub otvorila je 2001., a 2002. održala i koncert u Kelnu na koji joj je došla i publika iz Zagreba. Prisjećala se kako su svo vrijeme su plakali.
Stevica ju je preko noći ostavio nakon 27 godina braka. Iako razvedeni, nastavili su živjeti pod istim krovom, svako u svom dijelu kuće. Nije krila da je nesretna posebno zato što nije imala djece.
U ispovijesti za „Ilustrovanu politiku“ godinu prije smrti sebe je nazvala „kraljicom bola“.
– Ja sam kraljica bola. Kakav sjaj, kakva pompa. Sve moje pjesme su sama sjeta i emocija. One su mi život obilježile. Kao da su iz moje utrobe izvučene. Kao da su od mojih suza nastajale…
Bolesna sam i nesrećna. Vrijeme mi je za penziju, za neki oproštajni koncert, poput onog kakav je napravio Toma Zdravković pred smrt, al’ mi se na da. Moram još da pevam. Od nečega moram da živim… – žalila se, jer je po treći put morala početi život od nule.
Planirala je prodati kuću. Bila je u dugovima, kako su pisali mediji, ne svojom krivicom. Nije krila da ju je uništio razvod od Stevice te se odala alkoholu.
Za ovu kraljicu jedinstvenog glasa komponirali su Šaban Šaulić, Dragan Aleksandrić, Mića Nikolić, Ljubo Kešelj, Žarko Pavlović Valjevac, Hasan Dudić, Ilija Spasojević…
“Ostala je pesma moja” bila je lična karta Vide Pavlović.
Ništa manje popularne nisu ni pjesme „Da l’ se vraća odlutala sreća“ „Dadoh ti mladost“, „Dok je mene, dok je pesme, „Došli dani tugom rasplakani“, „Druga te noćas ljubi“, „Ej, sudbino“, „Hvala ti, hvala za sve, „Kako da srcu objasnim sve“, „Kako živiš pored druge žene, „Ko mi ljubav uze“, „Ne spremaj, majko, darove, „Ne zovi me u snovima“, „Nemam nikog da me voli“, „Samo sam jednom volela“ i brojne druge kroz koje je prenijela svoju tugu.